Požeški biskup mons. Antun Škvorčević pohodio je navedenog dana samostan sestara milosrdnica u Požegi te je u samostanskoj kapeli predvodio euharistijsko slavlje u zajedništvu sa župnicima požeških župa, sestrama redovnicama i drugim vjernicima.

Pozdravljajući sudionike slavlja, biskup je podsjetio kako je prije 361 godinu preminuo Vinko Paulski, veliki siromah među siromasima, ali duhovno veliki bogataš, čiju snagu i danas osjećamo. Kazao je da mu želimo iskazati posebno štovanje i zahvalnost i zato što je po svojim sestrama i njihovu djelu prisutan i ovdje u Požegi. Sestrama milosrdnicama čestitao je blagdan njihova osnivača uz majku Lujzu, kao i njihovoj drugoj redovničkoj grani – Marijinim sestrama od Čudotvorne medaljice, koje djeluju također u Požegi. Ustvrdio je kako i u ovoj svetoj misi želimo susresti Isusovu ljubav s križa, u njoj prepoznati veličinu ljubavi sv. Vinka za siromahe, i moliti da nas ona snažnije zahvati.

Prikazujući u homiliji lik sv. Vinka na temelju naviještenog evanđelja Isusovih blaženstava, biskup je ustvrdio kako je ono najizazovniji govor u povijesti čovječanstva, jer su ga izustila usta Božjeg Sina koji je postao čovjekom te u njima naviješta Božju životnu logiku. Tumačeći tko su to „siromasi duhom“ koje je Isus u svom glasovitom Govoru na gori proglasio blaženima, podsjetio je da postoje siromasi socijalne naravi koji ne posjeduju nikakva materijalna dobra, a koje zbog toga ne smijemo prezirati kao manje vrijedne. Svaki čovjek je kao stvorenje slika Božja. Osim toga, Gospodin se poistovjetio sa siromasima, te kršćanin u njima vidi samoga Krista.

Upozorio je, međutim, kako i socijalni siromasi mogu postati izgubljena bića, ako svoj život utemeljuju isključivo na materijalnim dobrima, te su ogorčeni što ih ne posjeduju kao bogataši. Siromasi duhom, o kojima govori Isus, jesu oni koji duboko vjeruju da bez Boga ne mogu ništa, on je njihova jedina nada, potpuno su mu predali vlastiti život i u skladu s time se ponašaju. U tome je veličina i sv. Vinka Paulskog.

Biskup je ustvrdio kako je on živio koncem 16. i u prvoj polovici 17. stoljeća kad njegovu rodnu Francusku muče posljedice vjerskih ratova i drugih nevolja, te je odlučio osloboditi se skučenosti duha u koju ga željelo sapeti njegovo nastojanje da svoj život ostvaruje po mjerilima ljudske sebičnosti, koja želi postići veličinu i slavu na društvenoj ljestvici. Umjesto usmjerenosti na sama sebe, on je nastojao slijediti primjer posvemašnje Božje okrenutosti na čovjeka u Isusu Kristu, koji je za nas išao do kraja, do u smrt, te je svoj život posvema posvetio naviještanju radosne vijesti siromasima i sâm živeći u krajnjem siromaštvu.

Ponavljao je kako mu nije dovoljno da on sam ljubi Boga, živi od njegove milosti, te siromasima od vremena do vremena dadne neki milodar, nego da mu je stalo do toga da i njegovi bližnji uzljube Boga i budu dionici njegovih milosnih darova. Osnovao je red misionara, lazariste, da naviještaju radosnu vijest siromasima, i na taj način doprinesu dostojanstvu siromaha i ozdravljenju onodobnog francuskog i drugih društava u zemljama u kojima su djelovali. Zajedno s majkom Lujzom osnovat će i Družbu kćeri ljubavi, sestre milosrdnice.

Biskup je ustvrdio kako se život u obitelji i društvu redovito odvija po ljudskoj logici utemeljenoj na vlastitom interesu, koji nerijetko završava u nemoći sebičnosti. Istaknuo je da je evanđeoska zakonitost Isusovih blaženstava put nesebičnosti, ljubavi i služenja drugome i kako ona ostvaruje zajedništvo s Bogom i među ljudima. Kazao je da nam je to teoretski svima jasno, međutim imamo nemalih poteškoća kad tu istinu trebamo provoditi u svojim vlastitim životima. Valja nam stoga molitvom se obratiti Bogu da nam pomogne kako bismo se odmaknuli od nas samih i naše egocentričnosti, i u središte naše pozornosti stavimo druge, osobito siromahe.

Zahvalio je sv. Vinku što je po lazaristima, sestrama milosrdnicama i po Marijinim sestrama dopro i do nas u Hrvatskoj, a sudionike slavlja pozvao je da mole za njih, ne samo da u njihovim redovima bude novih duhovnih zvanja, nego da se ne bi zatvorili u svoju samodostatnost, u svoj samostan, nego da po primjeru sv. Vinka i na poziv pape Franje otvaraju najprije svoje srce, a onda i vrata svoga samostana onima koji su potrebni njihove blizine i ljubavi.

“Gdje počinje samodostatnost, ondje prestaje Crkva, koja je otvorenost za druge”, upozorio je biskup. Protumačio je kako sv. Vinku zacijelo nije žao što njegov spomendan ne slavimo u Požeškoj biskupiji 27. rujna, jer se toga dana slavi godišnjica uspostave Požeške biskupije i svetkovina obljetnice posvete katedrale. Kazao je da je uspostava Požeške biskupije baš na spomendan sv. Vinka prije 24 godine na svoj način ugradila tog sveca u naš biskupijski živi organizam, te ona ostvaruje svoje povijesno poslanje na poseban način sjedinjena s njime.

Kazao je sestrama milosrdnicama kako su i one kroz to na osobit način ugrađene u život požeške mjesne Crkve. Kao i svaka druga karizma, tako je i Vinkova Božji dar općoj Crkvi, a njezina pripadnost – kako uči Drugi vatikanski sabor – ostvaruje se u mjesnoj Crkvi. Koliko volimo mjesnu Crkvu i koliko se u nju ugrađujemo, toliko volimo i opću Isusovu Crkvu. Pozvao je sudionike slavlja da u tom duhu budu nasljedovatelji sv. Vinka Paulskog, koji se svojom ljubavlju prema siromasima na snažan način ugradio u Crkvu. Zahvalio je sestrama milosrdnicama za ono što nastoje činiti u požeškoj mjesnoj Crkvi, uvijek za čovjeka i na taj način za Boga. Osobitu pak zahvalnost izrazio je s. Ivanki Vuković, koja se svaki dan žrtvuje služeći vjerno u sakristiji u Katedrali, kao i sestrama vjeroučiteljicama koje svojom vjernošću na školskom vjeronauku i u župnoj katehezi u požeškoj Župi Sv. Terezije Avilske i u Župi Sv. Leopolda Mandića i drugdje, Vinkovom karizmom dobrote i plemenitosti ugrađuju sebe u mlade naraštaje. Zahvalio je i starijim i bolesnim sestrama koje svoje žrtve i molitve prikazuju za mjesnu Crkvu u kojoj žive.

Na završetku mise biskup je poželio da ono što je Bog ostvario u sv. Vinku Paulskom živi ne samo u sestrama milosrdnicama i Marijinim sestrama, nego i u svakom sudioniku slavlja, da se kroz njih događa Božje djelo osobito prema siromasima.