Čista srijeda u Pakracu – dan sjećanja na početak ratnih stradanja i molitve za mir u Ukrajini

Pozdravljajući sudionike slavlja kazao je da Katolička Crkva Čistom srijedom ili Pepelnicom, ulazi u korizmeno vrijeme. Želimo danas s cijelom Crkvom sabrati svoje srce pred Bogom koji je u križu Isusa Krista omogućio pobjedu nad zlom i smrću, te se spomenuti onoga što se dogodilo ovdje u Pakracu prije 31 godinu. Napomenuo je kako nije došao s njima slaviti početak rata u Hrvatskoj, jer je rat nešto najteže što se može dogoditi pojedincima i jednome narodu, nego spomenuti se istine kako u Hrvatskoj nije pobijedila neka zla i sebična namjera, nego žrtva mnogih mladih i drugih ljudi, koji su svojom nesebičnošću branili slobodu domovine i dostojanstvo svojih obitelji, spremni položiti i svoje živote. Tu plemenitost ne smijemo zaboraviti. Istaknuo je kako je znakovito što se žrtve naših policajaca i vojnika spominjemo na Čistu srijedu, i u vrijeme kad u Ukrajini, po sličnom predlošku kako je počelo i kod nas, vlada ratno stanje. Biskup je podsjetio da je uputio Pismo vjernicima Požeške biskupije u kojem ih na poticaj pape Franje poziva da s mnogim drugim ljudima u svijetu budu ovaj dan molitelji za mir u Ukrajini. Potom je Ivan Rončević, upravitelj Župe Sv. Magdalene u Donjoj Obriježi i pastoralni suradnik u pakračkoj župi pročitao spomenuto Pismo.

U homiliji biskup je ustvrdio kako je najteža bolest kad netko oboli od samoga sebe a ime joj je sebičnost, koja ne dopušta drugome da bude ono što jest, nego ga nasilnim putem i ratom prisiljava da bude ono što mu je ta sebičnost dodijelila. To se dogodilo u Hrvatskoj u vrijeme Domovinskog rata, to se događa danas u Ukrajini. Kazao je kako je rat u Hrvatskoj prije trideset godina počeo upravo zato što neki nisu htjeli dopustiti da u Hrvatskoj svatko može imati svoje mjesto, biti ono što on jest ili što želi biti, te se tada očitovalo tko je kakav čovjek. No, naglasio je kako na ovom susretu u Pakracu ne želimo razmišljati o onima koji su vođeni sebičnošću i nasiljem započeli rat, nego se s velikim poštovanjem i zahvalnošću spomenuti velikog broja onih ljudi koji su u uvjerenju da poniznost pobjeđuje svojom nesebičnošću bili spremni položiti živote za dostojanstvo i slobodu svoje domovine. Biskup je ustvrdio da nas takav njihov pristup podsjeća na božansku poniznost Isusa Krista, kojom je išao za nas do kraja, do u smrt, i na taj način izvojevao pobjedu. U Domovinskom ratu nije pobijedila bahatost, nego poniznost jednostavnih i malih ljudi, ali velikih u toj svojoj malenosti, koji svoju nesebičnost nisu živjeli teoretski i verbalno, nego konkretnim činom, ustvrdio je biskup.

Istaknuo je zatim kako Isus u pročitanom ulomku evanđelja svojom božanskom strategijom poziva da se obraćenjem oslobodimo svoje sebičnosti, zarobljenosti samima sobom i da u tom nastojanju imaju važno mjesto post, molitva i milostinja. Spomenuvši povijesni kontekst Isusovih riječi o molitvi, postu i milostinji, biskup je ustvrdio kako su neki njegovi suvremenici zloupotrebljavali navedene tri religiozne prakse, pretvarajući ih u sredstvo za očitovanje vlastite oholosti i ostvarivanje svojih sebičnih interesa. Rekao je da je Isusu bilo veoma stalo do toga da čovjek svojim izvanjskim životom očituje ono što nosi iskreno u svom srcu, da njegovo djelovanje ne bude prijetvorno, nego u skladu s njegovim srcem i savješću, u skrovitosti pred Bogom, koji će mu u skrovitosti uzvratiti.

