Ima li danas među nama mjesta za Isusa?

I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle

jer za njih nije bilo mjesta u svratištu. (Lk 2, 7)

Dragi vjernici!

Proteklih su dana na Times Squareu i Petoj aveniji u New Yorku uobičajene reklame na golemim ekranima zamijenjene scenama Isusova rođenja. Ta promjena obasjala je mrak noći nečim posve drugačijim. Promatrajući te prizore, prolaznici su bili vidljivo dirnuti, ne zbog spektakularnosti prikaza, nego zbog duboke ljudskosti koju su te scene odražavale. Blještavilo uobičajenih reklama, koje često odvlače od bitnih ljudskih potreba i podsjećaju na krhkost života, zamijenjeno je blagom svjetlošću betlehemske noći. Arhaični prizori, poput trudne žene na magarcu, djeteta u jaslicama, pastira i ovaca, u trenu su postali bliži promatračima od užurbanoga urbanoga života, približavajući ljude jedne drugima i pojačavajući osjećaj ljudskosti.

Spontano nam se nameće pitanje ima li danas među nama mjesta za Isusa? Sedmi redak drugoga poglavlja Lukina evanđelja završava riječima: „za njih nije bilo mjesta u svratištu“. Te riječi nisu samo povijesni opis događaja od prije dvije tisuće godina, nego i snažan simbol stanja današnjice.

Papa Benedikt XVI. upravo u tim riječima prepoznaje preokret vrijednosti koji je prisutan u Kristovoj poruci. Kaže: „Onaj koji je raspet izvan grada (usp. Heb 13, 12), izvan grada je došao na svijet. (…) Od rođenja on ne pripada u okruženje onoga što je svijetu značajno i moćno. Međutim, upravo se ovaj neznatni i nemoćni čovjek objavljuje kao onaj istinski Moćni, kao Onaj o kojemu u konačnici sve ovisi. Stoga postati kršćanima znači izići iz onoga što svi misle i hoće, napustiti vladajuća mjerila, kako bismo našli svjetlo istine svojega bitka i s tim svjetlom našli pravi put“ (Benedikt XVI., Djetinjstvo Isusovo, str. 78).

1. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše (Iv 1, 11)

Marija i Josip trebaju sklonište. Prizor Isusova rođenja, prikazan u Lukinu evanđelju, uvodi nas u ozbiljnost situacije u kojoj su se našli Marija i Josip. Uputili su se iz Nazareta u Betlehem kako bi sudjelovali u popisu stanovništva. Marija, na pragu majčinstva, i Josip, čovjek odgovoran za zaštitu svoje obitelji, u najranjivijem trenutku svojih života suočili su se s emocionalnim i duhovnim teretom koji dolazi s osjećajem odbačenosti i izoliranosti. Nisu išli u nepoznato, išli su svojima, nisu tražili tuđe, a ipak, došavši svojima nailaze na odbijanje. Stoga je drama koja prati početke Spasiteljeva života na zemlji puno dublja od same činjenice da nije bilo mjesta u svratištu. Sveto pismo vrlo precizno kaže: „za njih nije bilo mjesta u svratištu“. Složit ćemo se da je to puno preciznije od općenite tvrdnje da u svratištu nije bilo mjesta.

Taj trenutak metafora je za naše vlastite živote. Kako često, suočeni s vlastitim „potrebnim skloništima“, svojim dubokim duhovnim i emocionalnim potrebama, tražimo mjesto gdje bismo se mogli osjećati sigurno, prihvaćeno i voljeno. Marija i Josip u svojoj potrazi za skloništem odražavaju našu vlastitu duhovnu potragu za mjestom gdje možemo susresti Boga. To da za Spasitelja nije bilo mjesta u svratištu doista nas uvodi u novu perspektivu u kojoj nam je smisao kršćanskoga života i načine nošenja s vlastitom potrebom za sigurnošću potrebno tražiti izvan skloništa i utjeha koje su svijetu značajne i moćne.

O Božiću Svevišnji postaje dijete i taj njegov način da bude Bog dovodi u krizu naš način da budemo ljudi (usp. Benedikt XVI., Božić, 2005.). Njegov je dolazak izazivanje čovjeka i poziv na preispitivanje naših sigurnosti i onoga što nas čini jakima. U noći u kojoj nije imao skrovišta Svevišnji je uzeo tijelo čovjeka, želio je darovati se ljudima, dao je sebe za nas, uzeo našu ljudskost da bi nama darovao svoje božanstvo (usp. Benedikt XVI., Opća audijencija, 2013.).

