Crkva i danas želi doprinijeti boljitku i napretku ovog društva

“Jer kao što u jednom tijelu imamo mnogo udova, a nemaju svi isto djelovanje, tako smo i mi, mnogi, jedno tijelo u Kristu, a pojedinci udovi jedan drugomu” – govori sv. Pavao u poslanici Rimljanima koju smo maloprije čuli.

Braćo i sestre!

Ovdje smo mnogi i različiti i tvorimo jednu zajednicu – Crkvu. U njoj sam zajedno s vama kršćanin, a dolazim vam kao biskup. Šalje me Petrov nasljednik kao nasljednika apostola predsjedati ovoj mladoj, 10-godišnjoj varaždinskoj Crkvi. Šalje me nakon što je Otac nebeski pozvao k sebi prvog pastira ove Crkve, dobrog biskupa Marka Culeja. U mnogim biskupijama upravo su prvi pastiri zacrtali put kojim treba ići. Nakon dobrih temelja lakše je graditi dalje. Vjerujem da će nas biskup Marko pratiti iz kuće Očeve. Bit će nam potrebno mnogo snage odozgor. Potpuno smo svjesni upozorenja sv. Pavla iz već citirane poslanice: “ne precjenjujte se više no što se treba cijeniti, nego cijenite se razumno, kako je već komu Bog odmjerio mjeru vjere… Dare pak imamo različite po milosti koja nam je dana: je li to prorokovanje – neka je primjereno vjeri; je li služenje – neka je u služenju; je li poučavanje – u poučavanju; je li hrabrenje – u hrabrenju; tko dijeli, neka je darežljiv; tko je predstojnik – revan; tko iskazuje milosrđe – radostan!”.

Zahvalni smo Bogu za dar vjere, za milost koju nam daje u službi koju nam je namijenio. I ja sam Bogu zahvalan za dar vjere koju sam baštinio u svojoj obitelji od najranije mladosti. Zahvalan sam Bogu što me je, iako nevrijedna, pozvao u svoju službu u punini sakramenta svetog reda. Zahvalan sam i svima vama koji ste se i danas sabrali da biste bili sa mnom u ovom danu kada po nalogu Benedikta XVI. preuzimam službu pastira ove Crkve. Zahvalan sam ponajprije Vama uzoriti kardinale i nadbiskupe zagrebački, koji ste me zaredili za biskupa i pratili u biskupskoj službi tijekom osam godina, i koji ste me danas kao metropolita doveli do katedre varaždinskog biskupa. Rado se spominjem i svojih suzareditelja: blagopokojnog kardinala Franje Kuharića, čije smo se pete obljetnice smrti nedavno spomenuli i prvog nuncija u Republici Hrvatskoj mons. Giulia Einaudia.

Zahvalan sam i Vama apostolski nuncije u Republici Hrvatskoj mons. Francisco-Javier Lozano koji ste vidljivi znak jedinstva s Petrovim nasljednikom. Prenesite, molim Vas, Svetom Ocu izraze moje zahvale i odanosti. Zahvalan sam i subraći u episkopatu Hrvatske biskupske konferencije s kojima sam u mnogim susretima, zajedničkim i pojedinačnim, doživio iskrenu bratsku ljubav i podršku koju i dalje očekujem.

Pozdravljam i iskreno zahvaljujem đakonima i svim svećenicima iz zagrebačke, požeške i svih drugih hrvatskih biskupija, a ponajviše dakako, sada svojim svećenicima u Varaždinskoj biskupiji. Vama, dragi prezbiteri, želim biti ponajprije brat, a onda i biskup.
Pozdravljam sve redovnice i redovnike, posebno vas koji djelujete u ovoj biskupiji. Pozdravljam sve svećeničke i redovničke kandidate i kandidatice, sjemeništarce i bogoslove, kojih ova biskupije ima lijepi broj. Ustrajte na putu kojim ste krenuli. Isplati se! Crkva i narod vas trebaju!

Pozdravljam sve vas, kršćanski Božji narode. Bez vas i bez vaše vjere, naše službe ne bi imale smisla. Što ću vam drugo reći nego što je sv. Pavao poručio u poslanici Rimljanima: “Ljubav nehinjena! Zazirite oda zla, prianjajte uz dobro! Srdačno se ljubite pravim bratoljubljem! Pretječite jedni druge poštovanjem! U revnosti budite hitri, u duhu gorljivi, Gospodinu služite! U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani! Pritječite u pomoć svetima u nuždi, gajite gostoljubivost!” U svemu tome, ja ću vam pomagati.

