Budi dio naše mreže
Izbornik

Biskup Uzinić: Tragedija je biti kršćani, a ne biti s Kristom

Dubrovnik (IKA)

Misno slavlje Šeste vazmene nedjelje, 17. svibnja u katedrali Gospe Velike u Dubrovniku predvodio je dubrovački biskup Mate Uzinić, koji se je na početku mise podsjetio na dva događaja koji se ovih dana obilježavaju, a čije sudionike je uključio u molitvu.

Prvi događaj je 500. obljetnica da je Dubrovnik i okolicu 17. svibnja 1520. godine pogodio jak potres. To je jedan od tri najveća potresa koji su pogodili Grad. Spomen tog potresa je crkva Svetog Spasa na Stradunu pa će u toj crkvi u četvrtak, 21. svibnja, kada se slavi njezin naslovnik, biti tri mise, a istog dana u izravnom prijenosu u 18 sati bit će misa iz katedrale. Molit će se za one koji su stradali u toj tragediji, ali i u drugim brojnim tragedijama koje su pogađale Grad i biskupiju te moliti da ih Bog sačuva od sličnih tragedija, najavio je biskup. „I ako se one dogode, a uvijek se događaju jer su to prirodne pojave, da se znamo s tim nositi kao naši preci, da znamo sa Spasiteljem uvijek pogled usmjeravati naprijed, u ljubavi i nadi graditi bolji svijet“.

Drugi događaj kojeg se biskup spomenuo je završetak najtragičnije stranice ljudske povijesti, Drugog svjetskog rata. U ovom mjesecu se spominjemo 75. obljetnice završetka tog rata, pa nam je to prigoda da molimo za sve žrtve ratnih i poratnih stradanja osobito za milijune civilnih žrtava da bi u Bogu mogle naći mir, ali i u susretu s njim snagu za oprost i pomirenje, objasnio je dubrovački biskup. Za počinitelje zločina ćemo također moliti, dodao je, da ih Bog vječnom ljubavlju i milosrđem pročisti i pridruži svojoj vječnosti. „Evo to je ona posebnost, mi ne molimo samo za žrtve nego i za zločince, jer su i oni naša braća i sestre. Molimo i za nas, da konačno zacijelimo rane prošlosti i tog vremena koje nas još uvijek bolno dijele i čine jedne drugima neprijateljima. Molimo na kraju za čovječanstvo da se nikad više nikome ne ponovi zlo rata, mržnje, zločina, genocida kao i rasnih i klasnih i drugih sličnih ideologija koje mogu uvijek ponovno do toga dovesti. A da to nije daleko od nas svjedoče i događaji koje smo jučer mogli vidjeti u Sarajevu, kad te ideologije, na ovaj ili onaj način i danas upravljaju i pojedincima i skupinama“, rekao je biskup.

Nakon predstavljanja dvaju naglasaka ovog misnog slavlja biskup je pozvao sve vjernike, kao uvijek na početku mise, da se saberu i pokaju za sve svoje grijehe „jer smo svi skloni grijehu i zlu, ali i pozvani biti otvoreni Božjom milosrđu i ljubavi“.

Evanđeoski ulomak (Iv 14, 15-21) donio je spomen na Isusovo obraćanje učenicima u dvorani posljednje večere kada se on oprašta od učenika, navješćuje da će im poslati drugog Branitelja, Duha Istine kojeg svijet ne pozna te im govori i čini druge stvari koje je smatrao najvažnijim.

Prateći ga na toj posljednjoj večeri kroz njegove riječi i geste može se zaključiti da je za Isusa najvažnija od svega ljubav. Ljubavlju započinje i završava današnji evanđeoski ulomak u kojem se pet puta upotrebljava taj govor. U cijelom oproštajnom govoru u Ivanovom evanđelju čak se 34 puta upotrebljava, što imenica što glagol, ljubav. Zašto je važna ljubav?, upitao se biskup te rekao:

„Ljubav je ono što Isusa povezuje s Ocem, to je božanska osobna ljubav koju zovemo Duh Sveti. Ljubav je u temelju njegovog poslanja. On se utjelovio, bio među nama i s nama, umro na križu jer nas ljubi. Ljubav je, to smo mogli i danas čuti, i temelj našeg odgovora na njegovu ponudu ljubavi. To je čuvanje zapovijedi, ali i više od toga. Ljubav o kojoj Isus govori je usklađenost s Isusom, usklađenost s njegovim evanđeljem, življenjem ne zapovijedi radi zapovijedi nego radi onih vrijednosti koje se nalaze u tim zapovijedima“.

