Božić - obnova dijaloga Boga i čovjeka

Dok nas i ove godine bude prožimala radost Božića, zbog “čovjekoljublja Spasitelja našega, Boga” (Tit 3,4), obnavljat ćemo ponovno misterij koji nam evanđelist Ivan jednostavnim riječima daje na razmišljanje: Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine (Iv 1,14). Kada dublje ulazimo u tu istinu, koju svake godine slavimo u tajni Božića, onda s pravom postavljamo pitanje: Tko je zapravo čovjek i odakle mu toliko dostojanstvo da je “u punini vremena” i sam Bog htio postati čovjekom? Ovoga Božića, upravo o toj istini – o dostojanstvu čovjeka i svemu onome što iz toga dostojanstva izlazi – želim zajedno s vama razmišljati.

1. Biblija nam govori o čovjeku kao Božjem stvorenju. Kako Bog stvara čovjeka, nije predmet vjere, to je predmet znanosti, ali predmet vjere jest da je čovjek Božje stvorenje, da je Bog stvorio svijet poradi čovjeka, da Bog neizmjerno ljubi čovjeka, da ga hoće za svoga suradnika i da upravo iz toga izlazi čovjekovo dostojanstvo. Biblija ne može dopustiti da čovjek i u jednom trenutku postane stvar, roba, predmet, porobljen. Jer, stvoren na sliku sličnosti Božje, čovjek u sebi nosi odsjev Božji, koji je označen slobodom, razumom i voljom.
U biblijskom načinu razmišljanja susrećemo još jednu istinu, koju je čovječanstvo tijekom povijesti, odbacujući Božji pogled na čovjeka, odbacivalo na svoju štetu. A to je ona prvotna istina o ženi kao “nerazdvojnoj pomoći mužu” odnosno jedinstvenoj cjelini njegova bića, što je izraženo riječima muškarčeva udivljenja: “Evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega!” Zato joj čovjek daje ime “čovječica” – žena (v. Post 2,23). Biblijski nauk o čovjeku jednostavno ističe da čovjek kao osoba nije ni muškarac ni žena, nego tek zajedno muškarac i žena jesu čovjek. Biblija, očito, naglašava to jedinstvo u različitosti odnosno međusobnu “ovisnost” muškarca i žene da bi se dogodio “čovjek”.

2. Biblijski pogled na čovjeka otkriva nam još jednu veoma važnu činjenicu. Upravo zato što se čovjek događa u svojevrsnoj međuovisnosti i ostvaruje u susretu, čovjekova je bitna dimenzija da je biće dijaloga. Dijalog, naime, danas toliko naglašavan i toliko tražen, nažalost možda nikada nije bio tako daleko od čovjeka. Biblijski naglasak da je čovjek biće u susretu želi nam reći da se taj susret događa u dijalogu – razgovoru.
Već na prvim stranicama Biblije, poslije opisa stvaranja neba i zemlje, imamo izvještaj koji govori o odnosu između čovjeka i Boga. Taj odnos je prijateljski, suradnički. To je susret u kojem Stvoritelj prenosi čak neke svoje ovlasti na čovjeka, “sliku sličnosti svoje”, i očekuje od njega suradnju u poboljšanju svijeta koji mu je darovao da njime odgovorno raspolaže. Ta Bogo-čovječna komunikacija izražava se razgovorom, susretanjem, pri čemu se očituje uvažavanje.
Bog promatra svoje nedovršeno stvorenje, čovjeka-muškarca. Primjećuje da među životinjama nema stvorenja njemu ravna. Čim vidje da se čovjeku ne nađe pomoć kao što je on, a već je bio rekao da nije dobro da čovjek bude sam, Bog mu “daruje” ženu koja je iste naravi kao i on, koja s njime može uspostaviti ljudski odnos, po kojoj će se on ostvarivati kao čovjek, a ona će se po njemu ostvarivati kao osoba, kao čovjek. To je bit božanske antropologije – bit istine koju nam Bog objavljuje o čovjeku i o svojem odnosu s čovjekom.

