Bibličar Ivan Benaković na duhovnoj obnovi približio smisao mise

Potaknut odlomkom Matejeva evanđelja (Mt 26, 17-30) vlč. Benaković je razmatranje Božje riječi s vjernicima naslovio „Smisao svete mise – protiv besmisla odlaska na svetu misu“ te detaljno pronicao u duhovno značenje blagovanja euharistije, prisutnosti živoga Boga u misnoj žrtvi, o izdaji i predaji, kako „Bog u Isusu Kristu mora umrijeti za čovjeka i najvećem skandalu u povijesti ljudskoga roda“ i kako nema Crkve bez euharistije. Biblijski susret je održan nakon večernjeg euharistijskog slavlja koje je predvodio gostujući svećenik Ivan Benaković, a suslavio domaći župni vikar Florijan Zagorščak. Okupio je vjernike osječkih župa, redovnice Družbe sestre naše Gospe i retfalačkog župnika Ivana Jurića. Oni su pozorno slušali o temi izuzetno važnoj za sakramentalni život katolika – blagovanju presvete euharistije oko Gospodnjega stola.

Molitveno uvodeći u zajedništvo razmatranja svećenik Benaković, profesor Svetog pisma na KBF-u u Đakovu, je zazvao Božju pomoć naglasivši: „Želimo razmatrati svetu Božju riječ, želimo da nam Gospodin progovori, otvori naša srca da možemo čuti i prihvatiti Riječ. Vjerujemo da bez blagovanja presvete euharistije oko Gospodnjega stola ne možemo biti kršćani, da u sebi venemo i gasimo se. Zamolimo Gospodina da posredstvom svetoga biblijskoga teksta toga postanemo sve više svjesni u svojemu životu! Neka Gospodin ražari naša srca da ga prepoznamo u lomljenju njegove Riječi kako bismo jednoga dana što zdušnije prihvatili Gospodina i u lomljenju kruha na oltaru za vrijeme svete mise.“ Odlomak iz Matejeva evanđelja bibličar je, nakon zajedničkoga čitanja, pomno „razlomio“ u četiri cjeline govoreći o poukama blagovanja: Pasha – blagovanje, prijelaz, sloboda (Mt 26, 17-19); Zajedničko blagovanje – izdaja (Mt 26, 20-25); Ustanova Euharistije – kako i zašto? – tijelo i krv Saveza (ugovora) (Mt 26, 26-28); Ponovno zajedništvo u kraljevstvu Oca našega (Mt 26, 29-30). Naposljetku produbljivanja po(r)uke ključnih dijelova Isusova dijaloga s učenicima i njihova aktualiziranja u osobnomu životu krštenika, vlč. Benaković je pozvao na osluškivanje Božje riječi u tišini vlastita srca te na promišljanje o pitanjima, upućujući: „Kako pristupam tijelu i krvi Kristovoj? Razumijem li snagu svete mise? Što se, uistinu, događa na oltaru u vrijeme svete mise? Na misi se stvara mistično zajedništvo između vjernika – moje ja se združuje s braćom! Na misi nas ima svakakvih pa i onih koji Boga izdaju! – jesam li to ja? Misa me oslobađa i jamči mi prijelaz u vječnost s Bogom. Misa je živi i realni susret s Bogom – koje li radosti!!! To nije privid, nego realnost!”

