Biskup Škvorčević predvodio sprovodne obrede za preminulu kiparicu Mariju Ujević Galetović

Akademkinja Ujević Galetović preminula je u Zagrebu 13. ožujka u 90. godini života. Svojim sakralnim djelima umjetnica je ukrasila, među ostalim i požešku katedralu s djelima: reljef Male Gospe, lik Uskrslog Krista, mozaik „Noć u svemiru“, čiju izradu je povjerila Vatroslavu Kulišu, oltar u kripti koji je izradio Ivan Nestić, a svijećnjake i relikvijar pape Ivana Pavla II. Petar Barišić, te lik pape Ivana Pavla II.

Biskup je u uvodnoj riječi izrazio kršćansko suosjećanje obitelji plemenite pokojnice i svima drugima kazavši: „Akademkinja gospođa Marija Ujević Galetović, osoba snažna kreativnog duha, koja je svojim umjetničkim djelima svjedočila onostranost u našoj prolaznosti preselila se s ovoga svijeta u vječnost. Njezinim najbližima, sestrama i braći, nećakinjama i nećacima te svima drugima koji za njom tuguju svjedočim duboko kršćansko suosjećanje, povjeravajući je Onome koji je za nas umro na križu da bi pobijedio smrt. Iskazujemo joj poštovanje i zahvalnost za sve što je za nas bila i za ono što je svojim umjetničkim djelovanjem ostvarila. Neka nas Božja riječ, koju ćemo sada poslušati, ispuni nadom i uvede u svijet gdje vlada Božja ljubav jača od smrti.“

Nakon naviještenih svetih čitanja biskup je u prigodnoj homiliji kazao: „Želio bih podijeliti s vama osjećaje koje u ovom trenutku nosim duboko u srcu i posvjedočiti kako je gospođa Marija Ujević Galetović osoba, čiji sprovod nije oproštaj s nekim koga više nema, nego susret s onim koji je onkraj smrti. Naime, Marijina duhovna kreativnost bila je takva intenziteta da se usuđujem ustvrditi kako je u njoj pobijedio život, te njezinom odlasku iz naše vidljivosti priliči pjesnikova intuicija, izražena riječima: Zemlja je smrtnim sjemenom posijana. / Ali smrt nije kraj / Jer smrti zapravo i nema. / I nema kraja. / Smrću je samo obasjana / Staza uspona od gnijezda do zvijezda.’

Svojim umjetničkim djelovanjem Marija je bila uronjena u svijet nježnosti, ljepote, dubine, pobjedničke snage duha nad tjelesnom prolaznošću. Živeći uzdignuta u onostranost, udahnjivala ju je u likove što ih je oblikovala te ovo naše raspadljivo oblačila u neraspadljivost i ovo smrtno oblačila u besmrtnost, o čemu je tako upečatljivo progovorio sv. Pavao u naviještenom ulomku iz Prve poslanice Korinćanima (usp. 1 Kor 15, 54). Pridružila se na svoj način onom djelu koje je Bog ostvario u Isusu Kristu, kad je snagom Duha svoje ljubavi na križu pobijedio smrt i svojim uskrsnućem u našu prolaznost unio Božju neprolaznost, a raspadljivost obdario božanskom neraspadljivošću. Božji je to zahvat, i zato dalekosežan kao vječnost. Marija je krštenjem ušla u taj dinamizam Duha, te je otada Isus Krist, pobjednik nad smrću postao i njezina sudbina. On je, naime, božanskom sviješću u ovoj našoj zemlji umiranja obznanio: ‘Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada’ (Iv 11, 25-26). U svojoj posvemašnjoj ljubavi za nas na križu on nam je objavio što je život kao stvarnost koja ne proizlazi iz naših, nego iz Božjih mogućnosti, iz snage njegova životvornog Duha. Potvrdio je da je ljubav koja sebe daruje za druge najkreativnija Božja moć, pobjeđuje i samu smrt, u kojoj odlažemo granice naše prolaznosti, da bismo bili odjeveni njezinom preobražavajućom moći za vječnost.