Poznati nedostatak Betlehema: odbijanje. Betlehem, preplavljen hodočasnicima i putnicima koji su i sami stigli na popis, nije imao prostora za novorođenče. To da upravo za Dijete za koje je prilikom navještenja rečeno da je sveto, Sin Božji (usp. Lk 1, 35), nije bilo mjesta u svratištu poziva nas da se suočimo sa sveprisutnom stvarnošću čovječanstva: s nevoljkošću da u srcu napravimo mjesta i da u životu dadnemo prostora svetomu, onomu što traži našu pozornost pokraj površnih i prolaznih stvari. Ali Bog ne odstupa od svojih nauma ljubavi. Betlehem znači „kuća kruha“ i unatoč uskrati svratišta u središtu toga grada, s njegovih će margina doći Onaj koji će nam se darovati kao Kruh života.

Poznati nedostatak Betlehema odražava stanje mnogih modernih društava u kojima „nema mjesta“ za one koji su nepoželjni, neintegrirani i potisnuti na rubove, za one s kojima se poistovjetio sam Isus. Tako se naši gradovi i naše zajednice, zanemarujući potrebe onih koji traže utočište, i sami lišavaju svoje životne snage.

Stoga, dok promišljamo o tom događaju betlehemske krutosti, neka nam srca omekša neizmjernost Božje ljubavi, koja nije ustuknula pred odbijanjem, nego je našla načina da Betlehemu sačuva ime i spomen. Naša srca i naše zajednice trebaju biti otvorene i pune ljubavi prema svima, posebno prema onima u potrebi, odražavajući tako Božju ljubav i milosrđe koji su utjelovljeni u osobi Isusa Krista. Po njemu je u noći svijeta „zasjalo novo svjetlo, koje se daje vidjeti očima vjere, krotkim i poniznim srcima onih koji čekaju Gospodina jer da je Istina tek matematička formula, nametnula bi se sama od sebe“. „Ali, jer je Istina ljubav, pitanje vjere, ona traži pristanak našega srca“ (usp. Benedikt XVI., Božić 2010.).

2. Betlehem naš svagdašnji

Užurbanost i kaotičnost. Društvena užurbanost i kaotičnost života, karakteristični za naše moderno doba, neizostavno nas odvlače od biti našega postojanja i naše vjere. U svijetu ubrzana životnoga ritma, dominacije tehnologije i neprestanoga dotoka informacija lako je zanemariti dublje, duhovne aspekte naših života. Ta prekomjerna zanesenost i zasićenost materijalnim i svjetovnim neizbježno dovodi do duhovne zapuštenosti. Kao što su stanovnici Betlehema bili zauzeti svojim svakodnevnim poslovima i nisu primijetili rođenje Spasitelja, tako i mi često postajemo toliko okupirani brigama da zanemarujemo potrebu za dubokom duhovnom povezanošću.

U toj užurbanosti izgubljena je svijest o potrebi za unutarnjim mirom, za trenutcima zastajanja i razmišljanja o onome što je doista važno. Kao vjernici pozvani smo na izazov: vratiti fokus na duhovne vrijednosti i dublje značenje naših života.

Mnogi u potrebi su zanemareni. U sjeni te društvene užurbanosti nalazi se i drugi, jednako uznemirujući problem: teškoće i tereti naših bližnjih. Dok je društvo usmjereno na uspjeh, bogatstvo i postignuća, postoji znatan broj onih koje se bore s osnovnim potrebama poput krova nad glavom, hranom, lijekovima, ljudskom blizinom. Takve su osobe često previđene, neviđene, zanemarene i ostavljene na marginama društva. No nemoguće je spominjati se Kristova rođenja, a ne shvatiti da se istinski Božić događa kada oči i srca otvorimo njihovim potrebama. Kao kršćani pozvani smo da se odupiremo društvenoj ravnodušnosti i da aktivno sudjelujemo u naporima oko zadovoljenja potreba najugroženijih u našim zajednicama.

Radosna vijest Kristova rođenja „pruža nam priliku živjeti na jednoj višoj razini, ali ne s manjim intenzitetom“. „Život jača kada se daje, a kopni u osamljenosti i lagodnosti. Više koriste mogućnosti koje život daje oni koji napuštaju sigurnu obalu i s velikom se ljubavlju i oduševljenjem upuštaju u misiju prenošenja života drugima“ (Franjo, Evangelii gaudium, 10).

Taj poziv na djelovanje nije samo socijalna odgovornost; to je temeljni aspekt našega kršćanskoga poziva. Svojim riječima i djelima pozvani smo odražavati Isusovu ljubav i suosjećanje te biti svjetlo u svijetu koji često zaboravlja na one koji su u tami teškoća i potreba.

