Govoreći predstavnicima svih katoličkih obreda prisutnih na Cipru – latinskog obreda, maronitima i armenskim katolicima – Papa je podržao bogatstvo njihove raznolikosti. Među onima koji su dočekali Papu bili su maronitski nadbiskup Cipra Selim Sfeir, maronitski patrijarh Antiohije Bechara Boutros Rai i latinski patrijarh Jeruzalema Pierbattista Pizzaballa.

Strpljenje i bratstvo, ključne su riječi u Papinu govoru u kojemu je istaknuo likove apostola Pavla i Barnabe. Sveti Barnaba, sveti zaštitnik Cipra, učenik zaljubljen u Isusa, hrabri navjestitelj evanđelja koji je bio poslan posjetiti novu zajednicu u Antiohiji koju su činili novi obraćenici. Našao je ondje ljude koji su dolazili iz drugoga svijeta, druge kulture, drugih vjerskih osjećaja; osobe koje su tek promijenile svoj život, stoga je njihova vjera bila puna entuzijazma, ali slaba.

U takvim prilikama Barnaba ima mnogo strpljenja, rekao je Papa te objasnio: To je strpljenje da se neprestano kreće na put; strpljenje za ulazak u život do tada nepoznatih ljudi; strpljenje za prihvaćanje novosti ne sudeći ju nepromišljeno; strpljenje razlučivanja, koje zna svugdje uočiti znakove Božjega djela; strpljenje za „proučavanje“ drugih kultura i tradicija. Barnaba iznad svega ima strpljenje za praćenje; ne pritišće krhku vjeru pridošlica strogim, nepopustljivim ponašanjem ili pretjeranim zahtjevima što se tiče poštovanja zapovijedi. On ih prati, uzima za ruku, razgovara s njima.

Potrebna nam je strpljiva Crkva, koju ne uznemiravaju promjene, nego mirno prihvaća novosti i stvari razlučuje u svjetlu evanđelja, rekao je Papa te potaknuo prisutne svećenike, redovnike i redovnice, đakone, katehete i članove udruga i crkvenih pokreta da budu vidljivi i vjerodostojni znakovi strpljivosti Boga koji nikoga ne lišava svojega nježnog zagrljaja. Crkva na Cipru ima raširene ruke; prihvaća, integrira, prati. Važna je to poruka i za Crkvu u cijeloj Europi, obilježenoj krizom vjere, istaknuo je dodavši da valja sa strpljenjem naviještati evanđelje, posebno novim generacijama. Obrativši se izravno biskupima Papa ih je potaknuo da se nikada ne umore tražiti Boga u molitvi, svećenike u susretu te braću drugih vjeroispovijesti s poštovanjem i brigom. Od svećenika pak traži da ne budu strogi sudci, nego uvijek nježni očevi, poput oca iz prispodobe o rasipnom sinu.

Drugi važan vidik u životu apostola Barnabe jest njegov susret s Pavlom iz Tarza i njihovo bratsko prijateljstvo, njihovo neumorno evangelizacijsko poslanje čak i usred progona. Sveti Otac je govorio o njihovu prijateljstvu te napomenuo, kako se događa u životu, kako je među njima došlo do nesloge te su se njihovi putovi razdvojili. Može se raspravljati o viđenjima, o stajalištima. I to valja činiti, to može biti dobro! Razgovarati o različitim mišljenjima, istaknuo je. Kada postoji prestrogi mir to nije od Boga. U obitelji braća raspravljaju. Ja sumnjam u one koji se nikada ne svađaju, jer imaju skrivene ciljeve, primijetio je Sveti Otac.

U nekim slučajevima pomaže iskreno reći nešto u lice, a ne reći to kao ogovaranje koje nije ni za koga dobro, istaknuo je Papa te dodao: To je prilika za rast i promjenu. Ali, mislimo uvijek na to da se raspravlja ne zato da ratujemo, da se nametnemo, nego kako bismo izrazili i živjeli životnost Duha, koji je ljubav i zajedništvo. Raspravljamo, ali ostajemo braća.

Potrebna nam je bratska Crkva koja je sredstvo bratstva za svijet, istaknuo je Papa. Ne smijemo različitost osjećati kao prijetnju za identitet ili brinuti se za naše prostore. Ako padnemo u tu napast, povećava se strah koji stvara nepovjerenje, koje pak vodi u sumnju te prije ili poslije dovodi do rata. Braća smo koje ljubi jedini Otac. (…) Svojim bratstvom možete podsjetiti sve, čitavu Europu, da je za izgradnju budućnosti dostojne čovjeka potrebno zajednički raditi, prevladati podjele, srušiti zidove i njegovati san o jedinstvu. Potrebno nam je da se prihvatimo i integriramo, da hodimo zajedno i svi budemo braća i sestre, istaknuo je Papa.

Pozdravljajući na početku govora maronitsku Crkvu papa Franjo se spomenuo Libanona te izrazio zabrinutost zbog krize u toj zemlji, i zbog trpljenja, kako je rekao, naroda umornoga i iscrpljenoga nasiljem i žalošću. Zahvalio im je na onomu što čine na Cipru napominjući da su oni korijeni presađeni na Cipar kako bi širili miris i ljepotu evanđelja.

Pozdravljajući pak latinsku Crkvu, koja je na tom otoku prisutna već tisućljećima, napomenuo je kako ju danas, zahvaljujući brojnoj braći i sestrama migrantima, čini „višebojan“ narod, te je ona pravo mjesto susreta različitih naroda i kultura. Takvo lice Crkve odražava ulogu Cipra na europskom kontinentu: zemlja zlatnih polja, otok milovan morskim valovima, ali iznad svega povijest koja je isprepletena narodima i mozaikom susreta.

Takva je i Crkva: katolička, odnosno univerzalna, otvoreni prostor na kojemu su svi prihvaćeni i do kojih doseže Božje milosrđe i poziv na ljubav. Nema zidova, i neka ne bude zidova u Katoličkoj Crkvi; ona je zajednički dom, mjesto odnosa, ona je zajednički život različitosti, istaknuo je papa Franjo, izvijestio je Vatican News.