Biskup Škvorčević zahvalio je muftiji, akademiku Azizu Hasanoviću na zamisli da se tom konferencijom u Zagrebu, dok Republika Hrvatska predsjeda Vijećem Europske unije, spomenu prve obljetnice „Deklaracije o ljudskom bratstvu za svjetski mir i zajednički život“ koju su 4. veljače 2019. godine u Abu Dhabiju potpisali papa Franjo i veliki imam Al-Azhara Ahmad Al-Tayyib.

Prema riječima biskupa Škvorčevića, poseban izazov Deklaracije predstavlja uvjerenje dvojice visokih potpisnika da je među ljudima moguće bratstvo, napose među katolicima i muslimanima, te ona zaslužuje temeljito i svestrano razmatranje.

Govoreći o Deklaraciji, biskup Škvorčević pojasnio je da se ona ne bavi onim što kršćane i muslimane razlikuje i dijeli, nego polazi od činjenice da ih međusobno povezuje vjera u jednoga Boga Stvoritelja i poimanje čovjeka kao stvorenog bića koje nadilazi sama sebe te utvrđuje da je njegova transcendenta određenost najčvršći temelj ljudskog dostojanstva i neotuđivih prava. „To zajedničko antropološko stanovište ima veliko značenje ponajprije za sve one koji vjeruju u Boga Stvoritelja te su oni prvi pozvani međusobno se poštovati, uzajamno se povezivati i konkretnim odnosima suradnje svjedočiti veličinu i nedodirljivost ljudske osobe kao Božjeg stvorenja. Potom im je zadaća zauzimati se za takvo vrednovanje i poštivanje svakog čovjeka na svim društvenim razinama te na taj način pridonositi pravednosti i miru. Navedeni odnos istovremeno je pokazatelj koliko su pojedine religijske zajednice vjerodostojne u svojoj vjeri, i dokaz da se nisu pretvorile u ideologiju koja ne služi Bogu niti čovjekovu dostojanstvu. Budući da je s polazišta vjere svaki čovjek bez razlike Božje stvorenje, postoji među svim ljudima duhovno srodstvo, kojem Deklaracija daje značenje bratstva, i koje međusobno ljude dublje povezuje nego rodbinsko i nacionalno srodstvo, utemeljeno na tlu i krvi. Naime, u bratstvu po krvnom srodstvu postoji određena prisila, dok je bratstvo iz vjere u Boga Stvoritelja povezano sa slobodom koja vlastito postojanje poima kao Božji dar te s tog istog polazišta drugoga i drugačijega prihvaća s poštovanjem. Vjera u Boga Stvoritelja ima univerzalno značenje i ne smije biti povod za bilo koju isključivost, a još manje mržnju prema bilo kojem čovjeku, ili opravdati nasilje“, istaknuo je biskup Škvorčević.

U izlaganju se posebice osvrnuo na odnos katolika i muslimana u Hrvatskoj.

Prema biskupovim riječima, Islamska zajednica prepoznata je kao važan čimbenik u hrvatskom društvu što je 1916. godine i formalno potvrdio Zakon o priznanju islamske vjeroispovijesti u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji. Taj je status u susljednom vremenu tijekom mijena pojedinih političkih sustava dobivao različite izraze. No, s demokratskim promjenama 1990. godine i uspostavom neovisnosti države Republike Hrvatske on se artikulirao u novim okolnostima. Među tim okolnostima nemalo značenje imao je i hrvatski obrambeni rat od 1991. do 1995. u kojem su pripadnici Islamske zajednice dali važan doprinos. Sklapanje ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske, zaključenima 1998. godine, kojima je definiran status Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj bio je poticaj da Vlada i Islamska zajednica urede svoje odnose. One su to učinile 20. prosinca 2002. godine Ugovorom između Vlade Republike Hrvatske i Islamske vjerske zajednice u Hrvatskoj o pitanjima od zajedničkog interesa. Tim aktom Islamskoj zajednici u Hrvatskoj zajamčena su ista prava kao i brojčano većinskoj Katoličkoj Crkvi, među ostalim i pravo na odgojno-obrazovnu djelatnost i novčanu potporu iz državnog proračuna te nisu rijetki oni koji postignutu razinu tih odnosa rado ističu kao primjernu u Europi i svijetu, naveo je biskup Škvorčević.

Istaknuo je da je integriranosti Islamske zajednice u hrvatsko društvo uvelike pridonijelo njezino vodstvo svojom otvorenošću za suradnju s drugim vjerskim zajednicama, osobito s Katoličkom Crkvom. „Ona je u duhu Drugog vatikanskog sabora djelovala prema muslimanskim vjernicima, polazeći od onoga što je s njima povezuje i čini bliskom, a vjerski su se službenici Islamske zajednice trudili na isti način. Dugi niz godina osobno sam mogao pratiti nastojanja zagrebačkog imama i predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Zagrebu Šefka Omerbašića. Među ostalim on se redovito odazivao na pozive Katoličke Crkve prigodom većih nacionalnih događaja u kojima su sudjelovali brojni vjernici, i tada je rado nastupao svojim govorima. Osobito značenje imalo je to u vrijeme komunističke vladavine tijekom devetogodišnjeg spomena Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, koji je završio Nacionalnim euharistijskim kongresom u Mariji Bistrici 1984. godine. Upućivao je na one sastavnice vjere koje je Drugi vatikanski sabor proglasio zajedničkima te pozivao na suradnju“, posvjedočio je mons. Škvorčević.

Biskup je istaknuo da je zauzeto promicanje povezanosti između katolika i muslimana u Hrvatskoj nastavio Omerbašićev nasljednik, muftija Aziz Hasanović te se suradnja dviju vjerskih zajednica i danas uspješno ostvaruje na više razina. Neke od njih su: sudjelovanje u programima Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam i dijalog; suradnja na provođenju konfesionalnog vjeronauka u hrvatskim javnim školama; molitva prigodom spomena žrtava Drugog svjetskog rata, napose u Jasenovcu i Bleiburgu; molitva u duhu Asiza; sudjelovanje u programima vjerske, kulturne, znanstvene, odgojno-prosvjetne razine; suradnja na karitativnom polju, napose očitovana u vrijeme rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini kada je u Hrvatskoj bilo mnoštvo prognanika; susreti katoličkih škola i škole Islamske zajednice; suradnja na razini visokoškolskih ustanova, osobito Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, gdje nekoliko desetljeća postoji predmet o Islamu i dijalogu s religijama, te s Fakultetom filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu koji vode katolički redovnici Družbe Isusove; zajednički nastupi u javnosti s obzirom na neka ćudoredna pitanja.