Nakon molitve Srednjeg časa i nekoliko informacija koje je s okupljenim svećenicima podijelio generalni vikar Varaždinske biskupije mons. Antun Perčić korizmeni nagovor održao je voditelj duhovne obnove o. Stjepan Vidak, OCD, upravitelj svetišta i prior karmelićana u zagrebačkim Remetama.
O. Vidak potaknuo je svećenike na promišljanje, zapitavši: „Osjećamo li se ostvarenima u svom zvanju i identitetu? Jesmo li sretni i zadovoljni? Mislim pritom na onu dubinsku sreću, a ne na prolazne trenutke zadovoljstva koji svakako nisu za zanemariti i itekako su nam potrebni. Je li unatoč svoj krhkosti ovih glinenih posuda koje ponekad propuštaju, je li unatoč svim teškoćama ovoga poziva, unatoč svim izazovima koji se javljaju, nerazumijevanjima, osjećaju usamljenosti – znam da je to ono na što me nebeski Otac poziva, da sam prihvatio njegov poziv svjesno, slobodno i odgovorno?“

„Bog je poslao svoga Sina na svijet da raspršene sinove Božje skupi u jedno. Svećenik nastavlja u Isusovo ime tu misiju kao njegov poslanik. To se poslanje odvija u zajednici vjernika, Crkvi, koju je Krist utemeljio i u kojoj je On glava, te koja ima ulogu naviještanja Radosne vijesti, zatim da s Kristom trpi, umire, ali isto tako da otkriva lice uskrsloga Krista. Nećemo moći svjedočiti ove stvarnosti kao pastiri Crkve ako sami, osobno, životno, iskustveno, nismo uspostavili živi odnos s Kristom; ako sami nismo ohrabreni Radosnom viješću koja nam osvjetljava smisao našega postojanja od poziva u život do krajnjeg cilja; ako sami u trenucima kušnje ili napasti ne pronalazimo snagu i ohrabrenje u križu Kristovu; ako sami nismo zagledani u ‘novo nebo i novu zemlju’. Samo tako ćemo moći i mi sami osjetiti da kraljevstvo Božje nije tek tamo negdje, nego da je kraljevstvo Božje među nama i da već sada, premda ipak samo u tragovima, možemo iskusiti nešto od one kvalitete života kakvu je Bog priredio za nas od vječnosti. Ovo iskustvo nam je potrebno da bismo drugima bili vjerodostojni svjedoci, jer smo izabrani od naroda za narod“, poručio je o. Vidak.

Istaknuo je kako se radost izazvana ređenjem ili slavljenjem mlade mise kod svećenika s godinama služenja može zaboraviti, a zanos može oslabjeti ako se svećenik stalno ne napaja s izvora života. Možemo cijeli dan govoriti o Bogu, i to divne i uzvišene riječi, a da nismo niti riječ progovorili s njime, kazao je voditelj duhovne obnove.
„Koliko je potrebno da svećenik bude svjestan, s jedne strane, veličine dara koji mu je sam Bog dao, a s druge strane svoje malenosti i toga da on nije ničim zaslužio taj dar, baš ničim? Tako se postaje ponizan i otvara prostor za djelovanje Duha. Nije jedino važno što se govori, nego i kako se govori, kojim duhom, uvjerenjem. Pozvani smo ljudima pokazivati put u nebo. Pozvani smo da poput Krista ‘spasenje naviještamo siromasima, otkupljenje sužnjima, tužnima radost’. Kada čovjek čovjeka gazi ili ga gazi nepravedni društveni poredak, ili pak vlastita bijeda i pritišće mu glavu u zemlju, mi pozivamo svaki dan ‘gore srca’ te izazivamo kod vjernika da se sjete da sa srcem Sina Božjega naša srca doista već jesu kod Gospodina“, poručio je o. Vidak.
Na duhovnoj obnovi bilo je govora i o svećenikovom gubitku povjerenja u važnost vlastitog služenja, a dio izlaganja upravitelj svetišta u Remetama posvetio je važnosti svjedočenja.
„Što drugi vide i po čemu vrednuju život Crkve, na osnovu čega dobivaju sliku o Crkvi? Važno je to pitanje jer se već dugo čuje, a danas sve više ‘Isus da, Crkva ne’. Pustimo na stranu ono neznanje ljudi o tome što Crkva predstavlja, čemu služi, zatim o njenoj ljudskoj, grešnoj i božanskoj, posvećujućoj dimenziji. Ljudi su zagledani u ono što se zove ministerijalno svećenstvo i u osobe posvećenog života. Je li u našem pristupu svijetu vidljiva neizmjerna ljubav Boga; je li vidljivo da Bog iz ljubavi i u ljubavi pristupa svakom čovjeku; da želi uspostaviti prijateljstvo s njime; da želi s čovjekom drugovati, a to znači dijeliti s njime i dobro i zlo, štoviše, želi ga lišiti zla i to mu priopćuje“, zaintrigirao je svećenike pitanjima o. Vidak.

Središnji događaj svećeničkog susreta bila je misa koju je u katedrali Uznesenja BDM slavio varaždinski biskup Josip Mrzljak. Koncelebrirali su generalni vikar mons. Perčić, kanonici Stolnog kaptola preč. Mirko Horvatić, preč. Damir Bobovec i preč. Mario Kopjar; voditelj duhovne obnove o. Vidak, župnik u Vinici, dekan Ivanečkog dekanata i kanonik Zbornog kaptola preč. Valent Posavec, kancelar Varaždinske biskupije preč. Ivan Rak te ostali svećenici pristigli na svećenički susret.

U propovijedi biskup se osvrnuo na čitanje iz Evanđelja u kojem Isus po dolasku u Galileju kaže kako prorok nema časti u svom zavičaju. Kazao je kako su svećenici upravo u svom zavičaju i svom mjestu pozvani biti svjedoci, onakvi kakvi jesu. No, u tome i jest naša teškoća, primijetio je biskup Mrzljak.
„S jedne strane moramo misliti o svojoj duhovnoj izgradnji, onakvi kakvi jesmo sa svim našim ljudskim nedostacima, slabostima i grijesima. Dakle potrebni smo Božjeg milosrđa, a s druge strane, moramo pokazati Božje milosrđe prema drugima. Moramo izgrađivati sebe, ali i druge. No, izgrađivanje drugih nije samo po riječima i predavanjima, već je naš cjelokupni život izgrađivanje drugih. Ne možemo poput nekih drugih zvanja ili profesija reći kako u nekom trenutku nije naše radno vrijeme. Uvijek smo svećenici, u svakom trenutku našega života. Gdje god se nalazimo, mi svećenici smo uvijek oni koji svjedoče. Ne možemo odijeliti privatni i službeni dio života. Propovijedamo svojim životom. Zato je korizmeno vrijeme važno za nas kako bismo sami sebe izgradili i učvrstili te da takvi idemo onima kojima smo poslani. Naša zadaća nije lagana, a zato smo na poseban način pozvani i obilježeni Svetim redom. Vjerujemo da Bog u nama djeluje, a to nije samo naše. Preko nas Bog djeluje i to onoliko koliko smo spremni biti otvoreni čuti Božju riječ“, poručio je varaždinski biskup.