3. Ali, sve je to ujedno preduvjet i čovjekove sreće. Odnos prema Bogu ne umanjuje njegov odnos prema čovjeku, dapače, još ga više produbljuje, jer u Bogu i po Bogu čovjek se doživljava više čovjekom, oslobođen svih svojih samodostatnosti i egoizama. Nažalost, Sotoni, koji je već bio prekinuo svoj dijalog i odnos s Bogom, smatrajući se samodostatnim i odbacivši relaciju Stvoritelj – stvorenje, nije bilo dostatno zlo koje je sebi i svojim anđelima učinio pa želi to svoje zlo prenijeti i na čovjeka. U čemu je zapravo bit prvoga grijeha? Kada dublje uđemo u poruku Biblije vidjet ćemo da je početak svakog zla zapravo u oholoj samodostatnosti kojom se prekida odnos i razgovor između čovjeka i Boga. Tako se postavivši, čovjek želi postati Bog i prisvojiti atribute koji mu ne pripadaju, želi bez odgovornosti odvojiti se od drugoga i sam u potpunoj “slobodi” preuzeti ulogu Stvoritelja. Ali posljedica je toga raskid dijaloga, ne samo u odnosu čovjek – Bog, već i u odnosu čovjek – čovjek. Tu tragediju Biblija izražava slikovitom znakovitošću: Jahve, Bog, zovne čovjeka: “Gdje si?” – reče mu. On odgovori: “Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go, pa se sakrih” (Post 3,9-10).
Međutim, tragični čovjekov pad također je početak ponižavanja žene. Ona koja je uzeta od čovjekova tijela, od njegovih kostiju i mesa, više nije čovječica – žena, nego postaje sluškinja, ropkinja. Više nije dostojna čovjekova dijaloga, nego, jer se on smatra sebi dostatnim, više je ne drži potrebnom u ostvarenju svoje ljudske osobe. No u tom su “iskonskom” stavu čovjeka također počeci svih ljudskih stradanja, svih tragedija, jer u onom trenutku kad čovjek odbacuje Boga, on odbacuje i čovjeka. To je stvarnost kojom je čovjek označen od početka i kojom je obilježio svoju povijest.

4. Ipak, trebamo ustvrditi da Bog, kojemu Ivan jednostavno daje ime “Ljubav”, ljubi čovjeka i onda kada čovjek bježi od Njega, kada mu se čovjek suprotstavlja. Bog neprestano traži nove putove da uspostavi dijalog s čovjekom. Od čovjeka zahtijeva samo jedno – da se ne skriva pred Njim, da ne bježi od Boga. Čuti nečiji glas i sakriti se od straha, znak je da je čovjek već prije u sebi, u svojoj savjesti, raskinuo s onim koji mu dolazi u susret. Čak i onda kad drugi ne dolazi da nas zarobi nego da nam bude na raspolaganju u našoj potrebi i nedostatnosti.
Taj prvotni dijalog u Raju zemaljskom, o kojem nam govori Stari zavjet, nastavio se na jedinstven način događati u životu Izabranog naroda, po kojem je Bog ljudima postupno objavljivao istinu o sebi. Taj dijalog je dugo trajao, ali će doživjeti svoj vrhunac u punini vremena. “A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo” (Gal 4,4-5). Promatrajući taj svetopisamski tekst možemo uočiti da se po utjelovljenju, po rođenju, po ulasku Božjeg Sina u svijet, ponovno dogodila ne samo ponuda već i uspostava onoga “rajskog” dijaloga. U Isusu Kristu Bogo-čovjeku dogodio se vrhunac dijaloga između Boga i čovjeka. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani (Iv 1,18). To obznanjenje jest početak novog dijaloga koji Bog želi uspostaviti s čovjekom. To je početak novoga stvorenja, ali i novog odnosa čovjeka prema čovjeku te trenutak povratka dostojanstva ženi, koja neće biti objekt ljudske strasti, ni predmet kojim će se muškarci nadjačavati u posjedovanju, nego će biti ravnopravna družica mužu (v. Ženidbeni blagoslov).

5. Taj novi dijalog ima svoj početak u susretu neba i zemlje po jednoj Ženi. U Lukinu evanđeoskom opisu Marijina navještenja (Lk 1,26-38) očita je prava suprotnost onome što se dogodilo u Raju zemaljskom. Tada je kod Adama, zbog neposluha i nesuradnje s Bogom – zato se od straha sakrio – došlo do prekida odnosa s Bogom te do lutanja i ponižavanja u međuljudskim odnosima. U Lukinu izvještaju događa se suprotno: uspostavlja se dijalog, premda Marija u početku ne razumije potpuno ono što joj Anđeo govori. Ipak, ona se ne priklanja ni jednom krivom putu: niti ponudu prihvaća u slijepoj poslušnosti, niti je odbacuje zato što ne razumije. Marija postavlja pitanje, otvorena je spoznaji koju joj Bog nudi i ona traži razjašnjenje. Njezino pitanje: “Kako će to biti kada ja muža ne poznajem?”, jest otvoreno traganje za istinom koju ona u tome trenutku ne može shvatiti. Bog prihvaća upravo takav stav i dijalog. On ne želi slijepu poslušnost, utemeljenu na čovjekovu strahu od vlastite nutrine koji smatra dobrim unaprijed sve slijepo prihvatiti da pretpostavljeni ne bi doznao za njegovu duhovnu bijedu.
Ali Bog ne želi ni odbacivanje dijaloga, poput Adamova stava, jer po tome se ne može dogoditi susret. Marija zato prihvaća onaj srednji put, put traženja istine, koji izgrađuje međusobno povjerenje po kojem se može dogoditi novost života. Takvo povjerenje za čovjeka je pretpostavka da osobu može prihvatiti i onda kad zbog svoje ljudske ograničenosti ne može sve razumjeti. Upravo takav stav učinio je da se moglo dogoditi utjelovljenje, da je Bog mogao postati čovjek. Marija je u razgovoru osjetila da ne može u potpunosti shvatiti Božje putove i Božju spoznaju, jer Njegova je spoznaja neograničena. Ali, upravo zato što je po Anđelu i Bog s njom ušao u razgovor, spremna je izreći: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi” (Lk 1,38). Tu je početak dijaloga između čovjeka i Boga, tu je početak novog stvaranja po kojem će se dogoditi novo stvorenje – stvorenje dijaloga.

