Prije početka misnog slavlja domaći župnik vlč. Darko Bručić Pavuk pročitao je životopis vlč. Kropeka i zahvalnim se riječima oprostio od preminulog svećenika. Istaknuo je da je njegova prisutnost u župi tijekom njegovih umirovljeničkih dana bio blagoslov za Župu.

„Stariji župljani su ga poznavali, a mlađi su ga vrlo brzo zavoljeli“, rekao je vlč. Bručić Pavuk te je zahvalio svima koji su na bilo koji način pomagali vlč. Kropeku tijekom njegove bolesti i nemoći te naglasio da će Bog ta djela obilato nagraditi.

Misu je suslavio i župnik Župe sv. Klare, Zagreb–Sveta Klara vlč. Darko Pužin.

U uvodnim riječima biskup Šaško istaknuo je da u misni zadušnici „zahvaljujemo Gospodinu za život i ljubav, za poziv i darove koje je Bog darovao svećeniku Eugenu i kojima se koristio da bi obradovao ljude otvarajući prostore za susret s Bogom, prostore spasenja i vječnosti. Što se sve u njegovoj duši, u svećeničkome služenju odvijalo u tim godinama ostaje do kraja poznato samo Gospodinu“.

U homiliji je rekao da je „Isus apostolu Petru, koji je osjetio i snagu nevjere, povjerio da učvršćuje svoju braću u vjeri. To je jedan od najvažnijih oblika služenja u Crkvi; poslanje koje je povjereno osobito svećenicima: jačati, učvršćivati u vjeri“. Dodao je da o vjeri ili nevjeri u vječni život „uvelike ovise svi naši međuljudski odnosi kao i odgovori na sva životna pitanja, te tako i nastojanja i postupanja u pojedinim okolnostima“.

„Čuli smo kako je Petar bio uhićen i zatočen te predan na čuvanje četverostražama, ukupno šesnaestorici vojnika. Tu pripovijedanje sadrži stanovitu ironiju. Petar sam, njih šesnaest, spremnih spriječiti Petrov bijeg. Luka nam daje do znanja da su Petra, noć prije suđenja, okovali dvojim okovima i da je takav spavao među dvojicom vojnika. I kao da ni to nije bilo dovoljno; postavljena je straža i na vrata“, naglasio je propovjednik.

„I dok se tako organizirala stroga budnost i nadzor, Petar je mirno spavao! To je jedinstvena slika koju smo susreli kod svih kršćanskih mučenika: ohola moć koja se boji, a razoružana snaga Istine ostaje mirna. Jedino oružje kojim se Petar suprotstavljao jest molitva zajednice vjernika koja se neprestano uzdizala k Bogu.“

„U Evanđelju smo čuli jasan Petrov odgovor koji je prekinuo nagađanja i nesigurnosti: Ti si Krist! A Isus odmah tumači da je taj odgovor moguć samo zahvaljujući objavi nebeskoga Oca. To je dar vjere, onaj uvid u kojemu čovjek jednostavno zna gdje je radost i blaženstvo, što je jedino što može istinski usrećiti čovjeka. Bez vjere smo pritisnuti tamom i besmislom“, protumačio je mons. Šaško.

Istaknuo je da je „Isus Petru obećao da će mu dati ključeve nebeskoga kraljevstva. To je čin neizrecivosti u kojoj smrtan čovjek s posebnom službom u Crkvi povezuje zemlju i nebo, slikovito: otvara i zatvara vrata beskraja“ te nadodao stalnu potrebu čovjeka da nešto otvara, zatvara, zaključava i otključava. „I kada netko kaže da za nešto ima ključ, želi reći da ima rješenje. U biti: Isus Petru daje ključeve nebeskoga kraljevstva; daje mu čuvati dragocjenost i otvarati smisao. Za sva vremena, pa i za ovo naše, kada se tako često napada smisao čovjeka i svijeta. Taj je ključ izrađen od ljubavi.“

Na kraju homilije biskup Šaško naglasio je da „Krist i nama daje poziv i snagu – da postanemo preobražavajuća prisutnost i u najtežim, u najružnijim iskustvima: čineći ono što čini Bog, što samo u Bogu možemo činiti – živjeti darovani život darujući ga drugima; opraštati neprijateljima; u bolima i trpljenjima vidjeti milost… To su iskustva koja u sebi sadrže vječnost. Ta moć unosi Boga u svijet i svijet donosi Bogu; to je dar koji od svake vjernice i svakoga vjernika stvara sastavnicu koja postaje dijelom novoga svijeta.“

Govoreći o vlč. Kropeku, biskup je istaknuo ljepotu njegova imena. „Naš preminuli subrat nosi danas rijetko korišteno ime: Eugen (grč. Eugenios), premda je vrlo poznato u povijesti. Čak je četrnaestoro svetih i blaženih s tim imenom u našemu kalendaru. Nosila su ga četvorica papa kao svoje papinsko ime, a Piju XII. krsno je ime bilo Eugenio. To ime doslovno znači: dobro rođen, ali se obično odnosilo na plemenitost. Velečasni Geno volio je i na njemu svojstven način gajio ljepotu plemenitosti. Neka Gospodin u svojoj blagosti vidi svako njegovo plemenito djelo, dok se vjerom pouzdajemo da je uistinu dobro rođen, rođen za nebo.“

Na kraju slavlja u ime župljana od preminulog svećenika oprostio se Grgo Vukoja koji je s vlč. Kropekom odrastao. Prisjetio se dana kada je osnovana Župa sv. Luke evanđelista, ali još nije bila izgrađena župna crkva te su se mladi na probe zbora okupljali u stanu roditelja vlč. Kropeka i u stanu njegove sestre i šogora.

„Pod tvojim vodstvom spremno smo se odazvali na svaku probu. Tvoja obitelj radosno je prihvatila mlade ljude nauštrb svog obiteljskog mira, a sve to zbog slave Božje“, istaknuo je Vukoja. Zahvalio je za sve što je činio u Božjem vinogradu. U zaključku svog govora naglasio je da su svi sadašnji zborovi izdanci zalaganja njegovih početaka.