Koncelebriralo je petnaestak svećenika među kojima je bio generalni vikar i župnik Jelse don Stanko Jerčić, biskupski vikar za otok Brač i brački dekan te župnik Supetra i Škripa don Toni Plenković, župnik župa Mirca i Sutivana na Braču don Jakša Rubinić. Hvarski dekan i župnik Vrboske i Selaca na Hvaru don Emil Pavišić pozdravio je biskupa Palića, svećenike i nazočne vjernike, među kojima su bili i bratimi Čudotvornog svetoga Križa u Vrboskoj koji ove godine slave petu obljetnicu obnove ovog bratimstva. Liturgijsko pjevanje predvodio je domaći zbor pod ravnanjem profesorice Marice Fabrio i uz orguljsku pratnju maestra Slavka Reljića.

Biskup Palić je na početku misnoga slavlja izrazio svoju radost što s nazočnima može slaviti Euharistiju kao ‘Kristovu nekrvnu žrtvu’, jer se u njoj, podsjetio je, događa otajstvo Isusove muke, smrti i uskrsnuća. „U ovoj župi vi imate privilegij da se na poseban način možete klanjati jednom posebnom Križu koji je u jednom posebnom trenutku za ovo mjesto, ali s tim i za našu biskupiju bio znak. A križ je uvijek znak koji nas poziva, bilo da ga neki prihvaćaju kao znak protivljenja ili za nas, koji vjerujemo u Isusa Krista, u njegovu spasiteljsku muku, smrt i uskrsnuće, za nas je znak spasenja. U tom znaku spasenja započeli smo ovo misno slavlje“ rekao je biskup Palić.

Misno slavlje na Maraški petak u Vrboskoj 2019. Snimio Stipo Marčinković

U propovijedi je istaknuo kako križevi nisu rijetkost oko nas. Susrećemo ih na grobljima i u crkvama, ukrašavaju naše puteve i križanja, vrhove gora i školske učionice i sudnice. Mnogi kršćani stavljaju križ u svoje stanove i kuće, a drugi ih upotrebljavaju kao pristojni ukras ili modni nakit. Neki se osjećaju provocirani križevima, pa protestiraju protiv njih te rade od njih karikature ili ih obeščašćuju.

Mi za neke životne situacije kažemo kako imamo težak križ za nositi. Znakom križa povezujemo puno toga: kršćansko vjerovanje i europsku kulturu, banalne običaje i životne izazove, tugu i smrt, prilagođavanje i protivnosti, poraz i pobjedu, nadu i pouzdanje.

Povijest kazuje kako je 11. travnja 1614. godine Krist na križu u Vrboskoj proplakao krvavim suzama zbog nesloge i netrpeljivosti dviju vjerničkih skupina koje su u razmiricama oko osamostaljenja od župe Vrbanj predvodile dvije suprotstavljene bratovštine. Suze Svetoga križa prepoznate su kao Božji poziv na pomirenje i pokoru zavađenih strana.

U Bibliji čitamo o ponašanju Izraelaca na njihovu putu prema Obećanoj zemlji. Na tom putu oni su nestrpljivi i mrmljaju protiv Boga i Mojsija. Nestrpljivi su zbog daljine puta, nestrpljivi su zbog nejasnoće cilja i puta prema tom cilju. Na tom putu Bog ih je hranio manom, darom s neba. A oni mrmljaju protiv toga dara. Hod Izraelskog naroda slika je hoda svakog pojedinca prema Obećanoj zemlji, prema onome što nam je Bog pripravio. Ista opasnost vreba nas na tom putu; da postanemo nestrpljivi i da počnemo govoriti protiv Boga.

Danas smo još više nestrpljivi jer živimo u vremenu kad nam je sve nadohvat ruci. Božja logika, logika Božje riječi, naprotiv, traži od nas ustrajnost. Onaj koji ustraje, taj će se spasiti. Stoga je potrebno tražiti ustrajnost u svakidašnjem ispunjavanju svoga posla, tražiti ustrajnost i vježbanje u prihvaćanju svakog životnog trenutka.

Kad je čovjeku teško pomiriti se sa svime onim što ga u životu snađe, onda je u opasnosti da traži žrtvenog janjca i dežurnog krivca. Za mnoge situacije u našem životu to je Bog. Nismo baš skloni zaviriti u svoje srce, vidjeti što to iz mog srca izlazi i uzrokuje bol i meni samom i mome bližnjemu. I mrmljamo protiv Boga.

Božji odgovor na takvu ljudsku situaciju je zmija. Zmija – od početka simbol i utjelovljenje zla, Zloga, grijeha. I danas grijeh grize i nagriza ono ljudsko, ono dobro, ono plemenito u nama. Kako drugačije protumačiti ono što posljednjih dana čitamo i gledamo oko sebe? Sin izbo majku, otac bacio četvero djece s balkona?