6. Upravo tu istinu htio nam je objaviti Isus Krist. U postupnosti objave koju Bog pedagoški objavljuje o sebi i o čovjeku, u Isusu Kristu dogodila se “punina” objave i “punina” istine. Što nam Isus govori o čovjeku?
Najprije to da je čovjek, jer je slika sličnosti Božje, neizmjerna i neponovljiva vrijednost. Zatim nam govori da Bog neizmjerno ljubi čovjeka. Isus izričito kaže: “Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu” (Iv 3,16-17). Dalje, Isus nam otkriva kako smo, na temelju istine da nam je Bog Otac, i mi braća međusobno te nas dijalog s Bogom usmjeruje na međusobni bratski dijalog. Zato je, svjestan koliko će Zli pokušati ponovno rušiti taj odnos međusobne ljubavi, istaknuo da je to Njegova nova zapovijed. Uostalom, to nam je ostavio kao svoju oporuku na Posljednjoj večeri, kada je rekao da će ljudi po tome znati da smo Njegovi učenici ako se budemo ljubili međusobno (v. Iv 13,35).
Zatim, Isus nas želi upozoriti na to da čovjeka unaprijed ne svrstavamo u određene skupine i da ne cijenimo druge po ljudskim mjerilima. On sam bira svoje učenike baš među onima koji su, na određen način od elitnih pismoznanaca i farizeja, bili ubrojeni među manje vrijedne. To su ribari, carinici, bludnice. On upravo u njih ima neizmjerno povjerenje, tvrdeći da mu je čovjek kao takav veoma važan, i to čovjek koji je spreman s Njime ući u dijalog, čovjek koji unaprijed nikoga ne otpisuje i ne svrstava drugog čovjeka među nepodobne. To mu je, znamo, donijelo mnoge neprijatelje. Najprije one koji su sebe smatrali višima, vjerujući da im je čak i Bog dužan jer oni poste, daju milostinju i nisu kao carinici i grješnici. Isus će radikalno odijeliti politiku od povjerenja u Njega – “dajte caru carevo, a Bogu Božje” – ali će u isto vrijeme onima koji su na vodećim mjestima u društvu dati do znanja da su i oni dužni ravnati se po Božjem zakonu i da im je u ruke dana golema odgovornost. Kristova slika o Bogu i čovjeku postat će “revolucija” koja će preokrenuti svijet. Ta “revolucija”, u prvom redu, nastaje onda kad ljudi vide da On ne samo govori nego i čini! Još više kada se ljudi susretnu s Isusovim učenicima koji doista postupaju prema Njegovoj riječi i po njoj žive (v. Dj 4,32-37).

7. Zato je kršćanstvo svojim stavom već od početka nagrizalo tadašnje robovlasničko društvo. Kršćani neće moći prihvatiti cara za Boga, jer bi to bilo vraćanje na početke Adamova pada. Kršćanstvo je odbacilo robovlasništvo, jer ono je nijekanje Kristova nauka: “svi ste vi braća”. Zbog toga kršćanstvo nikada u povijesti nije moglo prihvatiti totalitarna društvena uređenja i ideologije. Isto tako su i danas Kristovim učenicima neprihvatljive nekakve “nove paradigme” i svjetonazorske zablude tzv. Novog doba, kao i globalni preustroj svijeta koji bi ponudio sigurnost na štetu osnovnih ljudskih prava i slobode.

