U homiliji, osvrnuvši se na riječi Psalmisate koji kaže „Tvoja Riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi! (Ps 119,105), biskup je rekao kako riječ nije samo zvuk glasova ni artikulirana misao nego i te kako može biti čovjeku i svjetiljka i svjetlo na putu. „Putokaz da znamo kojim putem krenuti, zaštita u nemirnom svijetu, sigurnost u opasnostima. Ima jedna pjesma koja kaže: Ljubav je samo riječ i ništa više… koja sugerira da je ljubav nevažna što međutim nije točno. Mogli bismo reći: ljubav je riječ i još mnogo više… Zapravo, ljubav je upravo riječ, ali riječ iza koje se stoji čitavim bićem. Kada zaručnici sklapaju ženidbu, njihova riječ privole čini sakrament braka. I ta je riječ odgovorna, ona ima svoju veličinu i težinu, dubinu i visinu – jer iza nje stoji osoba, čitav jedan život koji se krije u toj riječi Uzimam!. Tako i još više je Bog, koji je Ljubav, Riječ – ali riječ odgovorna, riječ koja ne vara, riječ koja se jednom dana više nikada ne povlači, koja je oslonac i koja je uvjet našeg života i naše sreće“.

U nastavku progovorivši o Proslovu sv. Ivana (Iv 1,1-14) biskup je poručio kako Ivan Božjeg Sina osim Riječi koja je Bog i koja je tijelom ljudskim postala, imenuje i Svjetlom i Životom. „On svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet…, ali evo i odmah odbijanja: k svojima dođi i njegovi ga ne primiše. Odmah ćemo vjerojatno pomisliti na Židove koji su bili Božji izabrani narod u kojem se i rodio Isus, koji je Sin Božji koji je postao čovjekom. Istina je, oni ga nisu prepoznali, ne samo u Betlehemu gdje je rođen – a trudna Marija je morala iz grada otići među pastire jer su joj sva vrata bila zatvorena, nego i kasnije kada je propovijedao i pozivao ljude na obraćenje te, premda su mnogi išli za njim kojima je pomogao, bilo da ih je ozdravio bilo da im je oprostio grijehe da su pronašli novu nadu za život, su ga odbacili vjerski i civilni židovski poglavari. Bio je čak optužen da huli na Boga, osuđen je na smrt i raspet na križ. Njegovi ga nisu primili… Ipak još je veće odbijanje na djelu, nisu to bili samo Isusovi suvremenici, Židovi. I mi danas, premda se zovemo kršćanima, često odbijamo Isusa. Odbijamo ga i ne prihvaćamo kada on od nas nešto zahtijeva i traži. On želi da mi budemo nositelji dobra, a mi činimo grijeh na grijeh. On nas poziva na opraštanje i ljubav, a mi smo zlopamtila i ne razgovaramo s našim bližnjima, čak rođacima, godinama… Isus traži od nas svjedočanstvo da se njega ne odreknemo, a mi se povlačimo pred naletima poganskih zahtjeva, pa nećemo više ni Božić tako nazivati nego neutralno da nekoga tko nije vjernik slučajno ne povrijedimo pa samo kažemo sretni blagdani! jer se Krista stidimo… Krist Isus još nije prihvaćen. Ali ne tek od onih koji u njega ne vjeruju, nego na žalost ni od onih koji kažu da su njegovi, da u njega vjeruju: svojima dođe i njegovi ga ne primiše“, rekao je biskup te dodao kako se odbacivanje i nijekanje Krista događa se na svim poljima i na mnogo načina. „Apostazija je na djelu gdje god se okrenemo – u kulturi, u znanosti, u međuljudskim odnosima, u politici, u našim odlukama, u našim savjestima“.

Ustvrdivši kako savjest koja nije oblikovana po Riječi Božjoj nije mjerilo ispravnog postupanja i ponašanja biskup je rekao i kako u svojoj oholosti današnji čovjek, pa nerijetko i kršćanin, ne želi Božju Riječ slušati, nego on sluša sebe, a zapravo je ta njegova nutrina rezultanta raznih krivih poimanja svijeta i čovjeka koje se danas promiču sve agresivnije. „I umjesto da se kršćanin pita, što kaže moj Gospodin Isus o tome, što on od mene očekuje, on se nerijetko vodi zahtjevima koji dolaze od mnogih promidžbi što ne misle ni na koga negoli na svoju zaradu, a podilaze ljudskim slabostima i strastima. Sveti Ivan u Otkrivenju donosi prigovore našeg Spasitelja pastirima i njihovim zajednicama u prvoj Crkvi: u Efezu, Smirni, Pergamu, Tijari, u Sardu, Filadelfiji i Laodiceji. Za Crkvu u Sardu Gospodinov prigovor je: Znam tvoja djela: imaš ime da živiš, a mrtav si. Budan budi i utvrdi ostatak koji tek što ne umre (Otk 3,1-2). Mogli bismo to prereći: zovete se kršćani jer to vam je ime po Kristu, koji je Život, a vi ste mrtvi… još malo i svi ćete nestati. Je li to proroštvo za nas? Jer pitamo se, što bi Gospodin koji se rodio za sve ljude rekao danas nama, kršćanima u Sisku? Mogli bismo primijeniti i Isusov prijekor Crkvi u Laodiceji na nas: Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali ti si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta (ib.,15-16). Današnji kršćani su uglavnom takvi: ni vrući ni studeni, nego mlaki… Može i ovako i onako, svejedno, reći će. E, nije sve jedno niti sve jednako! Ako smo Kristovi tada nas ta pripadnost obvezuje. Naša djela ne smiju biti neutralna, mi se moramo opredijeliti i boriti se za Isusa. Hrabro, a ne mlako. Jer tko je ikada pobijedio ako mu nije bilo stalo“, poručio je na kraju biskup zaključivši kako da bismo bili gorljivi i vjerni svjedoci Kristovi trebamo pogledati Novorođenog Kralja, Dijete Isusa.

Nakon popričesne molitve okupljene je pozdravio i čestitao im Božić preč. Jakica zaželjevši da se dijete Isus rodi u njihovim srcima i učinih ih tako još boljim ljudima.

Misno slavlje animirao je Mješoviti župni zbor, a sudjelovali su i sisački bogoslovi.