Objasnivši kako je ljubav preduvjet za imati drugoga Branitelja, Duha Istine, biskup je dodao i kako je to preduvjet da bi Isus mogao biti trajno s nama. Nije zadaća drugog Branitelja zamijeniti Isusa nego omogućiti Isusu da trajno bude prisutan s nama i među nama i da u nama i po nama nastavi svoje poslanje. I njegova je zadaća nama pomoći biti i ostati s Isusom. To je izazovna zadaća koja uvijek sa sobom nosi trajni sukob s onim svijetom, kojeg Isus u današnjem evanđelju spominje, koji ne može primiti Duha Istine jer ga ne vidi i ne poznaje te ne može prepoznati i prihvatiti Isusa.

Nadalje je biskup protumačio tko je to taj svijet, rekavši kako je moguće da ga je prva kršćanska zajednica prepoznavala u vjerskim vođama koji su dali pogubiti Isusa, a počeli su i sukob s prvom kršćanskom zajednicama osobito s onima iz helenske kulture, poput đakona Stjepana ili Filipa koji je morao napustiti Jeruzalem.

„Zlo nije samo zlo nego ako ga se prihvati na kršćanski način i ne odgovori logikom svijeta nego logikom Isusa Krista na njega, onda i to zlo koje se kršćanima čini postaje prilika za dobro“, ustvrdio je biskup te naveo novozavjetne primjere koji su doveli do dobra, da je kršćanstvo otvorilo i drugim narodima pa i nama. Svijet je za kršćane druge i treće generacije bilo Rimsko Carstvo koje je 250 godina progonilo kršćane prije negoli je i samo postalo kršćansko.

Ulomak iz Prve Petrove poslanice kršćanima koji su progonjeni i koji će biti progonjeni od svijeta „daje trajna načela ponašanja“ koji nisu drugo negoli ono Isusovo: ako me ljubite zapovijedi ćete moje čuvati. Ta načela su: biti spreman na odgovor svakome koji od nas zatraži obrazloženje nade koja je u nama te činiti to blago, s poštovanjem, dobre savjesti, radije podnoseći zlo, ako je to Božja volja, negoli ga nanoseći. Primjer za ovakvo ponašanje je sam Isus, koji nije na zlo uzvratio zlom i zato je on pobjednik nad smrću.

Svijet je u kasnijim razdobljima mogao biti i ovo i ono, nastavio je biskup ustvrdivši kako „on često nije bio izvan nas kršćana i naših zajednica nego je bio i u nama“. Naveo je primjer sv. Ivana Nepomuka, koji se slavio dan ranije, i čiji oltar se nalazi i u katedrali, a kojeg je ubio jedan kršćanski vladar, dodavši kako nije to „uvijek netko izvan nas“.

Spominjući se potresa koji je prije 500 godina pogodio Dubrovnik, biskup Uzinić je kazao da se tada svijet mogao pretvoriti u onu sebičnu brigu za samog sebe, za svoj interes: neka se drugima ruši, važno je da ja ostanem živ. Ili u ljutnju, možda na Boga, koji je poslao potres, kao što su mnogi u svojoj zaslijepljenosti protumačili događaje s pandemijom i nedavnim potresom u Zagrebu, tumačeći to kao nekakvu Božju kaznu zbog zabrane misa s narodom. „Ali naši preci nisu to napravili. Oni su taj potres pretvorili u produbljenje vjere, kojoj je trajni spomen i crkva Svetog Spasa na Stradunu“, naglasio je biskup Uzinić.

Nadam se da ćemo i mi ovo iskustvo pandemije, nastavio je, prepoznati ne kao nešto što će u nama izazvati onu logiku svijeta, pa ćemo se pobuniti i protiv Boga, i protiv Crkve, i protiv civilnih i drugih vlasti koje pokušavaju raditi svoj posao nego ćemo odgovornim ponašanjem pokušati dati ono najbolje od sebe. „I ne dopustiti da nas zarazi ta logika svijeta, koja je, nažalost, zahvatila mnoge i među nama katolicima, i koji se i prema Papi i prema biskupima i prema Crkvi, ponašaju daleko od onog ‘blago i s poštovanjem’, dapače, potpuno suprotno od toga. A gdje toga nema – nema ni Krista“, ustvrdio je dubrovački biskup.

Sagledavši u evanđeoskom svjetlu drugu temu, 75. obljetnicu završetka Drugog svjetskog rata koji kod nas, kako je rekao, nažalost još uvijek nije završio, dubrovački biskup je kazao: „U tom ratu, a kod nas i u poraću, svijet se utjelovio u one u kojima zbog rasne ili klasne ideologije, ljudski život nije imao nikakvu vrijednost. To je bio taj mentalitet svijeta koji ne može primiti Branitelja, Duha Svetoga, koji ne može prepoznati Isusa. Ipak i ovo najtamnije razdoblje ljudske povijesti osobito na našem području nam poručuje nešto važno, što želi reći današnje evanđelje, a to je da ovo biti od svijeta ili biti Kristov nije djeljivo na naše i vaše. Pa su naši Kristovi, oni su dobri, a vaši, oni su od svijeta i oni su zli. To je sve bilo poprilično izmiješano, te je kršćana ili katolika bilo i među žrtvama ali, nažalost, bilo ih je i među zločincima. Nisu zločinci (zlo činili) s pozicija kršćanstva, ali njihovo kršćanstvo, nažalost – jer nisu imali ovaj odnos s Isusom, nisu imali ovu otvorenost koja im je omogućavala imati Branitelja – nije pomoglo u tom da ne postanu zločinci“.

