Blaženi koji se uzdaju u Gospodina

1. Psalam 146, koji smo upravo čuli, prvi je od pet “aleluja” psalama koji zaključuju čitavu zbirku Psaltira. Već je židovska liturgijska predaja rabila ovu pjesan kao jutarnju pohvalnu pjesmu: njezin je vrhunac u proglašenju Božje vrhovne vlasti nad ljudskom povijesti. Doista, na kraju se Psalma kaže: “Gospodin će kraljevati dovijeka” (r. 10).
Iz toga slijedi utješna istina: nismo prepušteni sebi samima, našim svagdašnjim zgodama i nezgodama ne vlada kaos ili sudbina, događaji nisu samo običan slijed stvari lišenih svakoga smisla i cilja. Iz ovoga se uvjerenja razvija prava ispovijest vjere u Boga, slavljenoga jednom vrstom litanija u kojima se proglašuju oznake ljubavi i dobrote koje su njemu vlastite (usp. rr. 6-9).

2. Bog je stvoritelj neba i zemlje, čuvar vjeran saveza koji ga povezuje s njegovim narodom, onaj koji potlačenima vraća pravicu, gladnima kruha daje i oslobađa sužnje. On je taj koji slijepcima oči otvara, uspravlja prignute, ljubi pravedne, štiti pridošlice, podupire sirote i udovice. On je taj koji mrsi putove grešnicima i koji kraljuje i ima vlast nad svim bićima i nad svim vremenima.
To je dvanaest teoloških tvrdnji koje, svojim savršenim brojem, žele naznačiti puninu i savršenost božanskoga djelovanja. Gospodin nije neki udaljeni vladar nad svojm stvorenjima, nego je uključen u njihovu povijest, kao onaj koji zastupa pravdu, svrstavajući se uz one najmanje, uz žrtve, uz potlačene, uz unesrećene.

3. Čovjek se, dakle, nalazi pred korjenitim izborom između dvije suprotstavljenje mogućnosti: s jedne strane je napast “uzdanja u mogućnike” (usp. r. 3), prihvaćajući njihove kriterije nadahnute zloćom, sebičnošću i ohološću. Radi se, zapravo, o skliskom putu bez krajnjeg uspjeha, putu onih “kojih su staze krive i koji su opaki na svojim putovima” (usp. Izr 2,15), putu koji kao cilj ima očaj.
Psalmist nas, ustvari, podsjeća da je čovjek biće krhko i smrtno, kao što to kaže i sama riječ adam koja, u hebrejskom, upućuje na zemlju, materiju, prah. Čovjek je – Biblija to često ponavlja – sličan građevini koja se mrvi (usp. Prop 12,1-7), paučini što je vjetar para (usp. Job 8,14), travi što se jutrom zeleni a uvečer se suši (usp. Ps 90,5-6; 10,15-16). Kad na njega navali smrt, svi se njegovi planovi rasplinjuju, a on se vraća u prah: “Iziđe li duh iz njega, u zemlju svoju on se vraća i propadaju sve misli njegove” (Ps 146,4).

4. Postoji, ipak, još jedna mogućnost pred čovjekom i to ona koju Psalmist uzvišuje blaženstvom: “Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev, kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu” (r. 5). To je put povjerenja u Boga vječnoga i vjernoga. Amen, hebrejski glagol vjere, označuje upravo utemeljenje u neurušivu čvrstinu Gospodinovu, u njegovu vječnost, u njegovu beskonačnu moć. Ali, iznad svega, označuje prihvatiti njegov izbor što ga je pred nas stavila ispovijest vjere i hvale, koju smo ranije opisali.
Potrebno je živjeti u prijanjanju božanskoj volji, dati kruh gladnima, pohoditi zatvorenike, pomagati i tješiti bolesne, štititi i prihvatiti strance, posvetiti se siromasima i onima koji oskudijevaju. Radi se, doista, o duhu Blaženstava, o odluci za onaj poziv na ljubav koja nas spasava već u ovom životu, a onda će biti predmet našeg ispitivanja na posljednjem sudu koji će zaključiti povijest. Tada ćemo biti suđeni prema našem izboru da služimo Kristu u bolesnome, u žednome, u došljaku, u golome, u bolesnome, u utamničenome. “Što god učiniste jednomu od one moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25,40), reći će tada Gospodin.

5. Zaključujemo naše razmatranje Psalma 146 poticajem na razmišljanje što nam ga nudi kasnija kršćanska predaja.
Veliki pisac trećega stoljeća, Origen, kada dođe do sedmoga retka Psalma koji kaže: “Potlačenima vraća pravicu, a gladnima kruh daje. Gospodin oslobađa sužnje”, prepoznaje u tome upućivanje na Euharistiju: “Imajmo glad za Kristom, pa će nam on sam dati kruh s neba. Kruh naš svagdanji daj nam danas. Oni koji tako govore, gladni su; koji osjećaju potrebu za kruhom, gladni su”. A ta je glad u potpunosti zadovoljena euharistijskim otajstvom, u kojem se čovjek hrani Tijelom i Krvlju Kristovim (usp. Origene – Gerolamo, 74 omelie sul libro dei Salmi, Milano 1993, str. 526-527).