Poštovani slušatelji i pratitelji Hrvatskoga katoličkog radija, hvaljen Isus i Marija, ja sam Josip Konjarik, a sa mnom je umirovljeni požeški biskup Antun Škvorčević. Biskupe, dobro nam došli, hvaljen Isus i Marija!

Hvala lijepa!

Povod ovom razgovoru je nedavno predavanje službe požeškog biskupa iz ruku biskupa Škvorčevića biskupu Ivi Martinoviću. Točnije, 8. lipnja 2024. mons. Škvorčević je predao, nakon skoro punih 27 godina službu požeškog biskupa mons. Martinoviću. Evo biskupe vidjeli smo kako je to slavlje bilo svečano veliko, sigurno je bilo brojnih volontera i organizatora. Trebalo je sigurno i vremena da se sve organizira. Možete nam reći kako su tekle pripreme samog biskupskog ređenja i proslave?

Već od početka Požeške biskupije davali smo veliku pozornost organiziranju pojedinih događaja, osobito liturgijskih slavlja, pa se oblikovao jedan krug ljudi u Ordinarijatu i suradnika izvan  njega koji su bili iskusni i spremni nastupiti kad je potreba. Tako je bilo i ovom prigodom. Oblikovali smo odbor za proslavu biskupskog ređenja, gdje je pojedini član imao brigu o pojedinoj razini događaja, a onda su nam na koncu pristupili i volonteri ili animatori, mladi koji su popunili još one posebne potrebe koje su se tom prigodom pokazale. U šali volimo reći da mi znamo slaviti, pa onda znamo i organizirati slavlje.

Međutim, spomenuo bih kako je organizacija uistinu važna sastavnica u životu Crkve, organizacija i organiziranje. Crkva je organizam, ne organizacija, ali je organiziran organizam. I valja organizaciju stalno držati na onoj razini koje je takav organizam potreban. Pokušavamo upravo to – neprestano držati živim pitanje organizma kroz organiziranost na različitim razinama, ne samo kad je neka prigoda nego i u redovitom životu Biskupije.

Netko bi mogao pomisliti da mi vjerujemo u organizaciju. Papa Benedikt XVI. volio je šaljivo govoriti svojim sunarodnjacima da oni vjeruju više u organizaciju nego u dragog Boga. Mi se klonimo toga da organizacija i organiziranje imaju svrhu u samima sebi. Organizacija, organizirano djelovanje služi otajstvu. Volim reći kako niti Božja milost ne može djelovati „na sajmu“. Narav treba organizirati. Mi smo katolici pa vjerujemo da milost pretpostavlja narav. Upravo zbog toga treba narav organizirati da bi milost mogla djelovati. U tom smislu i u tom nekom okviru razmišljali smo i o organiziranju i organizaciji ovog lijepog događaja.

I uspjelo je očito. To je zanimljivo, često znamo čuti da je Crkva organizacija, ali nekako moram priznati da ljepše zvuči ovo „organizam“ baš zato što naglašava živost.

Ona je organizam. Sveti Pavao nas podsjeća da je ona Tijelo Kristovo. Ona je, dakle, živi Isus Krist uskrsli, prisutan, koji snagom svoga Duha djeluje. Znači, mi nismo dionici nečega mrtvoga ili nečega što mi nastojimo pokrenuti i držati živim, nego je to Isus Krist koji nas neprestano podsjeća tko smo u njemu, kome pripadamo i što na koncu možemo i trebamo u njemu postati.

Evo kad smo kod živosti i života, mons. Martinović je u svom prvom intervjuu nakon imenovanja biskupom, misleći na Požešku biskupiju, izjavio da dolazi u život Crkve koja živi svoje poslanje. Možete nam reći u ovih 27 godina, koliko ste upravljali njome, čime se Požeška biskupija može osobito pohvaliti u svom pastoralnom djelovanju?

Malo je izazovno govoriti o onome čime se možemo hvaliti. Znate svetoga Pavla: Hvalio se svojim slabostima. A ni Isus nije bio manje snažan kad je spomenuo: „kad sve učinite, recite ‘sluge smo beskorisne’“. Naime, pohvaliti se može s onim što je neki proizvod, ponajprije materijalne naravi. Kad se radi o Crkvi, ona je duhovna stvarnost, koju ne možemo i ne znamo mjeriti. Ne znamo kojim putem i na koji način Isus Krist daje da snagom njegova Duha raste ono što je Božje, ono što je život, što je punina, spasenje za čovjeka. No, mi smo dužni učiniti ono što je potrebno. Da se ne hvalim bilo čime, mogu reći samo da postoje neke preferencije u našem pastoralnom djelovanju koje daju određenu boju, neki ton Požeškoj biskupiji, neku njezinu posebnost.

