U koncelebraciji su bili đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić, đakovačko-osječki nadbiskup u miru mons. Marin Srakić, srijemski biskup mons. Đuro Gašparović, generalni vikar Požeške biskupije mons. Josip Krpeljević, biskupski vikar za grad Osijek i predstojnik Instituta za novu evangelizaciju „Sv. Ivan Pavao II.“ mons. dr. Vladimir Dugalić, dekan Osječkog istočnog dekanata preč. Ivan Jurić, dekan Osječkog zapadnog dekanata i domaći župnik mons. Adam Bernatović te svećenici i redovnici osječkih prigradskih i gradskih župa. Nazočni su bili i predstavnici Grada Osijeka i Osječko-baranjske županije – predsjednik Gradskog vijeća Željko Požega, predsjednik skupštine Osječko-baranjske županije Dragan Vulin i predsjednik Gradske četvrti Gornji grad Domagoj Drenjančević.

Prije početka misnoga slavlja sve nazočne pozdravio je nadbiskup Hranić, a osobito biskupa Ćurića: „Grad Osijek veliki je pastoralni izazov i zadaća, i za Vas i za mene. Vi biste, kao pomoćni biskup, trebali značajan dio svojega vremena i svojih snaga posvetiti ovome gradu – najvećem na području naše nadbiskupije, crkvene pokrajine i Slavonije, sa svim njegovim pastoralnim mogućnostima, potrebama i poteškoćama. Ovo euharistijsko slavlje neka bude Vaše svojevrsno uvođenje u službu pomoćnoga biskupa s posebnim zadaćama i pastirskim poslanjem za ovaj grad.“ Nadbiskup je potom zamolio biskupa Ivana da započne misno slavlje i u gradu svoga osobitog biskupskog poslanja uputi pastirsku riječ.

„Ja ljubim Crkvu. Ljubim je sada jednako onako kao kad me mati učila prvi put moliti Očenaš. Ja ljubim Crkvu, jer za mene Crkva nije tek institucija, ona odsijeva na licu svakog čovjeka“, započeo je biskup Ivan svoju homiliju riječima koje su mu prirasle srcu još u bogoslovskim danima, a koje je izrekao biskup i kardinal François Marty, sudionik II. vatikanskog koncila te od 1968. i nadbiskup Pariza. Biskup Ćurić zatim je prisutne potaknuo da na svetkovinu apostolskih prvaka Petra i Pavla, osnaže i osvježe iskustvo svoje vjere.

Ne zaboravljajmo da nikada ne bismo trebali izgubiti iz vida onaj dio istine o našoj vjeri, koji nas uvijek podsjeća: Nazidani ste na temelju apostola i proroka, a zaglavni kamen je Krist.

„Utemeljeni smo na vjeri apostola, nju i danas živimo i osjećamo. U stvarnost svojih života, osobnim i zajedničkim svjedočanstvom, mi želimo donijeti Krista – upravo onako kako su to činili i ostvarivali apostoli“, rekao je biskup Ćurić predvodeći misno slavlje.

Naglasio je: „Nikada zato ne zaboravljajmo da nam je vjera u svojoj srži uvijek apostolska. Najprije zato što se temelji na njihovu svjedočanstvu te nam jasno kazuje kako nam vjera nije tek neka religiozna teorija, jedan od mogućih, više ili manje prihvatljivih svjetonazora. Ne, apostolska nas vjera utvrđuje u prihvaćanju sasvim konkretnih istina o događajima našega spasenja. Apostoli su prvi jamci istinitosti kršćanskog navještaja. Svjedočanstvo apostola pokazuje nam da se sȃm Bog uključio u našu ljudsku povijest. Stoga nam samo apostolska vjera sasvim neposredno ukazuje na jedinstvenost događaja koji je temelj vjere: Bog se utjelovio u Isusu Kristu, bio raspet, umro i uskrsnuo! Na to se u vjeri potpuno oslanjaju i naši životi i u toj nas istini uvijek brižno čuva apostolska zajednica Crkve. Zato nam je važna Crkva, u kojoj se uvijek hrani i obnavlja cjelovitost vjere, kojoj sigurnost najjasnije daje upravo apostolska oznaka vjere. U suprotnome, pokazuju nam to i prošlost i sadašnjost, vrlo se lako nađemo u zastranjenjima, ograničimo se ili prenaglasimo samo jedan vid života ili duhovnosti, ili se možda navežemo isključivo na neku skupinu ili neku osobu; i to nam, na kraju, postane važnije i od same vjere, te nas guši i ne osjećamo više širinu slobode koju naviješta i donosi Isusova blizina i zajedništvo s njim.“

Osvrnuo se potom i na Isusove riječi izrečene u evanđeoskom ulomku: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ i poručio: „Jako je važno da se vjera svakoga od nas gradi kao osobna vjera. Kršćanin i jest ona osoba koja posve osobno, za samoga sebe i za svoj život – prihvaća Isusa kao Spasitelja. Ali nijedan od vjernika na putu vjere i spasenja nije sam. Svaki pripada zajednici Božjega naroda, na koju nas sȃm Isus upućuje kad u evanđelju kaže Petru: Ti si Petar – Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće ju nadvladati.“ Citirajući papu Benedikta XVI., mons. Ćurić je rekao:

Kršćanska vjera nije ideologija, već osobni susret s razapetim i uskrsnulim Isusom Kristom. Iz ovoga iskustva, koje je pojedinačno i zajedničko, proizlazi novi način razmišljanja, novi život i novi način djelovanja: to je onda ono što postaje izvor života koji je uvijek označen kao put ljubavi.“

Potom je zaključio: „Ja ljubim Crkvu koja je odsijevala uvijek na licima apostola. Ja ljubim Crkvu koja odsijeva na licima i u životima muževa i žena, kršćana diljem svijeta, i u ovoj konkatedralnoj župnoj zajednici, i u ovome gradu, u našem hrvatskom narodu, u našoj nadbiskupiji. Ja ljubim Crkvu koja i danas želi približavati Krista s osjećajem za svakoga čovjeka – kad nam na II. vatikanskom koncilu veli da su radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našega vremena ujedno i naše radosti i nade, i naše žalosti i tjeskobe. Ja ljubim Crkvu, zajednicu koja i danas naviješta da vrijeme u kojem je nazočan uskrsli Gospodin nije lijes, grob naših ljudskih obmana i zavaravanja, već kolijevka uvijek nove budućnosti, mogućnost koja nam se pruža da ove prolazne trenutke zemaljskoga života uvijek preobražavamo u sjeme vječnosti.“

Na kraju misnoga slavlja domaći župnik Bernatović zahvalio je pomoćnom biskupu na predvođenju misnoga slavlja te rekao kako su se svećenici osječkog istočnog i zapadnog dekanata dogovorili da pomoćnoga biskupa daruju biskupskim prsnim križem, koji su mu, uz buket cvijeća, uručili konkatedralni župni vikari – Zlatko Hnatešin i Robert Almaši. Biskup Ivan zahvalio je na tom posebnom daru te podsjetio vjernike na proslavu velikog jubileja 2000. godine i obnovu vjere svih naraštaja pred osječkom konkatedralom.