3. Žalosti i radosti Božića

Žalosti suvremenoga Božića. Jedan od najvećih izazova s kojima se suočava suvremeno kršćanstvo jest tendencija istiskivanja Krista iz središta Božića. U svijetu koji sve više naginje ka komercijalizaciji i materijalizmu prava bit Božića – rođenje Isusa Krista, Spasitelja svijeta – često biva zanemarena ili potpuno izostavljena. To istiskivanje Krista očituje se u različitim oblicima, od prekomjernoga naglaska na darivanje i zabavu do potpunoga ignoriranja duhovnoga značaja ovoga svetoga vremena. Kao kršćani suočeni smo s izazovom da se odupremo tomu trendu i vratimo Krista u središte naših božićnih proslava.

Omalovažavanje Krista još je jedan uznemirujući trend u suvremenom društvu. To se ne odnosi samo na izravno negiranje njegove važnosti ili svetosti, nego i na suptilnije oblike omalovažavanja, kao što je relativizacija njegova učenja ili prikazivanje njegove osobe na načine koji su nespojivi s kršćanskim vjerovanjem. To omalovažavanje Krista u kulturi koja promiče relativizam i subjektivizam ozbiljan je izazov za kršćane koji žele očuvati autentičnost i integritet vjere.

Jednako je ozbiljan izazov ignoriranje Krista – situacija u kojoj ljudi jednostavno prolaze pokraj njega, ne pridajući važnost njegovoj prisutnosti i poruci. Taj oblik ignoriranja može biti posljedica neznanja, ravnodušnosti ili čak svjesnoga izbora zanemarivanja duhovnoga aspekta života. Ignoriranje Krista i njegovih učenja u suvremenom svijetu često je rezultat preokupacije svjetovnim stvarima, gubitka duhovnoga smjera ili osjećaja da religija i duhovnost nisu relevantne za moderni život.

Suočavanje s tim izazovima zahtijeva svjesno angažiranje kršćana. Pozvani smo svjedočiti svoju vjeru riječima i djelima, promičući istinsko značenje Božića u svakodnevnom životu. Trebamo se truditi da naše proslave, obiteljska okupljanja i društveni međuodnosi odražavaju Kristovu ljubav i milosrđe te da svojim primjerima pokažemo svijetu istinsko značenje i ljepotu Božića.

Božićne radosti. Smisao Božića leži u daru ljubavi i nade koji nam je donio Isus Krist svojim rođenjem. Taj dar nije samo povijesni događaj; on ima trajnu i svevremenu vrijednost. Ljubav koju je Krist pokazao svijetu svojim dolaskom, životom, smrću i uskrsnućem temelj je kršćanske vjere i izvor nade za cijelo čovječanstvo. Božić nas podsjeća na neizmjernu ljubav Boga, koji je poslao svojega jedinorođenoga Sina, kako bi nas oslobodio od grijeha i smrti te nam omogućio vječni život. Ta ljubav nas poziva da otvorimo svoja srca i živote i da tu ljubav dijelimo s drugima. Nada koju Božić nosi nada je u bolje sutra, u oslobađanje od boli i patnje i u konačnu pobjedu dobra nad zlom.

Božić je također proslava života – novoga života koji je rođen u Betlehemu, ali i novoga života koji je ponuđen svakomu od nas kroz Krista. Taj dar života poziv je na obnovu, na novo rođenje u Duhu, koje nam omogućuje da u potpunosti doživimo radost i ispunjenje koje Bog želi za nas. Ovaj život nije samo egzistencijalna činjenica, nego ima smisao i svrhu.

Radost Božića ne proizlazi iz materijalnih darova ili vanjskih okolnosti. To je duboka, unutarnja radost koja dolazi iz svijesti da je Sin Božji postao čovjekom da bi nas obdario svojim božanstvom. To je radost koja može prevladati i najteže životne izazove, radost koja je utemeljena na stalnoj prisutnosti i ljubavi Isusa Krista.

Dok promišljamo o radosti Božića, pozvani smo prepoznati i cijeniti neizmjerno vrijedne darove: vjeru, nadu i ljubav koje nam je Bog darovao rođenjem svojega Sina.

Stoga, dragi vjernici, ponavljam sa svetim Pavlom: „Ispunite me radošću: složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite; nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih“ (Fil 2, 2-4) i Bog ljubavi i mira bit će s vama (2 Kor 13, 11).

Neka svima bude sretan i blagoslovljen Božić, ispunjen dubokim mirom i istinskom radošću, te neka nova, 2024. godina, donese obilje Božje milosti, svjetlosti i ljubavi u svaki dom i srce!