Biskup je najprije govorio o molitvi kao sredstvu koje nas liječi od sebičnosti, jer nas ne upućuje na nas same, nego okreće drugome, povezuje s Bogom. Ona nas na neki način odjeljuje od nas samih, oslobađa od zarobljenosti vlastitom sebičnošću, smješta u onu vertikalu kojoj konačno pripadamo. Molitva nam pomaže da se naše postojanje ne svede na neku sitnu mjeru ovozemaljskih odnosa, i omogućuje da se u nama događa ona veličina koju može ostvariti samo Bog. Govoreći zatim o postu, biskup je kazao da je on nastojanje osloboditi se od privezanosti, ili ovisnosti o jelu i piću. Čovjek koji ne zna vladati sobom s obzirom na hranu i piću, nije slobodan i ne živi puno dostojanstvo svoga postojanja, ustvrdio je biskup. Pozvao je sudionike slavlja da korizmeno vrijeme iskoriste kao prigodu za vježbanje u slobodi od svake ovisnosti. Razmišljajući o milostinji, biskup je pripomenuo kako u hrvatskom jeziku „milostinja“ ima ponešto negativan prizvuk, jer se njome na neki način aludira da je njezin primatelj neka jadna osoba, čija se bijeda ublažava tim činom. Međutim, milostinja je uvijek veliko dobro koje čovjek čini najprije samome sebi, jer se davanjem drugome onoga što posjeduje oslobađa od ovisnosti i zarobljenosti materijalnim dobrima, te ulazi u životni dinamizam u kojem nije gubitnik, nego pobjednik, ustvrdio je biskup. Kazao je nazočnim policajcima, vojnicima i drugim hrvatskim braniteljima kako je govor o gubitništvu i pobjedi njima lakše razumjeti negoli drugima, jer su se oni u tom pogledu stekli iskustvo u vrijeme Domovinskog rata. Naime, dok su neki u to vrijeme odlučili živjeti po načelima sebičnosti, te su zbog toga završili u gubitništvu, oni su u ratu bili pobjednici zato što nisu podlegli napasti sebičnosti. Još je biskup dodao da su oni zbog svoje posvjedočene nesebičnosti danas svima nama poziv da ispitamo savjest, je li se sebičnost na različitim razinama, od one političke do gospodarske, nametnula kao jedini kriterij funkcioniranja društva u Hrvatskoj, zbog čega ono ne može snažnije napredovati. Vladanje po mjerilu sebičnosti uvijek je gubitničko. Naprotiv, ponašajući se po mjerilu nesebičnosti, ljubavi, poštovanja i sloge živimo svoje izvorno ljudsko dostojanstvo, ustvrdio je biskup. Pozvao je sudionike slavlja na molitvu da Hrvatska i danas bude pobjednica po onim istim opredjeljenjima i predlošcima nesebičnosti, plemenitosti i spremnosti živjeti za druge kao što je to bilo u Domovinskom ratu. Izrazio je uvjerenje da se sudionici slavlja, napose hrvatski branitelji i danas mogu zauzimati za takvu slobodu radi njihova vlastitog dostojanstva i svih hrvatskih građana. Zamolio je Boga mira i pomirenja, o kojem govori sv. Pavao u drugom čitanju, da prodre do svih ljudi u Hrvatskoj, da nijedno srce ne bude izvor mraka i zlih namjera, nego da iz njega izlazi svjetlost dobrih namjera i moć koja je ukorijenjena u nesebičnosti i ljubavi kao posebnom Božjem daru. Dok se zauzimamo za takve odnose u Hrvatskoj, istinski želimo i molimo da u Ukrajini ne prevlada nasilje bahatosti i sebičnosti, niti bilo koje drugo gubitničko opredjeljenje, nego pobijedi ona poniznost ukrajinskog naroda koja je spremna žrtvovati sebe za dobro i za dostojanstvo svih, zaključio je biskup Škvorčević homiliju.

Na kraju misnoga slavlja biskup je u molitvi povjerio Isusovoj Majci hrvatsku domovinu i sve one koji su položili svoje živote za njezinu slobodu. Nakon što su sudionici slavlja otpjevali himnu „Lijepa naša domovino“, biskup je kazao da nam je poniznost Božja na Isusovu križu donijela pobjedu nad smrću, a da su poniznost naših hrvatskih branitelja i njihovi položeni životi donijeli pobjedu slobode u našoj domovini. Pozvao je nazočne da odlazeći s ovog slavlja upamte i promiču istinu: da poniznost, nesebičnost, dobrota i plemenitost uvijek pobjeđuju, jer su Božji darovi. Zahvalivši domaćem župniku Jozi Zoriću i drugim svećenicima te svima nazočnima za sudjelovanje na slavlju, poželio je da kolonom sjećanja koja će proći središtem Pakraca posvjedoče ono što izlazi iz srca koje vjeruje Božjim pobjedama ljubavi i onoj nesebičnosti koja je bila i naša pobjeda. Zahvalio im je za čin solidarnosti sa stradalnicima u Ukrajini, iskazan molitvom i priloženim novčanim darom, a članovima obitelji poginulih, nestalih i preminulih hrvatskih branitelja zaželio je obilje Božje utjehe.