Kršćaninu je važno razumijevanje pashe i euharistije

Uoči konkretnoga razmatranja novozavjetnog ulomka razloženo je zašto je odabrana tema o euharistiji te je bibličar podsjetio na važnost razumijevanja povezanih pojmova pashe i euharistije kako bi se razumio događaj mise. „Koji je smisao mise? Često u radu s ljudima, koji su se pomalo udaljili od Katoličke Crkve i prakticiranja euharistije, dolaska nedjeljom na misu, postavljaju mi pitanje smisla euharistije, mise i zašto uopće moraju, kao katolici, dolaziti na misu. To su nesnalaženja ljudi u tome što je misa, što je euharistijska gozba koja, doista, treba činiti srž župne zajednice i smisao je postojanja cjelokupne Crkve. Euharistija je temeljni sakrament Katoličke Crkve. Mnoštvo je biblijskih tekstova koji govore o euharistiji, primjerice, sinoptička evanđelja – Matejevo, Markovo i Lukino te Ivanovo evanđelje, zatim predivna Prva poslanica Korinćanima iz Pavlova pera koja govori o euharistiji, o slavlju mise. Izdvojio sam za razmatranje tekst Matejeva evanđelja (26 poglavlje, 17 do 30 redak), a mogao sam uzeti i najstarije Markovo, no više-manje svi evanđelisti govore o euharistijskoj žrtvi, svi. Ivan čak posvećuje poglavlja govoru o Kruhu života u Isusu Kristu koji se daruje svakoj zajednici koja ga prima i otvoreno s njime želi ući u razgovor. Uvertira ustanovi euharistije u svakomu evanđelju je pasha – blagovanje pashalne večere. To je (Mt 26, 17-19) temelj za, kasnije, uspostavu euharistijske gozbe, mise, euharistije. Dva temeljna pojma, puna značenja, i često spominjana u ovomu razmatranju su pasha i euharistija. Pasha potječe iz Staroga zavjeta i to je pesah, koji Židovi slave dan-danas. Pasha je temeljni blagdan za židovski narod zato se tada sjećaju oslobođenja iz ropstva. Bog ih oslobađa iz ropstva, kako čitamo u Knjizi izlaska (Iz 14. i 15. poglavlje), prolaze kroz Crveno more, rađa se narod, postaje nacija, dobiva svoj identitet, može istinski biti izraelski narod. To se događa u izlasku iz egipatskoga ropstva i pasha je slavlje tog istog spomendana, čin kojim se Izraelac sjeća da ga je Bog učinio narodom u koji je Bog udahnuo identitet. Izraelski narod ne bi postojao da nije bilo temeljnog događaja oslobođenja, izlaska iz ropstva. To je starozavjetna pozadina za shvaćanje govora o pashi – slavlju slobode, pobjede; Bog je raskinuo okove i oslobodio svoj narod. Mi to isto slavimo o slavlju Uskrsa. U uskrsnoj noći čitamo upravo to isto čitanje kako Bog, po suhu kroz more, iz nevolje izvodi svoj izraelski narod u slobodu, daje mu da živi. Mi smo to u kršćanstvu preuzeli. Zašto? Zato što će se u drugomu pojmu – euharistiji, na još potpuniji način dogoditi oslobođenje nas kršćana! Termin euharistija, na grčkom jeziku euharisteo znači zahvaljivati. Mi kršćani zahvaljujemo, sjećamo se euharistijom Božjega čina oslobođenja. I mi smo oslobođeni, i mi smo spašeni, ne samo Izraelci nego i kršćanski narod. Vidite, koliko smo povezani bratski narod, narodi koji su iskusili da ih Bog oslobađa spona okova i vodi ih istinski u slobodu! Zato izraelski narod ima Pashu kao čin Božje ljubavi i Božjega oslobođenja naroda, a kršćanski narod ima euharistiju kao čin, spomen na oslobađanje svih spona tamnih koje su sputavale i Bog u uskrsnoj noći kaže: ‘Neka bude Svjetlo!’ i neka zasvijetli nad svojim narodom. Zato je važno govoriti o euharistiji čiji je temelj za govor pasha“, pojasnio je bibličar Benaković. Približio je i pojam blagovanja beskvasnog kruha – tradiciju kojoj je Isus vjeran, naglasivši kako „blagovanje Pashe nije više samo spomen na prošli događaj već i čin, stvaranje novoga događaja vrijeme je moje blizu da se dogodi ponovni izlazak, ponovno oslobođenje u Isusu Kristu, i tu (u Isusovom vremenu provedenom s učenicima) naziremo događaj ustanovljenja euharistije koji će uslijediti, radikalni iskorak – Bog je u Isusu Kristu na još jači način progovorio svome novome narodu, a to smo mi, sada ovdje i to si trebamo posvijestiti“, istaknuo je vlč. Benaković.

Znamo li što je u korijenu euharistijske žrtve?

