Kncelebrirali su kancelar i tajnik preč. Mišel Grgurić i domaći župnik preč. dr. Richard Pavlić. Pjevanje je predvodio župni zbor, pod vodstvom Ivana Prpića- Špike, uz pratnju na orguljama Milana Dučića.

Biskup je u propovijedi stavio naglasak na tumačenje Ivanovog hvalospjeva Božjoj Riječi koja je tijelom postala i nastanila se među nama.

Isus je u ovom Proslovu definiran kao „Svijetlo istinito koje rasvjetljuje svakog čovjeka“. Ali to svijetlo nije kao naša prirodna svijetla. Znamo da tama nestane kad se svijetlo upali. No, nije tako kada se radi o Isusovom svijetlu: čovjek to svijetlo treba prihvatiti da bi ono moglo raspršiti tame. Isusovo svijetlo svijetli, ali unatoč tome, onaj koji ga ne prihvaća ostaje u tami. Isus se sa svojim svjetlom nikome ne nameće. Evanđelist naglašava da Isusa koji je Svijetlo, mnogi nisu prihvatili. Čitamo: „K svojima dođe, a njegovi ga ne primiše.“

Isusa su ljudi od početka odbacili, jer mu nitko nije dopustio da se rodi u kući, kako dolikuje čovjeku. On se od početka poistovjetio s odbačenima, s isključenima, kojima se ne daje mjesto u društvu. Njima govori da ih Bog nije odbacio, oni imaju mjesto u Božjem srcu jer djeca su Božja. Odbacivanje najsiromašnijih znak je da svijet oskudijeva Svijetlom odozgo. I nam kršćanima potreban je ovdje ispit savjesti. Na krštenju primili smo upaljenu svijeću kao znak Isusovog svijetla s pozivom da to svijetlo trajno čuvamo u našem životu da bi nam ono bilo vodič na životnom putu.

Božićno vrijeme je, na poseban način, vrijeme svijetla zbog rođenja onoga koji je Svijetlo svijeta. Zato su nam u ovo božićno vrijeme domovi i gradovi obasjani najrazličitijim ukrasnim svijetlima i blještavilom. Ali što to znači?

Nažalost, ta svijetla često su nadomjestak za nedostatak unutarnjeg svijetla, onog istinskog Svijetla koje je Isus. Bilo bi itekako važno shvatiti da je ovo vrijeme kada moramo posebno raditi na tome da dopustimo Svijetlu koje dolazi odozgo, osvijetliti našu nutrinu, naše srce i dušu, da bismo sami postali nositelji svijetla u svijetu. Samo tako će nam Božić biti uistinu dan svijetla i pretvoriti naš život u svijetlo koje neće obuzeti niti ugasiti nikakve životne tame.

Svi znamo koliko smo u predbožićno vrijeme okupirani mnogim stvarima: najviše kupovinom poklona, odjeće, obuće, hrane, pića. Tu je još i zahtjevnost uređenja kuće, zahtjevnost kuhinje, nabava božićnog drvca i uz njega nekakvih malih jaslica. Sve ovo je dobro, ali ne smijemo Božić svesti samo na ovo. Gdje je tu Isus koji dolazi nastaniti se kod nas i biti „Emanuel“, s nama Bog? Ima li ikakve pripreme za susret s Isusom? Koliko se računa s vremenom za uređenje naše osobne nutrine srca i duše? Božić će bez toga ostati prazan, brzo potrošen.

Božić od nas traži da postanemo božićno drvce ukrašeno evanđeoskim krjepostima ljubavi, dobrote, velikodušnosti, mira. To su vrijednosti po kojima nas Isus prepoznaje kao svoje.

Nažalost, za Božić nam redovito porastu druge vrijednosti koje nisu baš krjeposti. Poraste vrijednost kolesterola, triglicerida, dijabetesa, tjelesne težine, ali na žalost ne porastu duhovne vrijednosti. Smanji se snaga duha, a to nas čini slabijima u opiranju različitim olujama ili uraganima koji se obrušavaju na vjeru i imaju za cilj oslabiti ljubav i ugasiti nadu.

Božić nam je postao previše bučan. On, zapravo, traži tišinu da bismo mogli čuti glas Neba koji nam nudi darove ljubavi, svijetla, radosti i mira. Ne dopuštamo Nebu da nas obasja, da bi se otvorili tim darovima i spoznali njihovog Darovatelja. Svjetlo Božića dolazit će i trajati bez obzira na sve one koji ga ne žele primiti nego ga nastoje posve ugasiti. To Svijetlo bit će trajno živo po onima koji su mu otvoreni i koji ga primaju u svoje srce.

Netko će možda, reći: Vjere u Boga je sve manje, broj vjernika je u stalnom opadanju, svijetlo vjere se gasi! Nije to baš tako! Vjera se gasi u onima u kojima nije ni sjala. Za njih ne možemo reći da su vjeru izgubili kad je u pravom smislu nisu ni imali. Ne možemo reći da se vjera ugasila u onima u kojima nije niti gorjela. Bilo je možda, više praznovjerja nego vjere, a to je onda bolje da se posve ugasi. Možda iza toga dođu do pravog svijetla vjere. Hvala Bogu, imamo još podosta onih koji u sebi nose sjaj vjere, čiji životi pokazuju lice Kristovo. Za njih smo Bogu neizmjerno zahvalni u nadi da Bog neće dopustiti da bez takvih ikada ostanemo.

U Djelima apostolskim čitamo: „Po rukama se apostolskim događala mnoga znamenja i čudesa u narodu… I sve se više povećavalo mnoštvo muževa i žena što vjerovahu Gospodinu tako da su na trgove iznosili bolesnike i postavljali ih na ležaljkama i posteljama ne bi li, kad Petar bude prolazio, bar sjena njegova osjenila kojega od njih… donosili bi bolesnike i opsjednute od nečistih duhova, i svi bi ozdravljali.“ (Dj 12, 14-16.

Sjena Petrova je sjena koja dolazi od Isusova svijetla. Nije Petar taj koji ozdravlja, a još manje njegova sjena, nego Isus po Petru. Petar je pozvan, kao i svaki od nas, da bude nositelj Isusovog svijetla, da trajno živi u njegovu svijetlu, onda i njegova sjena poprima čudesnu moć. Isusov učenik pozvan je biti Isusova sjena, tj. pozvan je trajno boraviti uz Isusa. Tako će ga pratiti sjena Isusovog svijetla i neće nikada biti u tami. Tama ne može obuzeti ovo Svijetlo, kako veli evanđelist u Proslovu.

Biskup je na kraju propovijedi naglasio da „I naša molitva danas je za sve vjernike, za sve vas i sve članove vaših obitelji, da vas na vašem životnom putu trajno prati Svijetlo istinito koje prosvjetljuje svakog čovjeka i da dragi Bog po vama privuče tom Svijetlu mnoge duše. Od punine njegove svi primimo milost na milost. Amen”.

Na početku mise župnik, preč. Pavlić, pozdravio je biskupa i zahvalio mu da se odazvao pozivu sa Senjanima proslaviti Božić, a na kraju mu je čestitao Božić i također svima prisutnima. Euharistijsko slavlje završilo je s „Lijepom našom” s kojom Senjani uvijek završavaju svako slavlje.