To je za mene ponajprije marijanska duhovnost. Požeška biskupija je uistinu po njoj karakteristična. Mi imamo pet marijanskih svetišta u Biskupiji. Osobito je posjećeno voćinsko i pleterničko svetište. Kad pokušamo zbrojiti one vjernike koji hodočaste u ta svetišta, više od 50 % iz Biskupije sudjeluje tijekom jedne godine na hodočašćima. Spominjem osobito Voćin, zbog toga što Požeška biskupija nije jedinstvena s obzirom na njezinu zemljopisnu konfiguraciju. Između njezina savskog i podravskog dijela imamo u sredini brda i nema nijedne sastavnice koja tako povezuje i drži živim biskupijsko zajedništvo kao voćinsko svetište, jer u njega su dolazili i dolaze i vjernici iz podravskog dijela i vjernici iz posavskog dijela i središnjeg požeškog dijela i zapadne Slavonije.

A onda imate činjenicu da je to svetište, kao i neka druga, zaista živjelo, reći ću sudbinski ritam koji je bio dodijeljen i vjernicima. U Domovinskom ratu imali smo rušenje svetišta, i istovremeno ubijanje ljudi u Voćinu, ne da bi sve skupa nestalo, nego da bi opet nekom čudesnom snagom sve oživjelo. Tako da je spomenuta marijanska duhovnost utkana u neku životnu snagu koja se događa i u umiranju, polaganju života za Boga i za bližnjega.

Spomenuo bih još jednu važnu sastavnicu koja nam je osobito pri srcu jer je naša posebnost. Ne znam ima li neki neka druga biskupija na svom području takve tragove zla, sukoba, mržnje, razaranja kao što ima Požeška biskupija. Neka mjesta postala su znakovi. Među njima je Jasenovac, Stara Gradišku, ali imamo i ona mjesta gdje je ubijano toliko nedužnih ljudi samo zbog toga što su pripadali Isusu Kristu i njegovoj Crkvi. Osobito mislim na  podravski dio gdje je Slatinski Drenovac sa svojim logorom kojeg su imali partizani, komunisti. To je jedno od teških mjesta gdje su, čini se, ubijena trojica svećenika. Mali trokut područja današnje Požeške biskupije a tri svećeničke žrtve

U svom pastoralnom promišljanju nastojali smo vidjeti što trebamo kao i odgovor na to učiniti. I tu smo se, na poticaj pape Ivana Pavla II., opredijelili za model obnove čišćenja povijesnog pamćenja i spomen mučenika. Smatramo da ono zlo koje je na svoj način još uvijek vidljivo po nekim toponimima, i po postavljenim spomenicima, i može još uvijek živjeti u ljudima, ponižavati ih, da žive određenu nemoć s obzirom na te događaje iz prošlosti. Model čišćenja povijesnog pamćenja nastoji osloboditi čovjeka. Ne mi, nego Bog koji oslobađa čovjeka od tereta zla koje ga je pogodilo, koje ga je zarazilo i to putem kajanja, praštanja, milosrđa, gdje u središte našega razmišljanja ne stavljamo zločinca i zločin nego žrtvu.

Dokle god u nama živi osjećaj osvete i mržnje, mi smo zapravo žrtve zla. Još uvijek vlada nad nama onaj koji je zlo pokrenuo. Više puta sam dolazeći u Pakrac znao zapitati ljude je li završio rat u Pakracu, pa su me na početku malo čudno gledali, jer više ne govori oružje. Ali ako živi u nama ono što je pokrenuo zločinac – mržnja, osvetnički osjećaj – on još vlada nad nama. Odnosno, vlada zlo u nama i trebamo mu oduzeti moć onim istim putem kojim to čini Bog. Bog praštanjem nadilazi počinjeno zlo, on tim putem pobjeđuje zlo. Isus će s obzirom na milosrđe reći: „Budite milosrdni kao Otac vaš nebeski.“ Pokušavamo, nastojimo, molimo Gospodina i radostan sam što mogu reći da se kod mnogih ljudi vidi  kako su otkazali zlu i zločinu, ne žele razmišljati o njemu. Po našoj usredotočenosti na žrtve, molitvi, praštanju i kajanju mi se izdižemo u Božji svijet kojem na koncu pripadamo. To su dvije karakteristike koje bih istaknuo, a ima naravno i drugih posebnosti Požeške biskupije.

Hvala vam! To je bitno – da oprostimo, da prekinemo taj lanac zla i drago mi je čuti da se to zapravo događa u Požeškoj biskupiji. Možda polako, ali bitno je da se događa. Kad već govorimo o stradanjima na području Požeške biskupije, bilo ih je i tijekom Domovinskog rata. Vi ste, među ostalim službama koje imate u HBK, zaduženi za ekumenizam i međureligijski dijalog. Kakva je situacija što se tiče tog odnosa katolika i drugih vjernika,  pripadnika možda i drugih religija na području Požeške biskupije, a onda i Hrvatske?

