Uz biskupa Šaška koncelebrirali su rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta prof. dr. Željko Tanjić, pročelnik Odjela za komunikologiju dr. Jerko Valković, generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije dr. Krunoslav Novak, sveučilišni kapelan Odilon Singbo i o. Ivica Musa (SJ).

Pozdravljajući u uvodu slavlja okupljene djelatnike i studente Sveučilišta, biskup Šaško je rekao: „Pozvani smo Božjim pozivom činiti velika djela, dopustiti mu da se po nama očituje u svojoj veličini i ljepoti ljubavi. Taj veliki poziv ostvaruje se ‘malenim putem’, poniznošću koju danas molimo osobito po zagovoru svete Terezije od Djeteta Isusa“.
Homiliju je biskup Šaško započeo navodom svete Male Terezije koji se tiče Isusovih riječi iz naviještenog evanđeoskog ulomka: „Kakvog li otajstva! Nije li Isus svemoćan? Nisu li sva stvorenja od onoga koji ih je stvorio? Zašto, dakle, Isus kaže: Molite Gospodara žetve da pošalje radnike? Zašto? Jedini je razlog u tome što Isus za nas ima toliko neshvatljivu ljubav da nas želi učiniti dionicima u svome djelu spasenja duša! Ništa ne želi učiniti bez nas“.
U nastavku homilije biskup Šaško izdvojio je tri naglaska iz navještaja Radosne vijesti. Prvi se tiče u crkvenome životu često navođene Isusove rečenice, primijenjene u brizi za svećenička i redovnička zvanja te ostale službe u zajednicama vjernika: „Žetva je velika, ali radnika malo“. „U toj rečenici“, istaknuo je biskup Šaško, „ne samo zbog toga što je zadnja riječ, težište se stavlja, očito jer ga tako čuju naše uši i naše srce, na riječ ‘malo’, radnika je malo. No, Isus donosi Radosnu vijest koju, nažalost, prečujemo: Žetva je velika. Velika, neizmjerna. Ne bismo nipošto od Radosne vijesti o velikoj žetvi smjeli napraviti žalosnu vijest o premalo radnika. Isus nam daruje svoj pogled, čistoću oka koje vidi bogatstvo žetve i berbe. Tamo gdje mi vidimo prijetnju nepreglednih prostora nedostataka, pada brojnosti i pustoš, on vidi mogućnosti i plodove. Odlučujuć je taj obrat. Tamo gdje su ljudi očekivali čupanje i uništavanje korova, on donosi dozrijevanje; tamo gdje se prokazivalo udaljavanje Boga od čovjeka, on je postao čovjekom; tamo gdje mi osjećamo potrebu govoriti o udaljenosti ljudi od vjere, od Boga, Isus nas šalje govoriti: Približilo se kraljevstvo Božje“.
Istaknuvši „da smo pozvani biti suradnici rasta i – ma koliko nas malo bilo – sudionici radosti žetve i berbe, jer ona konačna pripada Gospodinu, ne nama“, biskup Šaško je naveo „da nas Isus kao i nekad svoje učenike šalje dva po dva, da bismo imali oslonac, razgovor, prijatelja; da živimo blizinu te jedan drugomu budemo utjeha i prisutnost onoga ognja kojim je Gospodin svojim učenicima zapalio srce, a kojemu trajno prijeti hladnoća. Šalje nas tako, jer: gdje su dvojica ili trojica u njegovo ime, tamo je i On“.
No, iako ne moraju ništa nositi sa sobom, učenici ipak nešto trebaju donijeti. Učenici ljudima donose Boga koji dolazi ususret; oni donose mir koji zrači istinom. Taj istinski mir ima moć dokidati razdjelnice, tražiti i davati oproštenje, obnavljati povjerenje, prihvaćati i slušati. „Braćo i sestre, naše Sveučilište odražava taj mir u geslu: Lux vera – Svjetlo istinsko. U njemu je objava Božje riječi, u njemu je snaga života, u njemu je dar vječnosti po Utjelovljenju i Uskrsnuću“, rekao je biskup Šaško ističući „da nas usmjerenost prema životu onkraj smrti ne odvaja od odgovornosti prema zemaljskomu. Upravo suprotno, jer daje smisao našim izborima, odlukama, nastojanjima“.
U tom smislu „danas svjedočiti tu kršćansku istinu koja povezuje Stvaranje, Utjelovljenje i Uskrsnuće, nije nipošto lako, bilo u akademskome životu, bilo u drugim ozračjima hrvatskoga društva. Ponekad se traži odvažno svjedočanstvo koje sadrži i spremnost na progonstvo, obescjenjivanja i razna zlostavljanja. Kršćani su i u starini i danas diljem svijeta progonjeni i mučeni in odium fidei, iz mržnje prema vjeri. No, svaki takav postupak sadrži i mržnju prema istini. Danas pak izgleda da kršćanke i kršćani sve više moraju biti spremni na progonstvo in odium sensus (humani) – iz mržnje prema smislu (ljudskosti), odnosno – pučki rečeno – iz mržnje prema zdravomu razumu. Čak i ta hrvatska riječ ‘smisao’ govori o povezanosti misli, o cjelini koja danas nedostaje, koja je razmrvljena do te mjere da nije u stanju biti ni uporište ni smjerokaz. Kada je istina prognana i kada ju se ne traži, nestaje smisao. Tamo pak gdje njega nema, nestaje duha i života“, rekao je biskup Šaško.
Istaknuvši da su sveučilišta u Hrvatskoj pozvana biti nositelji, njegovatelji i promicatelji smisla, što osobito vrijedi za ovo Sveučilište, „u kojemu smo svi pozvani biti žeteoci dobra, ljepote i istine“, biskup Šaško je homiliju završio još jednim navodom riječi svete Terezije: „Nije li sam Isus zacrtao naš put? Ne prosvjetljuje li nas on i objavljuje našim dušama?  Sve nas vodi k njemu. Cvijeće koje raste uz put ne zavodi naša srca. Divimo mu se, sviđa nam se, jer govori o Isusu, o njegovoj snazi, o njegovoj ljubavi, ali naša srca ostaju slobodna“.
Prije završnoga blagoslovima okupljenima se obratio rektor Tanjić, posebno zahvalivši predvoditelju slavlja i prvome rektoru HKS-a biskupu Šašku. Liturgijsko pjevanje predvodio je sveučilišni studentski zbor pod vodstvom Lovre Kneževića, studenta Odjela za sociologiju.