BONO ZVONIMIR ŠAGI O ODNOSU VJERSKOG I DRUŠTVENOG ODGOJA

Zagreb, 15. 3. 2002. (IKA) – U Kršćanskoj obiteljskoj reviji “Kana” od mjeseca ožujka o. Bono Zvonimir Šagi, poznati hrvatski teolog i publicist piše o odnosu vjerskog i društvenog odgoja, ističući kako je ovo posljednje vrijeme naše društveno-političke stvarnosti snažno opterećeno bučno senzacionalističkim istupima nekih novinara, kao i nekih istaknutih intelektualaca protiv aktivne uloge većinske religije – kršćanstva, a osobito univerzalno nadnacionalo organizirane Katoličke crkve, kao neospornog duhovno-vrijednosnog čimbenika u odgojno-obrazovnom procesu našeg konkretnog društva, koje se još uvijek nalazi u procesu traženja najboljeg načina kako da profunkcionira kao pluralno, demokratsko i civilno, poštujući slobodu savjesti, dostojanstvo i identitet svakog pojedinog svoga građanina. Osvrnuvši se na bučne napade na vjersku komponentu odgoja u predškolskim ustanovama i u državnom obrazovnom sustavu, o. Bono ističe da umjesto da se o tome kao o doista “vrućem” pitanju, koje nije samo hrvatsko, nego cijeloga europskog konteksta, vodi zrela i znalačka rasprava, sada se pretežito mediji nabacuju floskulama i invektivama na račun Crkve, pojedinih biskupa i osoba koje su se usudile o tome pozitivno izraziti.
Nužno je istaknuti, piše o. Bono, kako problem odnosa društvenog i vjerskog odgoja u pluralnom društvu doista postoji te da se njega ne bi smjelo zaobići. Za Crkvu je, prema mišljenju o. Bone, u vezi s vjerskim odgojem važnije dobro uočiti i procijeniti svoj položaj i stvarnu interakciju na području civilnog društva, nego odnos prema državi i institucijama vlasti ili pak udio u državnim obrazovnim institucijama. Za društvo i državu je, pak neophodno uočavati neophodnost stvarne vjerske sastavnice u procesu socijalizacije mladih članova. Politika i državna vlast po svojoj su naravi u modernoj demokraciji pluralističke s obzirom na svjetonazor i religije, tvrdi o. Bono te napominje da država ne propisuje vrednote nego ih podupire u čovjeku i društvu.
Problem vjerskoga odgoja je, prema njegovom mišljenju, i unutarcrkven. Crkva se, smatra Šagi, u našim društvenim okolnostima treba zapitati koliko je njezin stvarni udio u procesu socijalizacije, tj. u vrlo složenom procesu po kojem čovjek izgrađuje svoj identitet i postaje subjekt sposoban djelovati u svjetonazorski i religijski pluralnom društvu. Budući da je u našem društvu Crkva kvantitativno najveća zajednica koja okuplja ljude oko duhovnih vrednota, njezina je uloga – sviđalo se to kome ili ne – u svekolikom društvenom odgoju ili socijalizaciji nezaobilazna. Ako u prvom planu socijalizacije stoji problem kako da se dijete najbolje ostvari kao subjekt, društveno sposoban za djelovanje, posebno s kakvim spoznajama i sposobnostima treba raspolagati u tu svrhu, i kako da ih tijekom svoga života postizava, onda je jasno da se religiozni aspekti postojeće kulture, morala, duhovnosti u životnom ambijentu društva ne mogu zanemariti ni u obrazovnim institucijama, počevši od obitelji, drži Šagi. Na kraju teksta o. Bono ocijenio je da bi za Crkvu kao i za sve vjerske zajednice bilo bolje da se nije ušlo s vjeronaukom u škole. To je po njegovom sudu bio nepromišljen korak, koji već sada pokazuje više negativnosti nego pozitivnosti u onome što bi trebala biti religiozna komponenta socijalizacije u pluralnome civilnom društvu koje se sada oblikuje. Trebalo je, ističe Šagi, graditi na našem domaćem stečenom iskustvu vjeronauka izvan škole i formirati ga primjereno pojedinim sredinama, dakako u suradnji sa školom, te insistirati na njegovoj društvenoj valorizaciji. Isto tako bi, prema njegovu mišljenju, bilo dobro nastojati oko formiranja autonomnog crkvenog školstva sve do katoličkih sveučilišta. (j03392hr/kj)