Draga braćo i sestre, dobar dan!

U današnjoj liturgiji Evanđelje govori o prvoj Isusovoj propovijedi u svom mjestu, Nazaretu. Ishod je gorak: umjesto odobravanja, Isus nailazi na nerazumijevanje pa i neprijateljstvo (usp. Lk 4, 21-30). Njegovi su sumještani, više od riječi istine, željeli čuda, čudesna znamenja. Gospodin ih ne čini i oni ga odbacuju, jer kažu da ga već poznaju od malih nogu: on je Josipov sin (usp. r. 22) i tako dalje. Tako Isus izgovara rečenicu koja je postala uzrečicom: „Nijedan prorok nije dobrodošao u svom zavičaju“ (r. 24).

Ove riječi otkrivaju da za Isusa taj neuspjeh nije bio posve neočekivan. Poznavao je svoje, poznavao je njihova srca, bio je svjestan rizika u koji se upušta, uzeo je u obzir odbacivanje. Zato se možemo zapitati: ako je bilo tako, ako naslućuje neuspjeh, zašto ipak odlazi u svoj zavičaj? Zašto činiti dobro ljudima koji te ne prihvaćaju? To je pitanje koje si i mi često postavljamo. Ali to je pitanje koje nam pomaže bolje razumjeti Boga. On se pred našom zatvorenosti ne povlači: ne zaustavlja svoju ljubav. Kad naiđe na naše zatvorenosti, On ide dalje. Odraz toga vidimo u onim roditeljima koji su svjesni nezahvalnosti svoje djece, ali ih zbog toga ne prestaju voljeti i činiti im dobro. Bog je takav, ali na jednoj mnogo višoj razini. Poziva i nas danas da vjerujemo u dobro, da damo sve od sebe u činjenju dobra.

U onome što se događa u Nazaretu, nailazimo na nešto drugo: neprijateljstvo prema Isusu od strane „njegovih“ predstavlja izazov za nas: oni ga nisu prihvatili. A mi? Da bismo to provjerili, pogledajmo primjere prihvaćanja koje Isus danas stavlja pred svoje sumještane i pred nas. Oni su dvoje stranaca: udovica iz Sarfate sidonske i Naaman, Sirac. Oboje su prihvatili proroke: ona Iliju, on Elizeja. Ali nije ih bilo lako prihvatiti, prošli su kroz kušnje. Udovica je ugostila Iliju, unatoč gladi i unatoč tome što je prorok bio proganjan (usp. 1 Kr 17, 7-16), bio je politički i vjerski progonjen. Naaman je, s druge strane, unatoč tome što je bio na visokom položaju, prihvatio nalog proroka Elizeja, što ga je dovelo do poniženja, da se okupa u rijeci sedam puta (usp. 2 Kr 5, 1-14), kao da je bio neuko dijete. Ukratko, udovica i Naaman su ih dočekali svojom otvorenošću i poniznošću. Način na koji se prihvaća Boga je uvijek taj da budemo raspoloživi, da ga prihvatimo i da budemo ponizni. Kroz to dolazi vjera: otvorenost i poniznost. Udovica i Naaman nisu odbacili Božje putove i njegove proroke; bili su poučljivi, a ne kruti i zatvoreni.

Braćo i sestre, i Isus prolazi put prorokâ: predstavlja se onako kako bismo najmanje očekivali. Ne nalazi ga tko traži čudesa – ako tražimo čuda nećemo naći Isusa – tko traži nove senzacije, intimna iskustva, čudne stvari; ne nalazi ga tko traži vjeru koja se sastoji od moći i izvanjskih znakova. Ne, neće ga naći. Pronalazi ga samo onaj koji prihvaća njegove putove i izazove, bez kukanja i jadikovanja, bez sumnji, bez kritika i smrknutog lica. Isus, drugim riječima, traži od tebe da ga prihvatiš u stvarnosti svakodnevice koju živiš; u Crkvi današnjice, takvoj kakva jest; u osobi koju svakog dana imaš pokraj sebe; u konkretnosti potrebitih, u roditeljima, u djeci, u djedovima i bakama, tamo prihvaćati Boga. Tu je On, koji nas poziva da se očistimo u rijeci otvorenosti i brojnim ozdravljujućim kupeljima poniznosti. Da bismo susreli Boga potrebna je poniznost, pustiti da se On susretne s nama.