Grijeh, zlo u nama nas truje. Vodi nas prema smrti. Da bi se čovjek spasio potrebno je napraviti jedan hrabri korak, poput Izraelaca; spoznati i priznati da smo pogriješili.

Mojsije Izraelcima kao lijek pravi otrovnicu od mjedi, od bakra, i stavlja je na stup. Tko god bude ujeden, ostat će na životu ako je pogleda. Nije spas u bakrenoj zmiji. Iako su Grci vjerovali da je zmija donijela bogu zdravlja Eskulapu ljekovite biljke i zato je i danas simbol medicine zmija omotana oko štapa. Spas je u pogledu, da bi se živjelo. Bolje rečeno, spas je u vjeri u Božje obećanje!

Ovaj trenutak je za sve nas milosni trenutak i trenutak za pitanje: kakva je moja vjera u Boga?! Što za nas konkretno znači danas spomen jednog događaja, koji se jednom davno dogodio u ovoj župi? Htio bih da na temelju današnje Božje riječi i događaja iz 17. stoljeća u Vrboskoj usvojimo ono važno i bitno za naš današnji kršćanski život, dok častimo ovaj Čudotvorni sveti Križ.

Krist je na križu uzvišen. Slika stupa, mjedene zmije – samo je blijeda slika za ono neopisivo i neizrecivo što će Bog učiniti za sve nas; dati svoga Sina da podnese smrt na križu za naše spasenje. Križ je Božje mjesto u svijetu. On je pojam Božje ljubavi i milosrđa, ali i ljudske nemoći i poraza. Što križ znači meni u mome životu? Počevši od onog najbanalnijeg – znaka križa koji činim? Prof. Bonaventura Duda molio se Bogu govoreći: „Bože, tvoj sam koliko sam dug i širok!“

Križ prikazuje Isusa napuštenog i golog, probodenog čavlima, s trnovom krunom na glavi i sramotnim natpisom iznad njega. Možemo li pogledati u Raspetoga? Sam pogled nas neće spasiti. Ali će nas spasiti vjera u Božje obećanje, koje je izrečeno u današnjem Evanđelju: Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.

Križ je škola ljubavi. U toj školi ponajprije treba naučiti da smo svi mi kršćani pozvani „biti poniznima“, poput Krista. I prihvatiti svaki trenutak svoga života kao trenutak preispitivanja i jačanja svoje vjere.

Naše kršćansko određenje ne završava trenutkom smrti, kad će nad našim grobom biti uzdignut križ. Naše određenje je naše „uzdignuće“ u nebesku slavu, naša proslava u vječnosti. A put do vječnosti vodi nas preko različitih iskustava, pa i preko iskustva križa u našem životu.

Današnje slavlje nas potiče i na zajedništvo. Isus će Zloga nazvati riječju: diabolos, đavao. A on je na djelu tamo gdje je nesloga na djelu, gdje je nered na djelu, gdje je razdor na djelu, gdje je kleveta na djelu.

Ovaj blagdan je poziv na borbu protiv nesloge i razdora i na zajedništvo jednoga Božjega naroda i na zajednički hod u izgradnji Kristova kraljevstva. I upravo nam Kristov križ, simbol nade i svjetla, kazuje vječnu istinu: nemoć i poraz, patnja i bol, grijeh i propust ne moraju biti i nisu ono zadnje u našem životu.

Pogled na Kristov križ, pouzdanje u Božju ljubav i milosrđe, ali još više Euharistija, kao nebeska hrana, zalog su sigurnosti naše i naše pobjede na našem putu do Obećane zemlje“, zaključio je biskup Palić.

Na kraju misnog slavlja oko župne crkve i kuće obišla je tradicionalna procesija s Čudotvornim sv. Križem kojega je nosio biskup Palić i s kojim je u crkvi blagoslovio sve nazočne.

Biskup Palić blagoslivlja Čudotvornim sv. Križem okupljene na misnome slavlju na Maraški petak u Vrboskoj 2019. Snimio Stipo Marčinković

U župi Vrboska na otoku Hvaru svake godine na prvi petak u ožujku u župnoj crkvi sv. Lovre slavi se zavjetni blagdan Čudotvornog sv. Križa pod nazivom „Maraški petak“. Otvaranje ovog zavjetnog blagdana biva dan prije, četvrtkom popodne, kada se Sv. Križ s lijevog bočnog oltara, oltara Imena Isusova, u procesiji s pjesmom „Barjaci kreću“ donosi na glavni oltar gdje se potom slavi misa Predragocjene krvi Kristove i na kraju se otpjevaju Litanije krvi Kristove. Ove godine ovo misno slavlje predvodio je župnik don Emil Pavišić.