Čini mi posebno zadovoljstvo da ovdje mogu pozdraviti i predstavnike državnih vlasti. Želim vam izraziti svoju spremnost na suradnju za dobrobit svakoga čovjeka.

Crkva je Božja stvarnost. Ona je Božje djelo, ali živi i na zemlji i sastoji se od ljudi, vođena Duhom Svetim. Crkva Katolička živi u hrvatskom narodu skoro četrnaest stoljeća, prati ga i pomaže mu u svim njegovim radostima i nadama, žalostima i tjeskobama, čuvala je njegovu kulturu i pismenost, njegovu nacionalnu svijest i onda kada su je mnogi nastojali zatrti. O tome je i na području ove biskupije u lepoglavskom zatvoru, tijekom pet godina uzništva, svjedočio zagrebački nadbiskup, danas bl. Alojzije Stepinac, suzaštitnik ove biskupije. Crkva je doprinijela i svesrdno se radovala slobodi i neovisnosti hrvatske države rođene u nedavnom Domovinskom ratu. S ništa manje ljubavi, Crkva i danas želi doprinijeti boljitku i napretku ovog društva odgajajući poštenog i dobrog kršćanina koji će sudjelovati u izgradnji društva u kojem živi.

Uobičajeno je da čovjek na početku neke nove službe dade svoj plan, što će činiti. Obično se očekuje nešto novo, možda do tada još nepoznato. No, tu znatiželjnike moram razočarati i reći da je moj plan izrečen i zapisan pred skoro dvije tisuće godina. Taj plan zadao je Čovjek iz Nazareta dvanaestorici običnih ljudi koji su mu povjerovali i upozorio ih da ne mogu nikada mijenjati taj plan, niti što dodavati niti oduzimati, niti oni niti njihovi nasljednici. Netko može taj plan nazvati konzervativnim, što on i jest, jer Crkva taj plan ljubomorno čuva stoljećima i nastoji ga izreći jezikom razumljivim čovjeku svakoga vremena, svakoga staleža i svake naobrazbe.

Drugi Vatikanski sabor ovako je to izrazio u pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu (GS 9 i 10): “Današnji nam se svijet pokazuje u isto vrijeme snažnim i slabim, sposobnim da čini najbolja i najgora djela, a pred njim se otvara put slobode ili ropstva, napretka ili nazatka, bratstva ili mržnje. Osim toga čovjek postaje svjestan da o njemu ovisi hoće li na dobro upraviti sile koje je sam pokrenuo i koje ga mogu ili satrti ili mu služiti… Neuravnoteženosti od kojih trpi suvremeni svijet u stvari su povezane s onom osnovnijom neuravnoteženošću kojoj su korijeni u čovjekovu srcu.
Naime, u samom se čovjeku sukobljavaju mnogi elementi. S jedne strane kao stvorenje iskustveno doživljava svoju višestruku ograničenost, a s druge se osjeća neograničenim u svojim željama i pozvanim na viši život.
I dok ga privlače mnoge stvari, neprestano je prisiljen među njima birati i nekih se odricati. Štoviše, kako je slab i grešnik, nerijetko čini ono što neće, a što bi htio, ne čini. Prema tome, čovjeka muči podijeljenost u njemu samom, a odatle se rađaju tako brojni i toliki razdori također u društvu.
Mnoge, dakako, život u praktičnom materijalizmu odvraća da ne vide jasno dramatičnost toga stanja, a mnoge pak bijeda sprečava da o tome stanju razmišljaju. Mnogi misle da će naći smirenje u kojem od raznolikih tumačenja svijeta koja se iznose.
Neki od samog ljudskog napora očekuju istinsko i potpuno oslobođenje čovječanstva te su uvjereni da će buduće čovjekovo kraljevanje na zemlji ispuniti sve želje njegova srca.
Ima i takvih koji, zdvajajući nad time da život nema smisla, hvale smionost onih koji se, držeći da ljudska egzistencija sama po sebi i nema nikakva značenja, trude da joj sve značenje dadu iz vlastitog genija.
Uza sve to pred suvremenim razvojem svijeta danomice su sve brojniji oni koji ili sami postavljaju ili s novom oštrinom osjećaju najtemeljitija pitanja: Što je čovjek? Koji je smisao patnje, zla, smrti, što i nadalje traje, premda je ostvaren ovolik napredak? Čemu te pobjede koje su postignute uz tako visoku cijenu? Što čovjek može društvu dati a što može od njega očekivati? Što će biti poslije ovog zemaljskog života?
A Crkva vjeruje da Krist, koji je za sve umro i uskrsnuo, po svojem Duhu pruža čovjeku svjetlo i snagu da može odgovoriti svom vrhovnom pozivu. Nema pod nebom drugog imena danog ljudima po kojem se mogu spasiti. Ona vjeruje također da se u njezinu Gospodinu i Učitelju nalazi ključ, središte i cilj sve ljudske povijesti. Osim toga, Crkva tvrdi da se na dnu svih promjena nalazi mnogo toga što je nepromjenjivo i što ima svoj najdublji temelj u Kristu, koji je isti jučer, i danas i uvijek”.

