Cvjetnica u Senju

Biskup Križić je u zajedništvu s kancelarom i tajnikom Mišelom Grgurićem, senjskim župnikom i kanonikom Richardom Pavlićem, župnim vikarom Marijom Kraljem predvodio obred blagoslova palminih i maslinovih grančica na Trgu Cilnica odakle je krenula procesija do senjske katedrale gdje je biskup nastavio svečano euharistijsko slavlje. Tijekom procesije i za vrijeme mise katedralni zbor sv. Cecilije predvodio je pjevanje pod vodstvom Ivana Prpića, uz glazbenu pratnju Milana Dučića.

Biskup je u propovijedi pojasnio da Cvjetnica u liturgiji izgleda kao dan pun paradoksa. Spominjemo se Isusovog  svečanog ulaska u Jeruzalem gdje ga mase čekaju s pjesmom i klicanjem, prostirući putem kojim je prolazio palmine grane i cvijeće. Nazivaju ga svojim kraljem i prihvaćaju kao onog koji dolazi u ime Gospodnje. Kliču mu „Hosana“, vapaj koji se upućivao samo Bogu i kralju, sa značenjem: „Spasi nas“. Ovaj svečani doček ostavlja dojam kako je narod prepoznao Isusa i prihvatio ga kao Mesiju kojega su stoljećima iščekivali da ih izbavi od ropstva. Isus je, na prvi pogled, mogao povjerovati da ih je uspio uvjeriti u svoje božansko poslanje i njegova misija je unatoč svih poteškoća, ipak uspjela. Međutim, na ovaj isti dan liturgija u evanđeoskom odlomku uprizoruje Isusovu osudu, muku i smrt – sve što se dogodilo samo pet dana kasnije. Otkud takav veliki obrat u tako kratkom vremenu? Možemo samo reći: ovo je slika života, ovo je slika čovjeka! Zar sve ovo, u nekom obliku, ne možemo vidjeti i u našem životu i u životu ljudi koji nas okružuju? Danas se neku osobu hvali, diže do nebesa, u njoj se vidi anđela, a za koji dan o njoj govore samo najgore, prikazuju je kao utjelovljenog đavla. Koliko, recimo, takvih situacija možemo vidjeti od supružnika pri rastavama! Ne tako davno, njihova ljubav izgledala je neuništivo kao da će im i vječnost biti kratka. I to je jedan od misterija zla, pojasnio je biskup.

Na Veliki petak Isus je ponovno u istom gradu, među istim ljudima, ali sada, iz usta tih istih ljudi, ne čuje „Hosana!“, nego grozni: „Raspni ga, raspni!“ Čime se Isus zamjerio tim ljudima u ovih pet dana? Ničim, jer tih dana nije ni boravio u gradu. Evanđelisti vele kako su vlastodršci nagovorili narod da od Pilata traže Isusovu smrt. Zašto se čovjek dade tako lako nagovoriti na zlo? Jasnog odgovora još nema. Možemo samo konstatirati kako je teško formirati čovjeka da bude sposoban imati svoj stav nasuprot različitim situacijama koje se događaju u društvu. Tko od nas nije pod utjecajem drugih? Dovoljno je spomenuti utjecaj medija: radija, televizije, novina, različitih internetskih portala, itd. Svi znamo da ove sile stvaraju javno mnijenje, stoga se tijekom svih političkih izbora, u svim zemljama troše nevjerojatne svote novca na propagandu putem masovnih medija, plakata, letaka… I đavlu je dobro poznat taj način utjecaja na ljude da promjene svoje mišljenje, a i kriterije vrednovanja u stavovima, na planu ideala i konkretnog ponašanja. Zato se s pravom veli da naša formacija bitno ovisi od obitelji u kojoj živimo, a još više od društva u kojem se krećemo. Stoga je važno za sve, napose za mlade osobe, znati izabrati dobro društvo koje će im pomoći u ispravnom formiranju savjesti! Istina, ni ovo nije uvijek sigurno jamstvo dobrog životnog puta. Juda je bio u dobrom društvu, ali se nije dao formirati, nego je samo tražio sebe i svoje interese. Iznad svega je važno biti u društvu Boga, slušati njegovu poruku, dati se formirati od njegovih riječi, znati pred Bogom, u molitvi, provjeravati svoj životni put, svoje životne izbore i svaku imalo delikatniju situaciju koju nam život donese. To je najsigurnije jamstvo životnog ostvarenja. Ovdje nam nije upozorenje samo Juda koji je uz Isusa bio više iz razloga da se Isusom okoristi, nego li da ga sluša, od njega uči i njegove riječi u život provodi. Isusova blizina na takav način, nije mu bila od velike pomoći. Život mu je upropašten, pojasnio je mons. Križić.