Ti odnosi su uvjetovani prošlošću i ovo što sam spomenuo, čišćenje povijesnog pamćenja, posebno je zadaća nas kršćana na tom području, katolika i pravoslavnih, ukoliko želimo promicati život dostojan čovjeka. Ukoliko polazimo samo od nacionalnih pitanja i problema, vrtjet ćemo se u nekom krugu  iz kojeg ne možemo izići . „Jedni su zlo napravili, drugi su zlom uzvratili, njima treba ponovno zlom uzvratiti…“ Vrtimo se na taj način u krugu zla i ne možemo iz njega izići.

Nama je kršćanima zadaća djelovati na pomirenju. Ne možemo ga mi ostvariti, ali može Bog ako mu otvorimo prostore svoje nemoći, naše duhovne ranjenosti. Svjesni smo kako je zapravo lagano, ako imate financijska sredstva, obnoviti ono što je materijalno razoreno, a puno je razoreno. Međutim, kad se radi o čovjeku razorenom iznutra, ranjenom zlom, mi ga ne možemo tako lako obnoviti jer ne možemo ući ni u njegovu savjest, ni u njegovu dušu, nego to može samo Bog.

I tu je to pitanje ponajprije molitve, da zajednički molimo, osobito kršćani, i da na taj način očitujemo koliko vjerujemo Bogu da on može u nama ostvarivati svoj naum o čovjeku i da ozdravi ono što je ljudski potamnilo u nama zbog naših opredjeljenja, međusobnih protivljenja, mržnji, ubijanja… To  nam valja zajednički prikazati Bogu, da nas on čisti i iznutra pomiruje, a onda da znamo djelovati i na izvanjskoj razini. To je silno važna zadaća te mi je drago da svi koje ste spomenuli, i kršćani, pravoslavni i protestantske provenijencije,  potom Židovi i muslimani, žele zajedno s nama moliti. U Voćinu smo jedanput organizirali molitvu te naravi a nekoliko puta u Jasenovcu. Pri tom povezujemo rane iz Drugog svjetskog rata s onima iz Domovinskog rata. Sama spremnosti za takav jedan čin, za takvo zajedničko koračanje po meni je silno važna. Iz iskustva koje imam mogu reći da postoje među nama vrlo dobri ljudski odnosi. Ali treba ići dalje od njih te dati evanđelju da još snažnije progovori.

Volim ponavljati da Jasenovac treba evangelizirati, Voćin treba evangelizirati. Ako prepustimo politici, i to onoj koja je isključiva, da ona nešto čini na tom području, bit ćemo ponovno žrtve. Trebali bismo prednjačiti u pogledu pomirenja, u snazi Božjoj kojoj vjerujemo, s kojom računamo i u molitve pretačemo.

Biskupe Škvorčeviću, kad već spominjemo evangelizaciju i sazrijevanje, ponajprije vjersko, veliku ste pažnju tijekom ovih godina posvećivali odgoju i obrazovanju u Požeškoj biskupiji. Osnovano je pet katoličkih škola, pa kako Vam se čini možda već sad, kakav to utjecaj ima? Koliko pomaže mladima i djeci da sazriju najprije kao ljudi, a onda i kao vjernici?

Na početku Biskupije oblikovali smo jedan koncept našeg pastoralnog djelovanja. Započeli smo na ničem, nije bilo ništa, ni kuće gdje ćemo stanovati. Trebalo je ići po redu, najprije pokušati doći do nekog stana, kuće, upravno se organizirati i početi pastoralno djelovati. Pastoralno djelovanje na poseban način nam je zadao sam papa Ivan Pavao II., utemeljitelj Biskupije, kad je u apostolskom pismu o ustanovljenju Biskupije naznačio da se ona osniva zato da bi se „preslavno djelo evangelizacije nastavilo novom snagom“. Koja je to nova snaga? Ona se krije u okolnostima koje prepoznajemo i u koje trebamo unositi evanđelje.

Nalazimo se, Bogu hvala, u demokratskom sustavu u Hrvatskoj. Otvorile su nam se mnoge nove mogućnosti te je jedan od pastoralnih izazova bio kako pastoralno iskoračiti na javno područje, posebno u smislu odgoja i obrazovanja. Osobno nisam nikada vjerovao da postoje neki poprečni putovi kojima se može negdje promijeniti osobna situacija, a kamoli društvena u  Hrvatskoj, nego su to postupni i dugotrajni pristupi. U tom smislu smatrao sam da se naša situacija u Hrvatskoj ne može promijeniti kad jedni protiv drugih pričamo, jedni na druge vičemo „komunjare, ustaše“ i kojim sve nazivima jedni druge znamo kititi, nego jedino odgojnim i obrazovnim putem. To je daleko teži i sporiji put, ali obećavajući više od bilo kojeg drugog.