A mi, jesmo li oni koji prihvaćaju ili smo poput njegovih sumještana, koji su vjerovali da znaju sve o njemu? „Ja sam studirao teologiju, prošao sam katehetski tečaj… Znam sve o Isusu!“ Da, kao neki blesan! Ne pravi se blesav, ti ne poznaješ Isusa. Možda, nakon što smo dugi niz godina vjernici, mislimo, mnogo puta, da dobro poznajemo Gospodina, s našim idejama i prosudbama. Rizik je naviknuti se, naviknuti se na Isusa. A kako se to naviknemo? Tako da se zatvorimo za njegove novosti, u trenutku u kojem On kuca na tvoja vrata i kaže ti nešto novo, želi ući u tebe. Moramo izići iz toga da budemo fiksirani na vlastitim pozicijama. Gospodin traži od nas otvoren um i jednostavno srce. A kada neka osoba ima otvoren um, jednostavno srce, ima sposobnost iznenaditi se, diviti se. Gospodin nas uvijek iznenađuje, to je ljepota susreta s Isusom. Neka nam Majka Božja, uzor poniznosti i otvorenosti, pokaže put prihvaćanja Isusa.

Nakon Angelusa

Draga braćo i sestre!

Danas se slavi Svjetski dan borbe protiv gube. Izražavam blizinu svima koji pate od te bolesti i nadam se da im neće biti uskraćena duhovna potpora i zdravstvena skrb. Nužno je raditi zajedno na punoj integraciji tih osoba, prevladavajući svaku diskriminaciju kojom je praćena ta bolest koja, nažalost, pogađa mnoge, posebno u najbjednijim društvenim sredinama.

Prekosutra, 1. veljače, na cijelom Dalekom istoku, ali i u raznim dijelovima svijeta, slavit će se lunarna nova godina. U toj prigodi upućujem srdačne pozdrave i izražavam želju da u Novoj godini svi uživaju u miru, zdravlju i mirnom i sigurnom životu. Kako je lijepo kada obitelji pronađu prilike da se okupe i zajedno dožive trenutke ljubavi i radosti! Mnoge se obitelji, nažalost, ove godine neće moći okupiti zbog pandemije. Nadam se da ćemo uskoro uspjeti prevladati tu kušnju. Nadam se, na kraju, da će zahvaljujući dobroj volji pojedinaca i solidarnosti narodâ cijela ljudska obitelj obnovljenom dinamikom moći ostvariti ciljeve materijalnog i duhovnog blagostanja.

Uoči svetkovine sv. Ivana Bosca, želim pozdraviti salezijance i salezijanke, koji čine toliko dobra u Crkvi. Pratio sam misu koju je u svetištu Marije Pomoćnice [u Torinu] slavio veliki rektor Ángel Fernández Artime, molio sam s njim za sve. Sjetimo se tog velikog sveca, oca i učitelja mladeži. Nije se zatvorio u sakristiju, nije se zatvorio u svoje stvari. Izašao je na ulicu tražeći mlade ljude, onom kreativnošću tako karakterističnom za njega. Iskrene čestitke svim salezijancima i salezijankama!

Pozdravljam sve vas, vjernike iz Rima i hodočasnike iz raznih krajeva svijeta. Posebno pozdravljam vjernike iz Torrejón de Ardoza u Španjolskoj i studente iz Murçe u Portugalu.

Od srca pozdravljam mladiće i djevojke, pripadnike Katoličke akcije Rimske biskupije! Jedna skupina je ovdje. Dragi mladi, i ove ste godine u pratnji roditelja, odgojitelja i svećenika asistenata došli – mala grupa, zbog pandemije – na završetku Karavane mira. Vaš slogan je Budimo tkalci mira! Lijep slogan! To je važno! Postoji velika potreba za tim „tkanjem“, počevši od naših osobnih odnosa, pa do odnosa među državama. Hvala vam! Nastavite tako! A sada pustite svoje balone u nebo kao znak nade… Eto! To je znak nade koju nam danas donose mladi iz Rima, ta „karavana za mir“.

Želim svima ugodnu nedjelju. I molim vas, ne zaboravite moliti za mene. Dobar tek i doviđenja.