8. Kršćanstvo je, također, svojim propovijedanjem i svojim životom vratilo dostojanstvo ženi. Usmjerujući ljudsko razmišljanje na same početke stvaranja – gdje je rečeno da će “čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu” i da će dva raznospolna bića biti jedno tijelo (v. Post 2,24) – Bog po Sv. Pavlu poučava muževe: “Ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti” (Ef 5,25). Žena, po Kristovoj zamisli, više nije ropkinja, ni služavka, već je ona “druga polovica čovjeka” te se oboje, po jedinstvenom neistospolnom dijalogu, ostvaruju i kao čovjek Božji i kao osoba. Upravo zato je sam Isus Krist ponovio i uzvisio onaj temeljni plan s početka stvaranja da će “njih dvoje biti jedno tijelo” koje nikada ni jedan “čovjek neka ne rastavlja” (v. Mt 19,6).

9. U svjetlu te Božje objave vidimo koliko nam je takav način razmišljanja osobito potreban danas, kada je čovjek, kao nekada Adam, izvrgnut opasnoj napasti da prekine dijalog sa Stvoriteljem, da odbaci sve norme koje su od Stvoritelja postavljene u naravni zakon te da u “slobodi”, “neovisnosti” i “autonomiji” bez Boga zagospodari svijetom. Stoga je danas za čovjeka najveća opasnost upravo ona kušnja koja nam je otkrivena u Adamovu padu, a očituje se nastojanju da se izbori neovisnost o drugome, bio to Stvoritelj ili čovjek. Zato suvremeni čovjek – izložen svakodnevno privlačnim ponudama “diktature relativizma”, na što stalno upozorava papa Benedikt XVI, u liberalnom okruženju gdje mediji pretjerano reklamiraju individualizam – uporno želi ono što je “lakše” i traži “široki” put lagodnog života, teži samo za onim što zadovoljava njegov trenutačni užitak.
Tako oblikovan čovjek želi u svoje ruke uzeti slobodu bez odgovornosti, smatrajući da ima pravo na sve ono što može i do čega svojim razumom može doći. U egoističnom sljepilu svoga individualizma on potpuno zaboravlja prava drugog čovjeka. Zato je i naše društvo pod pritiscima onih koji bi htjeli zagospodariti životima rođenih i nerođenih, služeći se njima za svoj probitak ili ih čak uništavajući ako im “smetaju”. Kao da je zavladalo pravo jačega, moćnijega, a relativiziraju se i ruše sve vrednote, zaboravljajući Kristov kriterij: “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25,40). Jasno je, da bi se tako živjelo potrebno je odbaciti Stvoritelja, a iskustvo potvrđuje da čak i pojedini suvremeni krštenik ponekad pokušava živjeti “kao da Boga nema”. Osim toga, još veća varka je licemjerno izvanjsko prihvaćanje Kristove poruke kao forme, kojoj se po vlastitim prohtjevima daje sasvim novi “civilni” i “otvoreni” sadržaj koji nema nikakve veze s izvornom evanđeoskom porukom. Takav način života ujedno je potpuno na suprotnoj strani od onih vrijednosti što ih utjelovljuje i donosi Božić.

10. Stoga, evo nam putokaza uz ovaj Božić, dragi moji vjernici, pripadnici vojno-redarstvenih snaga. Pozvani od Krista, opredijelimo se u životu za ono što je bolje, a ne za ono što je ugodnije. Jer, upravo povezanost s Kristom kroz povijest bila je ključna za naš opstanak, učinila je da smo nadvladali sve protivštine i ostvarili povijesni san o slobodi i državi Hrvatskoj. Upravo zato, ovoga Božića ponovno pogledajmo je li naš životni stav i temeljno opredjeljenje ono što nam Bog poručuje o sebi i o nama. Ovo je trenutak da do kraja prihvatimo Njegov put, Njegovu istinu i Njegov život.
U duhu i mislima povezan s Vama, gospodo ministri, gospodine načelniče GS, gospodine ravnatelju policije, gospodo državni tajnici i pomoćnici ministara, gospodo generali i admirali, gospodo časnici i dočasnici hrvatske vojske i policije, dragi vojnici i policajci, poštovani državni službenici, poštovani branitelji i umirovljenici, iskreno Vam svima želim da po Isusovu Rođenju spoznate i prihvatite ono što nam Bog po Isusu Kristu poručuje te da u nastojanjima svakodnevnog života uspijete kroz naš zajednički rad ostvariti Božju sliku o čovjeku.
S tim željama nazivam Vam sretan Božić i blagoslovljenu novu 2006. godinu!

Mons. Juraj Jezerinac
vojni ordinarij

U Zagrebu, na blagdan sv. Andrije Apostola, 30. studenoga 2005.