Cjelovito spasenje

Uvodno biblijsko čitanje: “Isus se u sili Duha Svetoga vrati u Galileju, te glas o njemu puče po svoj okolici. I, slavljen od sviju, naučavaše po njihovim sinagogama. I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotnji u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano: #!Duh Gospodnji na meni je, jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima; proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima; na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.#! Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega” (Lk 4,14-20).
1. U programskom govoru, koji je Isus održao u nazaretskoj sinagogi na početku svoga djelovanja, primijenio je na sebe Izaijino proroštvo u kojem se Mesija javlja kao onaj koji proglašava “sužnjima oslobođenje” (Lk 4,18, usp. Iz 61,1-2).
Isus dolazi ponuditi nam spasenje koje se, premda je prije svega oslobođenje od grijeha, odnosi također na cjelovitost našega bića, u njegovim najdubljim zahtjevima i čežnjama. Krist nas oslobađa od tog tereta i od te prijetnje te nam otvara put cjelovitom dovršenju naše sudbine.
2. Grijeh, podsjeća nas Isus u Evanđelju, stavlja čovjeka u ropski položaj: “Zaista, zaista, kažem vam: tko god čini grijeh, rob je grijeha” (Iv 8,34).
Isusovi sugovornici misle na slobodu u izvanjskom smislu, oslanjajući se ponosno na povlasticu da su narod Saveza: “Potomstvo smo Abrahamovo i nikada nikome ne robovasmo” (ondje, r. 33). Isus nastoji svratiti njihovu pozornost na drugu slobodu, temeljitiju, koja nije toliko ugrožena izvana koliko od zasjeda koje se nalaze u samome čovjekovu srcu. Tko je pritisnut od prevladavajuće i pogubne moći grijeha, ne može prihvatiti Isusovu poruku, dapače ni njegovu osobu, jedini izvor prave slobode: “Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni (ondje, r. 36). Samo Sin Božji, doista, priopćujući svoj božanski život, može ljude učiniti sudionicima svoje sinovske slobode.
3. Oslobođenje koje Krist nudi, s grijehom ruši i zapreku koja priječi prijateljski odnos i savez s Bogom. S tog gledišta to je pomirenje.
Korinćanima Pavao piše: “Bog nas sa sobom pomiri po Kristu” (2 Kor 5,18). To je pomirenje postignuto po žrtvi Križa. Iz njega proizlazi onaj mir koji se sastoji od temeljnog podudaranja ljudske volje s Božjom voljom.
Taj mir ne samo da dotiče odnos s Bogom, nego također međuljudske odnose. Krist je “Mir naš”, jer sjedinjuje sve koji vjeruju u njega, pomirujući ih “s Bogom u jedno tijelo” (usp. Ef 2,14-16).
4. Utješno je misliti na to da se Isus ne ograničuje osloboditi srce iz tamnice sebičnosti, nego svakome priopćava božansku ljubav. Na Posljednjoj večeri izlaže novu zapovijed koja će morati obilježavati zajednicu na Njemu utemeljenu: “Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio” (Iv 15,12). Novost te zapovijedi ljubavi sastoji se u riječima: “Kao što sam ja vas ljubio”. “Kao” pokazuje u Učitelju uzor koji učenici trebaju nasljedovati, ali ujedno pokazuje u njemu počelo i izvor uzajamne ljubavi. Krist priopćava učenicima snagu tog ljubiti kao što je on ljubio, uzdiže njihovu ljubav na višu razinu svoje ljubavi i potiče ih odbaciti zapreke koje dijele ljude.
U Evanđelju se snažno ističe njegova volja obračunati sa svakom diskriminacijom i isključivanjem. On nadilazi zapreke koje ometaju vezu s gubavcima, podvrgnutima teškom odijeljenju. Krši običaje i pravila koja nastoje izolirati one koje smatraju “grešnicima”. Ne prihvaća predrasude koje ženu stavljaju u niži položaj te stoga prihvaća žene, stavljajući ih u službu svoga Kraljevstva.
Učenici će morati nasljedovati njegov primjer. Ulazak Božje ljubavi u ljudska srca osobito se očituje u obvezi ljubiti neprijatelje: “A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednicima i nepravednicima” (Mt 5,44-45).
5. Polazeći od srca, spasenje koje je Isus donio proteže se u različitim granicama ljudskoga života: duhovnim i tjelesnim, osobnim i društvenim. Pobijedivši grijeh po svom Križu, Krist započinje pokret cjelovitog oslobađanja. On sam, u svom javnom životu, liječi bolesne, oslobađa od zloduha, ublažuje svaku patnju, pokazujući time znak Kraljevstva Božjega. Učenicima kaže da rade isto tako u svom naviještanju Evanđelja (usp. Mt 10,8; Lk 9,2; 10,9).
Stoga su Kristovi učenici pozvani, ako ne po čudesima koja ovise o božanskom pristanku, a ono sigurno po djelima bratske ljubavi i obvezi promicanja pravednosti, dati djelotvoran doprinos odstranjivanju razlogâ patnje koji čovjeka ponizuju i žaloste.
Svakako, nemoguće je da tako bol bude sasvim pobijeđena. U hodu svakog ljudskog bića ostaje mora smrti. Ali sve poprima od vazmenog otajstva novo svjetlo. Patnja koja se živi s ljubavlju i koja je sjedinjena s Kristovom patnjom, nosi plodove spasenja: postaje “spasenjska bol”. Čak i smrt, prihvaćena u vjeri, poprima vedriji izgled prijelaza u vječni život, u očekivanju uskrsnuća tijela. Iz toga se može zaključiti kako je bogato i duboko spasenje koje je Krist donio. On je došao spasiti ne samo sve ljude, nego cijeloga čovjeka.