U tom smo se smislu onda opredijelili: Idemo s dječjim vrtićima, s osnovnim školama, sa srednjim školama, potom katoličko sveučilište. Tako smo ispleli  jedan lanac odgojno-obrazovnog kontinuiteta gdje mladim ljudima možemo predstaviti evanđeoski sustav vrijednosti, koji vjerojatno neće usvojiti svi koji su u njega uključeni, ali dobar dio hoće. I kad oni jednoga dana preuzmu obveze, službe, dužnosti na javnoj razini, u politici i gospodarstvu, sigurno će znati nastupati s tim evanđeoskim vrijednostima i očovječiti ovu našu Hrvatsku, promijeniti je od mentaliteta koji je jednodimenzionalan, materijalistički, prema mentalitetu koji je, osobito što se tiče duhovne dimenzije, zapravo nov i predstavlja veliku šansu za nas.

To je okvir unutar kojeg smo osnivali škole. Vjerujem da ste primijetili kako je u tom smislu poseban naglasak stavljen na zapadnu Slavoniju te imamo dvije škole u Virovitici, vrtić u Pakracu, školu i vrtić u Novskoj. Na teško ratno stradanje zapadne Slavonije pokušavamo odgovoriti evangelizacijskim putem odgoja i obrazovanja. Ne može se u ovom trenutku govoriti o nekakvom uspjehu ili nečemu sličnome. To ni ne treba tražiti kao prvu svrhu pastoralnog djelovanja, nego valja zaorati i posijati, a onda Onaj koji daje da raste, vjerujem da neće izostati. Oranje ide, sijanje ide, Bože, daj da sve urodi!

Tako i treba. Ta promjena nam je i više nego potrebna u Hrvatskoj, najviše mladima. U Požeškoj biskupiji se tijekom pastoralne godine događa više programa koji su organizirani baš za mlade. Ne znam kakav je odaziv mladih, što srednjoškolaca, što studenata, radničke mladeži. Koliko se njima to čini plodnim da jedna mjesna Crkva na taj način brine o njima?

Na općoj hrvatskoj razini treba napraviti ozbiljna promišljanja i promijeniti naš mentalni sklop u Crkvi s obzirom na to što bi to bio pastoral s mladima. Obično ga stavljamo pod naziv vjeronauka. Sad kako imamo vjeronauk u školi, ovaj u crkvi je po nekima postao suvišan. I neki roditelji kažu: „Što će vjeronauk u crkvi ako ga već imamo u školi?“ Kod mladih također katkad imamo taj prigovor. To znači da smo još uvijek u nekom prosvjetiteljskom stanju gdje dobrim dijelom i svećenici smatraju da trebamo mladima držati vjeronauk na način predavanja. Mi znamo jedni drugima govoriti, ali nisam siguran da znamo jedni druge dovoljno slušati. A kad se radi o pastoralu mladih, tu je zaista prvotno pitanje slušati mlade ljude, jer u njima i kroz njih progovara ono što je Bog upisao u svako ljudsko srce, ali osobito u svako mlado srce koje, uvijek to otkrijemo, čezne za drugačijim, za više, za onostranošću, za duhovnošću.

Svjedoci smo da mladi žele određenu duhovnost, jer kad svedete čovjeka, osobito mladoga, na neke površne i usputne ljudske dimenzije, to nije ono pravo. Kad mladi susretnu u Crkvi nastojanje živjeti svoje dublje ljudske dimenzije i kad uspiju otkriti da je Isus Krist šansa da s njime i u njemu mogu svoje ljudsko postojanje najbolje ostvariti i kad se za njega, za Isusa Krista oduševe, onda je pastoral mladih postao uspješan.

Svidio mi se papa Franjo na Sinodi o obitelji 2015. godine kad je jako naglasio potrebu našega pastoralnog obraćenja u vezi obitelji, ali i u vezi mladih. A to obraćenje sastoji se u tome da se ne ograničimo na to da dozivamo ljude: „Dođite u crkvu“ pa onda počesto razočarano  zaključimo: „Nema ih“. Tako i u pastoralu mladih znamo reći: „Pozvao sam ih, ali ih nema.“ Obraćenje je da mi idemo k njima, da idemo k čovjeku. Pitanje je koliko je naš pastoral postao zaista odjek Isusovog „idite“? On govori svojima: „Idite. Idite sedamdesetorica. Idite dvanaestorica… Idite!“ Taj „idite“ kod nas je povezan i sa školama, s odgojno-obrazovnim institucijama, ali trebao bi biti oblikovan jedan daleko čvršći, daleko jedinstveniji model i u našoj Biskupiji, i šire.

Tu ne treba bolovati od masovnosti. Ona nas doduše impresionira, ali stvari se ne događaju u masama nego, kad se radi o čovjeku, presudno je ono što se događa u svetištu njegove savjesti, njegova srca, njegove neponovljive i jedinstvene osobe. I tu je naš pastoral. Poteškoća je što pastoralci imaju mnogo ljudi povjerenih njihovoj brizi, a mogućnosti su ograničene. U školi je 20 učenika jedan razred, kad ide preko 20 to je previše za ozbiljan rad s njima.