Dubrovački biskup je potom podsjetio na jedan jaki detalj iz Pisma HBK o 50. obljetnici završetka drugoga svjetskog rata objavljenog još 1995., a u kojem se kaže: „Nije glavna težina pitanja u tom kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?“

I onda su ponudili odgovor – a to je Oče naš: Otpusti nama onako kao što i mi otpuštamo dužnicima našim, naglasio je biskup Uzinić.

U svjetlu pročitanog evanđelja ovo poručuje „da svijet nije izvan nas, da je on u nama samima“, kazao je biskup i nastavio kako to ovisi o tome čemu u svom životu i svom odnosu dajemo prednost. „Često tražimo neprijatelje svoje kršćanske i katoličke vjere izvan nas, a zapravo je glavni neprijatelj naše kršćanske vjere, našeg biti katolici, u nama samima“. Objasnio je da je to onaj vrijednosni sustav svijeta koji nam se čini privlačniji od vrijednosnog sustava koji nam je objavio i primjerom pokazao Isus Krist.

O posljedicama toga biskup Uzinić je rekao: „Tada se događa da svijet koji ne može primiti Duha Istine postane, iako se zovemo kršćani i pripadamo Crkvi, naš vlastiti svijet. Da on postane naš način života sa svojom logikom, da on postane naš način razmišljanja, da su njegovi stavovi i naši stavovi, da su njegova djela i naša djela, da na mržnju umjesto oprostom i ljubavlju odgovaramo mržnjom i možda još gorim stvarima. Tad se događa da nismo spremni podnositi zlo nego ga umjesto toga drugima činimo, da nismo strpljivi i u ljubavi spremni obrazložiti nadu koja je u nama itd.. Što se tad događa s nama? Tad se događa da, jer ne ljubimo i ne vršimo Kristove zapovijedi, postajemo oni koji su lišeni Branitelja, Duha Svetoga, Duha Istine, koji ne mogu računati s njegovim darovima. Duh Sveti tad nije s nama“.

„Još je nešto bolno, a posljedica je toga da Duh Sveti nije s nama“, dodao je dubrovački biskup. „Tada, makar mi i euharistiju slavili, ni Isus nije s nama. On jest realno prisutan, ali nije s nama. A to je za one koji se ispovijedaju kao kršćani najveća tragedija: biti kršćani, a ne biti s Kristom“.

Zaključio je kako je potrebno da nas nadahnjuje ljubav prema Isusu Kristu i čuvanje njegovih zapovijedi da nam se to ne bi dogodilo, a ta ljubav onda „uključuje sve, svakog čovjeka“.

U svom oproštajnom govoru na posljednjoj večeri Isus je sve zapovijedi sažeo u jednu jedinu, a to je zapovijed da ljubimo jedni druge kako je on nas ljubio, nastavio je biskup te naglasio kako je to „najvažnije od svega“, to je u temelju svega.

„Sv. Pavao će reći da nam bez ljubavi ništa ne bi koristilo, možemo dati svoje tijelo da se sažeže, možemo imati sve spoznaje, sve darove… ako ljubavi nemamo, ništa nemamo i ništa smo. Netko može biti i mučen, ali ako nema ljubavi to nije mučeništvo. To je jedna od tragedija. Samo onaj tko ljubi može biti mučenik jer on je onda svjedok Isusa Krista. Ljubav je ono što Boga povezuje s nama i nas s Bogom, i jedne s drugima. Ona je ono što nas osposobljava za poslanje ljubavi. Ljubav je Branitelj koje nam je Otac poslao. I Duh Istine kojeg nam je on dao. Njega uz sebe može imati, može ga razumjeti i primiti samo onaj tko je od Boga ljubljen i tko Boga ljubi i tko, u Bogu i s Bogom, ljubi sve ljude“, poručio je biskup na kraju propovijedi.

Liturgijsko pjevanje predvodio je Mješoviti katedralni zbor pod vodstvom Maje Marušić, svih preventivnih mjera s obzirom na situaciju pandemije se i dalje pridržavalo. Dio vjernika sudjelovao je fizički na misi, a dio je misu pratio putem interneta ili Libertas televizije.