Sjedinjena u svom umjetničkom radu s tom stvaralačkom moći Božjega Duha, Marija je i sama postajala dionikom njegove preobrazbe, onom nutarnjom životvornom snagom, koja kao najrealnija razina čovjekova postojanja nadilazi našu vidljivost i opipljivost, jer traje i nakon fizičke smrti. U mnogim razgovorima razmjenjivali smo svoja znanja i nemoći naše ograničenosti da što dublje prodremo u nutarnju stranu našeg postojanja. Ona se najjasnije očituje u paradoksalnosti ljubavi kao otiskivanju sebe sama od privezanosti za obale vlastitih nerealnih životnih predodžbi i pokušaja, nerijetko skučenih i pomračenih sebičnošću, koja nam ne da izići iz naših granica i usuditi se zaploviti dublje, beskrajem Isusove pobjedničke ljubavi, bez ikakvih uvjetovanosti. Navedene dimenzije našeg postojanja Marija je dodirivala u svom stvaralačkom djelovanju i u svojim promišljanjima, pokrenutima njezinom intelektualnom znatiželjom, čitanjem djela velikih umova, slijedeći uzor i poticaje svoga oca Mate. Misli velikana čudesno je zadržala u svom pamćenju i u poznim godinama, rado im se svraćala, provjeravajući njihovu istinitost u iskustvu što ga je stjecala svojom osjetljivošću duha, dohvaćajući ono što je u našoj svakodnevici više od nas samih. I u trenucima kad su godine i tjelesna slabost postale teretom, Marija je znala ponavljati kako je život lijep, i kako ne razumije one koji trajno govore da u Hrvatskoj ništa ne valja i ništa se ne može. Primjenjivala je na njih Isusovu riječ: ‘Oči imate, a ne vidite; uši imate, a ne čujete’ (Mk 8,18). Svrstala se tako među mudre hrvatske ljude i umnike za koje jedna molitvena antifona tvrdi da će ‘blistati kao sjajan nebeski svod, (…) kao zvijezde navijeke u svu vječnost’ (Antifona evanđeoskog hvalospjeva, Jutarnja na blagdan crkvenih naučitelja, Časoslov II., str. 1505).

Snažan trag onoga što je svojim očima duha vidjela i ušima duha čula Marija je ostavila i u požeškoj katedrali, koja je po njezinim djelima dobila još uzvišenije duhovne proporcije, čije su koordinate vidljive a u njima onostranost prepoznatljiva.

Svoju zadivljenost životom ona je utisnula i u troja vrata na požeškoj katedrali, napose u središnja koja je nazvala ‘Nebeskim vratima’. Oblikujući ih kao da se pripravljala otići s ovoga svijeta i proći kroz zlatna nebeska vrata u vječnost. Žalila je što vrata na katedrali nisu mogla ostati u sjajnoj bronci, poput onih pozlaćenih na krstionici katedrale u Firenci, nego su zbog izloženosti atmosferskim neprilikama patinirana. Slutila je da je smrt prolaz u stvarnost za koju sveti vidjelac kaže da ondje vlada potpuna sloboda, prebivanje s Pobjednikom nad smrću, koji će otrti svaku suzu s očiju ‘te smrti biti više neće, ni tuge, ni jauka, ni boli biti više neće jer – prijašnje uminu’ (Otkr 21, 4).