Pamtim kardinala Šepera koji mi je znao govoriti kako je dok je bio župnik u Trnju u Zagrebu imao samo troje studenata na studentskom vjeronauku. Poznavao sam dvoje od njih. Jedan je bio liječnik, druga je bila mama sva posvećena obitelji. Volio je ponoviti: „Pogledajte kakvi su to ljudi i što su stvorili od svojih obitelji i šire. Njih troje“. Na koncu samo dvanaest Isusovih učenika pokrenulo je sve ovo što danas živi u milijardi ljudi koji vjeruju Isusu Kristu. To znači, da su evanđeoske koordinate malo drugačije nego što ih mi postavljamo. Na koncu, moje je pitanje u pastoralu mladih, postavljamo li mi u svom djelovanju baš te evanđeoske koordinate ili neke druge, očekujući nešto što zapravo ne smijemo očekivati?

Da, prečesto možda stavljamo naglasak upravo na te brojeve, pa tako i kad govorimo onda o svećenicima i redovnicima, odnosno redovnicama pa često znamo čuti u zadnje vrijeme: „U Crkvi kriza zvanja“. Kakvo je stanje u Požeškoj biskupiji što se tiče svećenika, redovnika, redovnica, ali i obiteljskih zvanja, onih istinskih?

Nedostaje. Baš smo po evanđelju. Isus je na jednom mjestu spomenuo kako je žetva velika, a radnika malo. Uvijek je Isusovih radnika bilo malo. Uvijek ih je malo. Zašto? Ne znam, ali kao da se Gospodin služi nekom strategijom, taktikom gdje malo počesto i nemoćno ima svoje veliko značenje. Na taj način Isus nas podsjeća da njegovo djelo ne ovisi o nama nego o njemu, da vjerujemo kako on kroz malo može ostvariti puno.

Međutim, s druge strane, pozvani smo učiniti što je potrebno, opet po onom katoličkom načelu, da milost pretpostavlja narav. Ako želimo imati duhovnih zvanja, za njih treba raditi. Ne propagandom, jer se tim putem ne rađaju zvanja, nego ponajprije molitvom. Ubrzo nakon što je Biskupija krenula, osnovali smo Djelo za duhovna zvanja. Uključile su se tisuće molitelja za duhovna zvanja. Uvjeravaju neki da ih opet nema dovoljno. Neće ih biti nikada dovoljno po našim brojevima, nego po nekim Božjim brojevima, po onome  kako to Bog radi. Važno je učiniti naše, moliti a onda znati Bogu prepustiti.

U spomenutom Djelu za zvanja imamo preko tisuću onih koji su upisani kao takvi, učlanjenih, a ima još drugih koji su, rekao bih, pridruženi molitelji. Vi ste iz Župe svetog Leopolda u Požegi. Na njezinu području otvoren je samostan sestara klarisa. Kad su 2000. godine došle u Požegu, rekao sam im: „Primamo vas upravo zato da molite i žrtvujete za duhovna zvanja i za svetost svećenika.“ Zahvalni smo im, a voljeli bismo da ima još više onih koji bi im se pridružili najprije molitvom i žrtvom, a onda i drugim djelima.

Osim toga postoje već neki uhodani sustavi djelovanja za duhovna zvanja. Recimo, susreti ministranata u mjestu Velika, koji se organiziraju na početku ljeta. A onda imamo Kolegij koji smo otvorili, to je učenički dom srednjoškolaca, nije organizirano sjemenište, nego je to šira institucija koju  Zakonik kanonskoga prava naziva „kvazi sjemenište“. U Kolegiju imamo sada određenu skupinu mladih koji razmišljaju o svećeničkom zvanju i kojima se pomaže da u tom svom promišljanju provjere svoju slobodu i ono što nose u sebi, je li to trag Božjeg poziva ili nešto drugo.

K tome postoje još neka druga nastojanja. Recimo, ministrantski susreti na razini dekanata. Tamo gdje ih svećenici organiziraju jako su dobro odjeknuli kod samih ministranata, a i kod roditelja. Okupljaju se ne s bilo kakvog naslova, nego baš da bi osluškivali Boga u svom srcu, osluškivali zvanje. A osluškivati Boga je posebno umijeće koje treba učiti.

Na početku Biskupije imali smo dobru situaciju. Kardinal Kuharić je godinu dana prije nego je osnovana Biskupija napravio svećeničke promjene pa je tada dobar broj starijih svećenika otišao u mirovinu, a nastupili su mlađi. Pa kad je osnovana Požeška biskupija, imali smo vrlo dobru situaciju s obzirom na prosjek svećeničkih godina. Radovali smo se. Ni danas nismo u nekoj ozbiljnijoj krizi što se tiče zvanja.

