Krštenje – došašće

„Puče sionski, evo, Gospodin dolazi spasiti sve narode; i zagrmjet će glasom veličajnim na radost vašega srca“ (Usp. Iz 30, 19.30) riječi su Ulazne pjesme druge nedjelje došašća koje počinju pozivom „puku Sionskom“. Dionikom toga puka postaje se sakramentom krštenja pa je i ova nedjelja prilika da se zastane na toj temi kao ishodišnoj točci vjerničkog hoda, ali i radosnog iščekivanja Gospodina.

U prethodnom poglavlju bilo je rečeno kako vrijeme došašća na neki način oponaša korizmeno vrijeme: liturgijskom bojom, pozivom na pokoru i budnost, nedjeljom Gaudete (Radujte se!), sedmodnevnom bližom pripravom za svetkovinu Rođenja Gospodnjega (u uskrsnom ciklusu to je Veliki tjedan, a u vrijeme došašća dani od 17. do 24. prosinca)… No, vrijeme korizme, uz to što nosi pokorničko značenje, vrijeme je koje je obilježeno i krsnim karakterom.

Tako je u počecima Crkve i vrijeme došašća bilo ono koje je katekumene pripremalo na slavlje sakramenta krsta koji bi primali na Bogojavljenje. Vjerojatno se iz tog krsnog obilježja Bogojavljenja (na Istoku se toga dana slavilo i Krštenje Gospodinovo) razvio i obred blagoslova vode. „Zato se o Bogojavljenju blagoslivlja voda da se njome škrope prije svega ljudi na spomen svoga krštenja – da čovjek postane svjestan svoga preporoda na sliku Kristovu“, naglašava Red blagoslova vode uoči Bogojavljenja.

Na istu tu svjesnost pozvan je čovjek i u vremenu došašća, a spomen na slavlje krštenja u tom vremenu može mu pomoći jer se vraća na same početke svoga vjerničkoga hoda prema Gospodinu koji mu svaki dan dolazi u susret. Sada je pak na redu čovjek da, potaknut misnim molitvama i čitanjima i adventskim pjesmama, napravi korak više prema susretu s Gospodinom čiji slavni dolazak iščekuje.

A tog slavnog ili drugog Kristova dolaska čovjek se boji. Možda i jer se (još) ne osjeća spreman stati pred Gospodinovo lice… Važno je zato da se u vrijeme svoga proputovanja (usp. 1 Pt 1, 17) čovjek trsi omiliti Gospodinu „jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo“ (2 Kor 5, 9 – 10).

Stoga, s pravom sveti Ciprijan u Raspravi o smrtnosti pita i naglašava: „Što, dakle, molimo i prosimo da dođe kraljevstvo nebesko kad nam se toliko sviđa zemaljsko ropstvo? (…) Ta tko ne bi iz tuđine rado odmah pošao u domovinu? A mi svojom domovinom smatramo raj. Ondje nas čeka velik broj milih i dragih (…) K njima, braćo, svom željom hitimo!“ Taj „velik broj milih i dragih“ svjedoči nam da je moguće živjeti svoj krsni poziv „punim plućima“.

Krštenje – došašće – svetost

Naravno da se čovjek uvijek s pravom pita kako na što lakši način doći u to društvo svetih i izabranih. Uvijek se to čini kao neki težak matematički zadatak do čijeg se rješenja dolazi jednostavnim postupkom.

Na svetost je pozvan svaki čovjek i upravo taj poziv humanizmu i dobroti daje novi smisao koji ga podiže na razinu više – „naprotiv, kao što je svet Onaj koji vas pozva, i vi budite sveti u svemu življenju. Ta pisano je: Budite sveti jer sam ja svet“ (1 Pt 1, 15 – 16).

Da je to moguće i, još važnije, ostvarivo, svjedoče nam sveci upisani u Opći rimski kalendar u prvom dijelu vremena došašća. To su: sv. Franjo Ksaverski, prezbiter (3. prosinca), sv. Ivan Damaščanski, prezbiter i crkveni naučitelj (4. prosinca), sv. Nikola, biskup (6. prosinca), sv. Ambrozije, biskup i crkveni naučitelj (7. prosinca), sv. Damaz I., papa (11. prosinca), sv. Lucija, djevica i mučenica (13. prosinca) te sv. Ivan od Križa, prezbiter i crkveni naučitelj (14. prosinca). U ovo društvo adventskih svetaca svakako možemo još ubrojiti i sv. Barbaru, djevicu i mučenicu (4. prosinca), ali i glavne biblijske stupove cijelog vremena došašća, Izaiju proroka, sv. Ivana Krstitelja i Blaženu Djevicu Mariju (Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije, 8. prosinca).

Dar je nešto što nas uvijek podsjeća na darivatelja, a prosinac je pak mjesec u kojima ljudi rado daruju jedni druge. Tako nas i malo čas nabrojane osobe podsjećaju na Darivatelja: „Svaki dobar dar, svaki savršen poklon odozgor je, silazi od Oca svjetlilâ u kome nema promjene ni sjene od mijene“ (Jak 1, 17). Tako i svi ti sveci s početka prosinca imaju upravo taj, može se reći, prosinački karakter darivanja. Svi oni, svaki u svojoj službi i redu, darovali su Gospodinu najdragocjenije što su mogli darovati – svoj život, spremno odazvavši se na Gospodinov poziv. Danas oni daruju čovjeka svojim primjerom i zagovorom, a u toj međusobnoj razmjeni darova, važno je jedno: prihvatiti Dar – Gospodina.

Tu se krije tajna biti svet. Ako se pitamo kako to ostvariti, u tom smjeru može nam pomoći sv. Toma Akvinski. Na pitanje kako biti svet, odgovara: „Važno je to željeti.“ Želi li čovjek to samomu sebi i daruje li tu svetost svojim bližnjima, sigurno će ostvariti smisao sakramenta krsta i moći će postići sve kao i prosinački Božji ugodnici.

Tada će onda i ovaj hod po došašću s prosinačkim svecima imati svoj smisao. Oni su svoju svijeću na svom vijencu slave već upalili. Od danas, dok će gorjeti jedna svijeća više, važno je da i ovaj ostatak došašća ne zaboravimo upaliti sami sebe – jer „vi ste svjetlost svijeta“ (Mt 5,14).

Tekst pripremio: liturgičar vlč. mr. sc. Tomislav Hačko