Evo, to Crkva poručuje današnjem suvremenom čovjeku i svijetu. Drugi Vatikanski sabor ovako je biskupima zacrtao plan i program u dokumentu o pastoralnoj službi biskupa (CD 12-13):
“Izvršavajući svoju zadaću naučavanja trebaju ljudima navješćivati Kristovo evanđelje – to je jedna od prvotnih zadaća biskupske službe. U sili Duha oni trebaju pozivati ljude k vjeri ili da ih utvrđivati u živoj vjeri. Neka im izlažu čitav misterij Krista, naime one istine kojih nepoznavanje znači nepoznavanje Krista. Isto tako treba da im pokazuju put prema vječnom blaženstvu.
Neka, osim toga, pokažu da su po planu Boga stvoritelja i sama zemaljska dobra i ljudske ustanove određene na spasenje ljudi te da, prema tome, uvelike mogu pridonijeti izgradnji Kristova Tijela.
Neka stoga uče koliko treba prema nauci Crkve cijeniti ljudsku osobu s njezinom slobodom i samim tjelesnim životom: obitelj, njezino jedinstvo i čvrstoću, rađanje i odgoj djece; građansko društvo s njegovim zakonima i zvanjima; rad i odmor, umjetnost i tehnička dostignuća; siromaštvo i blagostanje. Neka, konačno, izlažu načela kako se trebaju rješavati teška i važna pitanja vlasništva, stjecanja i pravedne raspodjele materijalnih dobara, mira i rata te bratskih odnosa prema svim narodima.
Kršćansku nauku neka izlažu na način prilagođen potrebama vremena, tj. na način koji odgovara teškoćama i pitanjima koja najviše opterećuju i muče ljude. Tu nauku neka također štite poučavajući same vjernike kako da je brane i promiču. Iznoseći je, treba da pokažu kako Crkva vodi majčinsku brigu za sve ljude, bili oni vjernici ili nevjernici, a s posebnom brigom neka prate siromašne i slabe, kojima ih je poslao Gospodin, da im propovijedaju evanđelje.
Pri izvršavanju svoje službe oca i pastira neka biskupi budu među svojim vjernicima kao oni koji služe, dobri pastiri koji poznaju svoje ovce i čije ovce poznaju njih, pravi očevi koji prednjače duhom ljubavi i brige prema svima i čijoj se od Boga danoj vlasti svi dobrovoljno podvrgavaju. Čitavu obitelj svoga stada neka tako okupljaju i odgajaju da svi – svjesni svojih dužnosti – žive i djeluju u zajedništvu ljubavi. Da bi to mogli djelotvorno izvršiti, biskupi moraju biti pripravni za svako dobro djelo, sve podnoseći radi izabranih, te moraju tako urediti svoj život da odgovara zahtjevima našega vremena”.
Velika je zadaća pred svakim biskupom i osjećam se slab i nedostojan ove službe, ali je prihvaćam s velikom vjerom u Onoga koji reče, kako je zapisao sv. Ivan u odlomku evanđelja koje smo danas čuli: “Ne izabraste vi mene, nego ja izbrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime.” (Iv 15,16)
Jedno samo molim: Oče nebeski, budi sa mnom u mojoj službi do kraja. Amen.