Od početka Biskupije imali smo 25 ili 20 bogoslova. Sad ih je manje, oko 15. U Kolegiju ih je isto petnaestak. Nagodinu bi trebalo iz Kolegija izaći 8 ili 9 maturanata. Hoće li oni svi ići u bogosloviju i za svećenike, vidjet ćemo. Evo to su naša iščekivanja i to je naša situacija. Valja nam voditi neke duhovne bitke poštujući, dakako, uvijek slobodu mladih ljudi, ali pomažući toj slobodi da prepozna sebe u Božjim dimenzijama.

Kad već govorimo o Božjim dimenzijama i ovisnosti što ste rekli o Gospodinu, tu veliku ulogu igra i Euharistija. Vi ste kao u 27 godina kao požeški biskup organizirali tri euharistijska kongresa, pa možete nam možda reći kako su tekle te pripreme, kako su organizirani i održani?

Podsjetit ću Vas da sam 1984. godine bio tajnik Odbora za pripravu Nacionalnog euharistijskog kongresa. I to je bilo snažno iskustvo u ono komunističko doba, kad je preko 400 tisuća ljudi bilo na Mariji Bistrici. Ali nije u broju fascinantnost, nego u onom duhu koji je progovorio, u onoj vjeri koja se klanjala, u onome crkvenome što se posvjedočilo.

Euharistija je zapravo Crkva. Nema Crkve bez Euharistije. Euharistijski kongres je očitovanje upravo te činjenice: postojimo kao Crkva, kao Crkva Isusu Kristu vjerujemo, kao Crkva živimo od Isusove ljubavi kojom je pobijedio smrt, mi svu svoju nadu imamo ukorijenjenu u njemu. Sve je to na svoj način u igri, u titranju na euharistijskom kongresu.

Nakon euharistijskog kongresa kojeg su imale sve biskupije prigodom godine Velikog jubileja 2000., u Požeškoj biskupiji smo odlučili da ćemo svake desete godine na godišnjicu osnutka Biskupije imati euharistijski kongres kao što to imaju u svijetu. Prigodom 30. godišnjice spomenutog nacionalnog euharistijskog kongresa predlagao sam i na Biskupskoj konferenciji da idemo na nacionalni kongres, a onda da između toga imamo biskupijske kongrese, odnosno svojevrsnu pripravu za nacionalni, jer se to iskustvo pokazalo vrlo jakim i valjalo bi ga sada u novim okolnostima obnoviti. Vjerujem da će se, ako ne u skoroj budućnosti, ali u neko doba i na nacionalnoj razini nastojati organizirati euharistijske kongrese jer on imaju svoju težinu. Na to nas potiču i svjetski euharistijski kongresi.

Evo, kad govorimo o pastoralnom životu Požeške biskupije, ne možemo izostaviti onaj dio s obiteljima, posebno s obiteljima s brojnom djecom kojima Vi pokazujete svoju blizinu i prisutnost njima i pomoć. U kontekstu te blizine, Vi ste i osobno najčešće krstili peto, šesto, sedmo i, možemo reći, ostalu djecu u obitelji. Možete nam reći na koji još način Požeška biskupija pomaže obiteljima s brojnom djecom koje se ne boje prihvatiti novi život u svojoj obitelji?

Htio bih ponajprije reći da je zaista potrebno u Hrvatskoj promicati vrijednosnu snagu braka, obitelji, a onda i rađanja jer, čudesno je zapravo što postoji čovjek, što postojim ja, što postojimo mi. Nisam trebao postojati, ali postojim. U tu čudesnost pripada i to da je čovjek suradnik Božji na stvaranju novog čovjeka. Čovjek svoju kreativnost očituje na različitim razinama. No, kad se radi o kreativnosti s obzirom na novo ljudsko biće koje se ne pojavljuje samo za malo, do groba, nego za Božju vječnost, onda najedanput negdje nestaje ta naša svijest. Morate ljude nagovarati da budu suradnici života, a nema nešto vrjednije, nešto jače, nešto veće. Biti suradnik života. Bog je autor života, mi njegovi suradnici.

Dakle, to je prvo polazište, gdje treba osvješćivati one koji su u braku, a osobito onima koji prihvaćaju brojnu djecu, nastojati približavati dostojanstvo koje oni imaju u tome. Jer još uvijek imamo neki mentalitet kod nas koji smatra ako netko ima puno djece, da je to nešto nenormalno. A zapravo je to bogatstvo, blago. I u tom smislu taj pastoral, osobito obitelji brojne djece, ide za tim da budemo blizu, da pratimo te roditelje koji se žrtvuju, koji žrtvu ljubavi ulažu u našu budućnost kad prihvaćaju brojnu djecu. U tom okviru, kako ste spomenuli, idemo i na krštenja petog i daljnjeg djeteta.

Ali postoje i drugi načini, druge razine praćenja i pomaganja tih roditelja. To je već spomenuta školska situacija i vrtići. Mi ne moramo tumačiti roditeljima koji upisuju djecu u katoličke škole što je to evanđelje, što u skladu s njime treba činiti. Oni shvaćaju  da smo stali uz njih, prihvaćajući njihovu djecu u katoličke vrtiće, u školu, da smo ušli u njihovu obitelj. Na taj način evangeliziramo. I obrnuto, oni su ušli u Crkvu. Roditeljima s brojnom djecom nastojimo pomagati i materijalno, da djeca mogu u školi, vrtićima imati ono što i druga.