„Mi smo novi narod rođen u Isusovu činu predanja. Isus je svjestan svega što se događa i organizira svoj prelazak k Ocu, blaguje pashalnu večeru i u slavlju govori o izdaji. (…) Učenici su i dalje u mentalitetu staroga, oslobođenja židovskoga naroda i oni slave svoju feštu, ritual i nije im jasno kada im Isus govori da će ga jedan izdati. Oni se ispituju, osjetite taj tonalitet: ‘Da nisam ja, Gospodine?’ Na temelju pragmatike, već činjenica ‘da nisam ja’, govori puno. Očito u svima njima, apostolima čuči nešto krivo, imaju različite osjećaje, i dalje su podvojeni na planu razumijevanja i shvaćanja Isusove osobe koja im do kraj nije jasna, a samo što nije umro. Oni se bore s priznanjem tko je istinski Krist! I zato ispituju ‘da nisam ja’, a Isus im jasno, trezveno odgovara: ‘Onaj koji umoči sa mnom ruku u zdjelu, taj će me izdati.’ Kao da je to Isus iscenirao, priredio, okupio da bi pokazao na nešto što će se dogoditi. A Isus je to, doista, i učinio u ovome evanđeoskome tekstu. On ih okuplja da im prikaže što će se dogoditi i što je narav njegova predanja, narav euharistijske žrtve. Izdaja je u korijenu, odnosno predati nekoga za nešto. To je temelj ovog biblijskog teksta… U glagolu „izdaje“ dogodit će se radnja. U toj istoj izdaji, predaji dogodit će se samo predanje Isusa Krista. Vidite li što je u korijenu euharistije, mise? Tragedija, drama, predanje. Sam Sin Božji Isus Krist je sebe predao u ruke izdajicama, ljudima niskoga morala. To je nešto što nas šokira, što ne možemo prihvatiti u samima sebi, zar ne? (…) Pitamo se logično, zašto nitko drugi tu izdaju nije spriječio? Ako je Isus bio toliko blizak sa svojim učenicima, kako to da nakon te izjave: ‘Tomu bi čovjeku bolje bilo da se nije ni rodio’, nitko ne želi spriječiti, osujetiti planove onih koji kuju nešto protiv Isusa Krista? Šokira ljude, da Boga nitko ne brani, nitko ne čuva! Bog dopušta da njegov Sin bude predan, izručen. Dakle, vidimo, u korijenu euharistijske žrtve, Bog daje svoga Sina u ruke razbojnicima, nasilnicima spremnim za 30 srebrnjaka, reći će evanđelista, predati samoga Sina Božjega. Pitamo se, kakav je to Bog? Kakav je to Božji naum koji dopušta da njegov sin Isus Krist bude na tako banalan, jednostavan, prljav i običan način predan u ruke ljudima? Povežimo to s našim životima! Kakav je to Bog, ako nas istinski voli i ljubi, da će mene, koji sam također ljubljeno dijete Božje, predati u ruke nasilnicima, pokvarenim ljudima, ljudima koji će me prevariti, jedva čekaju prvu priliku da me iz zavisti upropaste? To je pitanje koje si postavlja pravednik i u Starome zavjetu i u Novome zavjetu, pitanje koje si ti sada postavljaš, dok se tjeskobno boriš u svome životu. Kakav je to Bog koji dopušta da patim, da mi dijete umre, da se dogodi prometna nesreća i da netko pogine? Kakav je to Bog koji dopušta potres i ratove? Kako može postojati tako beskrupulozni Bog? To je nevjerojatno! Prvi odgovor ateista i agnostika je upravo to; oni ne mogu povjerovati u takvoga Boga koji će predati čovjeka kojega ljubi u smrt, bolest. Kažu: ‘Velečasni, odite na odjele u KBC Osijek i vidite tamo djecu kako se pate i muče! I vi i dalje vjerujete u Boga? Ja u to ne vjerujem, u to ne mogu povjerovati. Vi ste luđak, u to vjerujete. Ako istinski vjerujete, onda molite da ta djeca ozdrave!’ I provokacija na provokaciju. Sam Bog je svog Sina tako predao u ruke izdajicama i razbojnicima. Sam Bog je to naumio, i to je šok! Po naumu Božjem je Isus predan i to dragovoljno, trezveno. Isus je doslovno na se preuzeo Božji naum odvijeka! To da Bog u Isusu Kristu mora umrijeti za čovjeka. To je najveći skandal u povijesti ljudskoga roda! I upravo je to nešto s čime se mnogi ateistički filozofi ne mogu pomiriti – da Bog može realno, stvarno trpjeti na križu. U prvim vremenima kršćanstva kada se ono rađa u prvim stoljećima postojale su hereze. Jedna od njih je doketizam, doksa – slava i privid. Doketisti su rekli: ‘Isus je samo prividno patio na križu. Bog ne može trpjeti. Odbacimo taj koncept, to je nemoguće!’ (…) Kada moli(š)mo krunicu žalosnog otajstva, kažemo ‘koji se za nas krvavim znojem znojio, za nas bičevan bio, trnjem okrunjen bio, za nas teški križ nosio i za nas raspet bio’. Jeste li vi svjesni, kada to molite, da je za tebe Bog dopustio biti ubijen? Vidiš li sada koja je to cijena plaćena za tvoj život? To je korijen euharistije! I zato u euharistiji, da bi ju do kraja shvatio posvijesti da je u podlozi euharistije izdaja, predanje. I zato kada dolaziš do oltara, svetoga žrtvenika, gdje se sjećamo toga čina, slobodno, pozivam te, donesi svu svoju težinu, svu svoju opakost, sve ono što osjećaš da osobno trpiš i patiš i to stavi na oltar, to predaj Bogu! Zašto? Euharistija je spomen-čin na Božju patnju, žrtvu i na Božje umiranje. Zato ljudi danas često ne razumiju misnu žrtvu jer im nisu jasne riječi koje se izgovaraju u misi: ‘One noći kad je bio predan, On uze kruh, razlomi i dade učenicima svojim govoreći: Uzmite i jedite! Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati. Ovo činite meni na spomen!’ Svaka misa je to – sjećaš se tragedije, predanja, ali iz te iste tragedije rađa se novi svijet, rađa se novi narod kršćana“, razložio je svećenik Benaković pojasnivši ustanovljenje euharistije te svaku pročitanu rečenicu aktualizirao.