Često sam svraćao gospođi Mariji Ujević u njezinu ateljeu u Ilici i pokatkad je zatekao kako sjedi ispred svojih izvedenih umjetničkih djela. U šali sam joj znao reći da gubi vrijeme, a ona mi je uzvraćala, kako radi najozbiljniji posao: udahnjuje duh u svoja djela da dobiju identitet, snagu ljepote u dimenzijama koje su odzvanjale u njezinoj jedinstvenoj i neponovljivoj osobi. Uvjeren sam da je Stvoritelj u smrti utisnuo u njezinu prolaznost pobjedu svoje ljepote, te ona sada u punini uživa ono što je ovdje u prolazu tek naslućivala i svojim umjetničkim djelima naznačivala kao svojevrsne djeliće vječnosti. Bila je s Dostojevskim uvjerena da će ljepota spasiti svijet, i to ona očitovana u Isusovu trpljenju na križu i predanosti za nas u smrt. U njegovu patnički iznakaženom licu zasjala je, naime, nutarnja ljepota ljubavi kojom je išao za nas dokraja u smrt. Ljepota te ljubavi spasit će svijet, čijoj je prepoznatljivosti u Hrvatskoj Marija dala veliki doprinos svojim predanim umjetničkim radom dokraja, do pred samu smrt. Smatrala je da se ni u zdravstvenim poteškoćama ne smije predati neradu, nego – spriječena ići u svoj atelje u Ilici – još zadnjih tjedana života tražila je da dobije u posjed potkrovlje kuće ‘Pod zidom’ gdje je stanovala, kako bi ondje udahnula život još ponekom svome djelu. Zacijelo će ih dovršiti u jasnoći vječne ljepote kojoj je služila sa svom stvaralačkom strašću. Očitovala je svoj odnos oduševljenja životom na različitim razinama njegove pojavnosti. Među ostalim i u kuhanju, koje je za nju bilo dio stvaralačkog djelovanja, otkrivanja ljepote nutarnje strane hrane, slasti i ukusu, užitku i hranjivosti, a sve to u dubokoj dimenziji zajedništva i prijateljstva koje se ostvaruje za stolom, a ona ga je velikom požrtvovnošću podržavala, ne samo u krugu svoje brojne obitelji i rodbine, nego i šire. Bila je duboko svjesna da prostrti stol nije samo prigoda u kojoj treba napuniti svoj prazni želudac, nego dragocjeni trenutak u kojem se srce ispunja blizinom onih koji su nam dragi.

Tijekom svojih ljetnih boravaka na otoku Silbi Marija se prepuštala beskraju i neizmjernosti mora, uživala u izazovima sunčevih uvijek drugačijih zalazaka, uranjajući u neku njihovu neuhvatljivu životnu čaroliju, koja ne prolazi sunčevim nestankom s obzora, nego ostaje u nama kao sastavnica punine našega duha. Sve mi je to tumačila kad je za Dijecezanski muzej u Požegi izradila naoko siromašnu sliku na kojoj se vidi samo more. Ali ona je svojim umjetničkim potezom duha smjestila u nju i njegovu neuhvatljivost, dubinu, beskraj, daljinu i ljepotu, iz kojih zrači blizina onostranosti i sve ono za čim čezne naše srce Bogom probuđeno. Odloživši u smrti prolaznost i životne granice, uvjeren sam da su sve te Marijine zemaljske neuhvatljivosti i daljine postale sada Prisutnost Onoga, koji našem životu daje puninu, konačni sjaj i dubinu, veličinu i smisao, snagu i pobjedu nad svim što nas ovdje na zemlji ograničava i sapinje u propinjanju našeg duha za neizmjernim i vječnim. Neka je zagrli ona Ljubav kojoj je na svoj način služila u prolazu ovim svijetom, te njoj i svim njezinim zemaljskim djelima dadne trajnost vječnosti. Počivala u Božjem miru. Amen.“

Pri koncu sprovodnog slavlja oproštajnu riječ uputio je akademik Petar Barišić u ime Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Tomislav Buntak, dekan Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, te Vlaho Bogišić, u ime obitelji. Biskup Škvorčević je na kraju u ime preminule akademkinje zahvalio svima koji su joj za njezina zemaljskog života bili dobri, kao i onima koji su je ispratili na vječni počinak.