U tom smislu  smo i spomenuti Kolegij. On je najprije smišljen za učenike iz siromašnijih, odnosno iz obitelji s brojnom djecom. Onda imamo Zakladu za siromašnije učenike i studente, koja opet ima u svome statutu naznaku da prvenstvo imaju djeca iz obitelji s brojnom djecom. U Zagrebu imamo Dom svetog Antuna gdje smještamo studente. Tu opet imaju prednost djeca iz obitelji s brojnom djecom, a onda imamo i na neke  druge načine ih materijalno pomažemo. Recimo, na početku ili pred početak nove školske godine redovito tim obiteljima s brojnom djecom nastojimo uputiti određenu novčanu pomoć za djecu.

To su neke naznake, ali najvažnije je pitanje dostojanstva tih obitelji i tih roditelja u služenju životu, osobito da oni prepoznaju kako su zapravo izvršitelji, dionici evanđelja života, kako je govorio papa Ivan Pavao II.

Evo Bogu hvala, u našoj Biskupiji ima još obitelji i roditelja koji to prepoznaju. To možemo možda najbolje vidjeti na svetkovinu Velike gospe u Voćinu kad se okupe obitelji s brojnom djecom. Kad već spominjemo Voćin, više ste ga puta i Vi spomenuli, ondje je crkva bila uništena u Drugom svjetskom, pa onda i u Domovinskom ratu, kad je sravnjena zapravo sa zemljom. Sad je ondje nova crkva koja izgleda isto kao i stara, obnovljena je…

Još i ljepša.

Još ljepša, obnovljena je. Možda nam možete reći kako je trajala ta obnova, koliko dugo i koliko je Voćin zapravo sad važan za život Požeške biskupije?

Da, Voćin je važan zbog spomenute dimenzije marijanske duhovnosti, ali važan je i zbog puno toga drugoga. Tu je i iskustvo ubojstva 47, 48 nevinih žrtava u isto vrijeme kad je srušena crkva. To iskustvo je zapravo s jedne strane strašno negativno, ali s druge strane, kad pogledate, mi nismo postali izgubljeni ljudi. Mi nismo postali otrovani, ogorčeni ljudi, nego osjećate u Voćinu, a to sam osobito osjećao kad je još crkva bila ruševina, dok ona nije očišćeno: Na ruševini materijalne zgrade, crkve okuplja se živa Crkva, i to ona koja svjedoči kako duh pobjeđuje. Mržnja je srušila, a pouzdanje, vjera, ljubav gradi i ona zapravo nosi dalje.

Čudesno je da se većina ljudi koji dolaze na hodočašće u Voćin liječe od te ranjenosti zlom, mržnjom. I ono što sam rekao da s jedne strane imamo u Jasenovcu Dan čišćenja pamćenja, to imamo i ovdje osobito 13. prosinca na dan rušenja crkve kada dolaze na hodočašće i naši hrvatski branitelji koji pronalaze sebe u duhovnoj dimenziji u kojoj shvaćaju da su pravi pobjednici. Nisu pobjednici dok mrze ili dok kuju osvetu. To je gubitništvo, to razara, nego onda kad se izdignu iznad tog zla koje je počinjeno.

U vrijeme Zagrebačke nadbiskupije u Voćinu se nije planiralo obnoviti ovu crkvu, nego napraviti jednu novu, manju, primjereniju potrebama. Ali kad je osnovana Požeška biskupija, Voćin je ušao u spomenuti pastoralni koncept, gdje smo napravili program koji se treba tamo odvijati i zaključili kako ne treba propustiti priliku da obnovimo prijašnju crkvu iz 15. stoljeća. Ne samo zbog povijesno-kulturnih razloga. To je zapravo zadnja od većih gotičkih crkava koje imamo u Hrvatskoj prema istoku, ali ne samo u Hrvatskoj nego i šire.

Razgovarali smo tada s Ministarstvom kulture. Uvjeravao sam ministra Biškupića kako ne smijemo dopustiti da situacija ostane onakva kako je to netko zao, dušmanin poželio i napravio. Kad je ne bismo mogli obnoviti, bili bi opravdani u svojoj savjesti, ali postojala je dokumentacija te crkve i moglo se ići na rekonstrukciju, na repliku. Uz pomoć Ministarstva kulture započeli smo radove. Profesor Bedenko s fakulteta arhitekture u Zagrebu je započeo taj projekt, a onda je nastavio njegov nekadašnji asistent, arhitekt Boris Vučić Šneperger.

