Biskup Kovač propovijed je započeo opisnom slikom nastanka jame: „kap po kap, voda je strpljivo oblikovala kamen, otvarala dubinu, stvarala prostor skriven ljudskom oku“. Biskup je između ostalih postavio pitanja je li jama „mogla slutiti da se gotovo sve na ovome svijetu može upotrijebiti za dobro ili za zlo, da ono što je stvoreno kao čudo prirode i Stvoritelja može postati nijemi svjedok ljudske tame“ te da će jednoga dana „biti otkrivena ne samo radi divljenja, nego i radi skrivanja, da će njezina dubina postati mjesto na koje će biti bačena tijela ljudi kojima je oduzeto pravo na život, da će nečija savjest upravo u njezinoj tišini tražiti zaklon za svoj zločin“.

„Nije postala službenim grobljem, nisu se nad njom čule molitve ni zvona, nije imala križ koji bi prolaznike podsjećao na one čija su tijela u njoj počivala“, nastavio je biskup Kovač dodavši da je jama postala „posljednje počivalište tijela ljudi koji su protiv svoje volje poslani na prag vječnosti“.

Rekavši da je jama morala „prikriti svrhu koju joj je čovjek nametnuo“, dodao je da „dok je skrivala istodobno je i čuvala (…) kosti ljudi kojima je bilo uskraćeno dostojanstvo groba, ali ne i dostojanstvo djece Božje“.

Biskup je naglasio da „za kršćanina kost nije samo ostatak prošlosti, ona je znak budućnosti, zrno položeno u zemlju, obećanje koje čeka svoje ispunjenje“. „Te kosti naše braće i sestara, Hrvata, nisu bile predodređene za vječni zaborav. One su predodređene za uskrsnuće tijela jer ono što čovjek skriva, Bog pamti, ono što čovjek želi izbrisati, Bog upisuje u dlan svoje ruke“, istaknuo je.

Biskup Kovač podsjetio je da ta jama nije bila samo mjesto smrti, već i mjesto iščekivanja te da se otkriju „kosti onih koji čekaju glas Onoga koji je rekao ‘Ja sam uskrsnuće i život’“. Objasnio je da se ono što se skriva obično skriva s razlogom: „dobro ne traži tamu, istina se ne boji svjetla, pravda ne zazire od pogleda ljudi“ dodavši da „samo ono što u sebi nosi svijest ili podsvijest krivnje traži zaklon, šutnju i zaborav“.

Osvrćući se na činjenicu da su i oni koji su u jamu bačeni kao i oni koji su ih bacali „prešli prag vječnosti“, biskup je naglasio: „Vrijeme zemaljskoga života za sve je završilo“, podsjećajući da je takva „istina ljudskoga postojanja“. „Rođenje već u sebi nosi i činjenicu odlaska. Prvi udah polako nas vodi prema posljednjem jer mi smo putnici, prolaznici, hodočasnici kroz vrijeme“, poručio je biskup Kovač.

Između ostaloga rekao je da je mudar čovjek onaj koji „svoje misli, svoje riječi i svoja djela nastoji uskladiti s voljom Božjom; onaj koji ne pita samo što može učiniti, nego što treba učiniti; ne što mu koristi, nego što je dobro; ne što prolazi, nego što ostaje za vječnost“.

Biskup Kovač istaknuo je da je Bog znao da će se taj susret u vječnosti jednom dogoditi, da je znao za dan kada će žrtve i njihovi krvnici stati pred Njega naglasivši: „znao je za trenutak kada će se raspršiti sve zemaljske magle, sva opravdanja, svi izgovori i sve šutnje jer pred licem Svevišnjega više nema skrivanja“.

Biskup je naglasio da se „susret u vječnosti već dogodio“ i da su žrtve i počinitelji već stali „pred lice Onoga koji je Istina, (…) Onoga koji poznaje svaku suzu, svaki krik, svaku namjeru, svaku riječ i svako djelo“.

Između ostaloga rekao je da Bog ne može biti prevaren i da Otac daje svakome ono što je doista njegovo. Osvrnuo se i na evanđelje: „Ne sudite da ne budete suđeni jer sudom kojim sudite, sudit će vam se i mjerom kojom mjerite, mjerit će vam se“ istaknuvši kako tamo ne stoje da bi preuzeli mjesto Boga. Također, dodao je da ne stoje tamo da donose „konačne i vječne presude o ljudskim dušama“ te da konačan sud pripada Onome koji „vidi ono što nijedan čovjek ne može vidjeti – dubine srca“.

Između ostalog istaknuo je da žele „priznati kosti ubijenih u jami, a ne hraniti mržnju; (…) imenovati zlo, a ne postati zarobljenicima mržnje; (…) sačuvati uspomenu na žrtve, a da pritom ne izgubimo vlastitu dušu“.

Uz žrtve, njihove obitelji koje su „desetljećima nosile teret neznanja, šutnje i boli“ i počinitelje, biskup Kovač istaknuo je da mole i „za ozdravljenje sjećanja jer postoje rane koje ne krvare na tijelu, ali krvare u srcima ljudi, obitelji i naroda (…) da Božja milost dotakne ta mjesta boli“.

Također, biskup Kovač istaknuo je da mole za dar opraštanja „ne opraštanja koje poriče istinu“, nego onoga koje se „rađa iz istine i pobjeđuje mržnju“ ukazujući na Krista koji nije poricao zlo koje mu je učinjeno moleći „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“.

Biskup Kovač zaključio je propovijed „(…) zato se spominjemo mrtvih, ali naviještamo život; imenujemo zlo, ali vjerujemo u pobjedu dobra; gledamo kosti, ali ispovijedamo uskrsnuće tijela; plačemo nad ljudskom okrutnošću, ali se uzdamo u Božje milosrđe – u milosrđe Krista, koji nas je spasio, koji nas je otkupio“.