„Nema Crkve bez euharistijskoga kruha!“

„Pogledajte naše župne zajednice! Gdje se izgubilo to intimno zajedništvo? Zašto međusobno ne osjetimo da smo braća, kršćanska zajednica, da jedni druge ljubimo i međusobno se prožimamo? To slušamo u tekstu ‘dok su blagovali’, a blagovanje je uvijek simbol zajedništva ljudi. ‘Uze Isus kruh, izreče blagoslov pa razlomi’ (…) Kada Isus kaže: ‘Ovo je tijelo moje!’ uzima u ruke kruh, a to uzimanje je simbol predanja njegove cijele osobe za čovjeka. To isto čini svećenik danas u misi. Isus je šokirao svoje učenike, to je radikalna novost u Isusu Kristu: ‘To je moje tijelo.’ U Ivanovu evanđelju protestiraju i kažu: ‘Kako nam ovaj može dati svoje tijelo za jelo?!’ Isus daruje sebe, daruje tijelo… To čini danas Crkvu, euharistija. Još od prvih kršćanskih vremena – Justin mučenik (1. st.), Ignacije Antiohijski i crkveni oci, govorili su da euharistija čini Crkvu. Crkva čini euharistiju i euharistija čini Crkvu. Bez misne žrtve nema euharistije, nema Crkve! I nemojte da vas tko zavara jer nema Crkve bez euharistijskoga kruha! To je nemoguće, nemoguće, bez toga mi ne možemo živjeti. To je razlog dolaska na misu. Što ljudi danas čine, najčešće oni ljudi koji ne prakticiraju euharistijsku žrtvu, i kažu: Isus je u Ivanovu evanđelju (Iv 4) rekao svojim učenicima da ‘oni pravi klanjatelji klanjat će se Ocu u duhu i istini.’ I to si protumače da se mogu klanjati negdje gdje hoće i ne treba im crkvena zajednica, ne treba im euharistija. To je krivo! To je krivo! Nema Crkve bez euharistije! Kako kršćanin odlazi s ovoga svijeta? Postoji u Katoličkoj Crkvi popudbina, hrana za put. Kada dolazite prijaviti sprovod za pokojnika svećenik pita: ‘Je li pokojnik na kraju svoga života primio bolesničko pomazanje, ispovijedio se i pričestio se?’ Važno je to u našemu životu jer me to sprema za istinski susret s Kristom jednoga dana. Isus je u Ivanovom evanđelju rekao: ‘Onaj tko ne blaguje moga tijela, moje krvi, nema života u sebi.’ Kršćani bez toga vene, gasi se, njegov život prestaje jer primanjem tijela Kristova, samog Boga primamo, on ulazi u nas, postaje dio nas, mi se suobličujemo njemu, dio je tebe, kola tvojim žilama. Zašto se u misi nakon pričesti preporuča šutnja? Da zahvališ Bogu što si ga primio, što je on postao dio tebe; ti si, medicinskim rječnikom rečeno, apsorbirao Boga u svoje stanice. Shvaćate li to? Bog postaje dio mene! Istočna tradicija, kršćani Istoka, pravoslavlje govori o poboženstveljenju. To znači da kada kršćanin prima, doista na doličan način, euharistiju, on na neki način postaje Bog. Ali, nemojte to krivo shvatiti! Ne postajemo božanstva, ali mi se pobožanstveljujemo jer Bog ulazi u nas, transfomira nas u našemu životu. Zašto? Krist je darujući sebe, predajući se za čovjeka, ustanovio euharistiju. Ovo ovdje je svetohranište, tu se čuva sveta hrana. Pokladuješ tu jer vjeruješ da je On tu sada realno i živo prisutan. Tridentski koncil (od 1545. do 1563. godine) u gradu Trentu u Italiji je rekao: ‘Kada svećenik uzima kruh (hostiju) i vino na oltaru, istinski i supstancijalno događa se pretvorba. Jesmo li toga svjesni? Kada svećenik lomi hostiju, lomi samo Tijelo Božje, onda ga podjeljuje kršćanskoj zajednici koja po tomu istome kruhu živi. To je najveće čudo na ovomu svijetu. Nema drugoga čuda“, naglasio je svećenik Benaković, razložio značenje „krvi Saveza na misi“ te zaključio kako je jako bitno razumijevanje uprisutnjenja Boga: „Kada bismo posvijestili čudo da po rukama neznatnoga, maloga, jadnoga, grešnoga svećenika Bog ulazi u našu stvarnost i kada bi kršćani danas u Osijeku i cijelomu svijetu bili svjesni što se događa na misi i onoga što primaju u euharistiji, oni bi preplavili crkve“.