Deset godina je trajala obnova, ali je nova crkva zaista pokazala svu snagu sakralnog objekta. Unijeli smo u nju i neke naše moderne umjetnike i zanimljivo je da jednostavno oko naših vjernika nema poteškoće s tim izrazom kad dođu u crkvu. U njoj te sve nekamo nosi, diže gore. Gotika inače jest takva, ali ovdje je još s tim pojedinostima koje su stavljene baš to postignuto.

Sad je poslagano i drugo. Organizirana je Kalvarija, čiji je toponim postojao otprije, ali je dio bio oduzet, i otišao u različite ruke. Sad se to uspjelo složiti pa imamo Kalvariju kao sastavni dio svetišta. Pokazala se potreba i određenog pastoralnog centra, koji je trenutačno u izgradnji. Tako Voćin u središtu Hrvatske, u srcu Hrvatske dobiva sve prepoznatljiviju svoju duhovnu ulogu, ne samo za Požešku biskupiju, nego i šire. Jer Voćin je od Bistrice i Zagreba do Aljmaša, zapravo najveće hrvatsko svetište, odnosno najbrojnije marijansko svetište. Imamo Ludbreg, ali to je Kristovo svetište, ovo je marijansko. Radujem se svemu onomu što se u Voćinu događa, jer služi hrvatskoj vjerničkoj duši.

Je, upravo to, služi dušama. I to što ste rekli, baš kad se dođe u voćinsko svetište i u crkvu, baš se osjeti da te nosi. To sam osjetio i sam, a što su mi rekli i drugi isto tako koji nisu iz Požeške biskupije. Evo, možda na kraju ovog intervjua da se prisjetite početaka Požeške biskupije, Vašeg imenovanja biskupom kad je to učinio Ivan Pavao II. 1997. godine. Kaže evanđelje, koje smo već više puta spominjali, da prorok nije dobrodošao u svom zavičaju. Vi ste upravo jedan od takvih koji ste u svom zavičaju, pa možda da nam kažete, nama i našim slušateljima, kako je to bilo… Vi koji ste iz Davora, koji je na području Požeške biskupije ste postali prvi požeški biskup.

I Gospodin Isus će se složiti da postoje iznimke u svakom pravilu, pa onda i u ovome. Da, ovako ću vam reći, moji su odselili iz Davora, ne znam točno koji sam bio razred osnovne škole, tako da ja jesam podrijetlom iz Davora, ali nisam se tako tamo nastanio da bih mogao dobiti protivnike, protuproročke ljude. Ono što sam ponio iz Davora je više negoli zavičajno. Znate, zavičaj je ono mjesto, onaj kraj gdje ste se rodili, gdje si ugledao svijet, prve ljude, mamu, tatu i ostale. To te opečatilo i tome pripadaš zauvijek. To sam i ja na svoj način postao kroz svoje rođenje što se tiče Davora.

Ali ono što je mene najviše opečatilo, jest duhovnost koju je Davor živio, osobito u vrijeme župnika Mačeka. Njegovali su liturgijski život na visokoj razini, zbor koji je pjevao, ne jedan nego tri zbora, a onda skupina nazvana „Marte“, koja je vodila brigu o crkvi, da bude uređena lijepa. Pa skupina koja moli časoslov u ono doba. Obični seoski ljudi dolazili ujutro u pet sati po ljeti izmoliti časoslov a nakon toga odlazili na njivu.

Dakle, tu je bio neki krug duhovnosti koji je mene u zavičajnom smislu označio i kad razmišljam o sebi, ja sam zapravo liturgijsko zvanje. Volim liturgiju, volim pjevanje, volim Boga slaviti više nego neke druge stvari. To sam ponio iz Davora. Ali Davorčani su to podržali u meni i tijekom cijeloga moga svećeničkog djelovanja, a onda i sada biskupskog djelovanja. Tako da sam uvijek rado svraćao u davoračku crkvu, među Davorčane jer su iz te svoje duhovnosti nosili za mene, kao i za druge svećenike zdrav odnos, gdje nije bilo nečega što bi bilo zavidno ili pogano na neki drugi način. Ne smijem ih previše hvaliti… Dakle, dugujem puno toj duhovnosti, duhovnoj snazi Davora i njihovoj molitvi.

Znači, ipak postoje iznimke.

Ipak prorok nije izbačen iz svih svojih sredina.

Tako je, i to tijekom evo skoro punih 27 godina.

Da, kao biskup, a kao svećenik 52.

Da. Biskupe Antune, hvala Vam na ovom razgovoru i gostovanju. Neka Vas Gospodin poživi i poda vam da zaista u miru provedete ove dane pred vama!

Hvala lijepa i hvala što ste razgovor otvorili i vodili!

Poštovani slušatelji i pratitelji, hvala i vama na pozornosti. Čuli ste kako živi Crkva i narod u Požeškoj biskupiji, pa vas potičem da molite za nju, ali i za sve druge biskupije, biskupe i svećenike, za sav vjerni narod u Hrvatskoj. Hvala vam na pozornosti! Hvaljen Isus i Marija!