Imamo i primjer apostola Petra koji je od početka uz Isusa, ali nije se toliko oslanjao na njega koliko na svoje snage. On vjeruje da ima sigurnost u sebi, uvjeren je kako sve dobro zna, pa čak i do te mjere da može i samoga Isusa savjetovati i poučavati. Njegova snaga i hrabrost očitovale su se kasnije kada su došle poteškoće, kada je Isus uhvaćen. „Hrabri“ Petar pobježe, a onda se u strahu pred jednom sluškinjom kune da Isusa uopće ne poznaje. Ovo je samo pokazalo istinu kako su Petar i učenici više slijedili Isusa iz osobne koristi, nego li iz ljubavi i jake vjere u njega. Kad su Isusa vidjeli nemoćna u rukama neprijatelja, učenici odoše, jer im takav Isus više ne može koristiti. Koliko ima ljudi koji su učinili jednako tako! Na koncu, zar se i sami ne možemo tu prepoznati? Izuzetno je važno ispitati se: koliko držimo do Boga iz čiste ljubavi, a koliko iz interesa zato što Boga trebamo u životnim tegobama? Ima podosta vjernika koji vjeruju u Boga, ali ga drže po strani sve dok ne upadnu u kakvu nevolju. To nije odnos prijateljstva s Bogom. S takvom vjerom nećemo nikada upoznati kakav je naš Bog, kazao je biskup.

Učenici su Isusa napustili jer su pomislili da od njega više neće imati nikakve koristi. Za Petra se veli da je tada Isusa počeo slijediti izdaleka. Takvo nasljedovanje Isusa neće nikoga učiniti pravim učenikom. Nažalost, ima puno kršćana koji baš na ovaj način slijede Isusa: izdaleka. S Isusom se rijetko susreću u molitvi, sakramentima, u crkvi, Božjoj kući i na euharistiji. To se dogodi, kako se veli, „svake prijestupne“. Nasljedovanje Isusa na ovakav način redovito završava, kao i kod Petra: zatajom. Petar je svoj život promijenio kada se približio Isusu i dopustio da ga Isus pogleda pogledom ljubavi i opraštanja. To mu je izazvalo suze i kajanje. Isus mu je potom, zaboravio zataju, prihvatio ga kao dragog prijatelja i povjerio mu najodgovorniju dužnost, protumačio je mons. Križić.

Ne bojmo se pristupiti Isusu bez obzira na grijehe s kojima smo ga razočarali. On je uvijek otvoren prijateljstvu. Među masom koja je vikala „raspni ga, raspni“, nesumnjivo su neki od njih poslije postali Isusovi učenici i Isus ih je rado prihvatio. Imamo slučaj Pavla koji je na početku bio Isusov progonitelj. Bog je naš dobar, uvijek spreman oprostiti i prihvatiti, bez obzira na prethodne uvrede. To je iskusio i razbojnik na križu koji je zamolio Isusa da ga se samo sjeti u svom kraljevstvu. Isusu je to bilo dovoljno i obećava mu da će s njim već istog dana biti u njegovom kraljevstvu. Evanđelja donose još puno osoba skandaloznog života koji su se u susretu s Isusom radikalno promijenili. Doživjeli su da ih Isus prihvaća i voli kada su ih svi drugi prezirali i ponižavali. Koliko je takvih bilo tijekom povijesti Crkve! Kako nam je drago da imamo takvog Boga kojemu možemo uvijek doći.

Isus je imao, nažalost, posve drukčije iskustvo ljudskog prihvaćanja i blizine. U njegovoj muci nitko od ljudi nije mu bio blizu. U Getsemaniju se krvlju znojio gledajući teško stradanje koje ga očekuje, a nema nikoga blizu s kim bi podijelio svoju patnju. Učenici spavaju, s njim nitko ne bdije. Kada dođoše neprijatelji s mačevima i toljagama, svi učenici pobjegoše. Isus opet ostaje sam. On ne pokušava pobjeći. S patnjom se sâm suočava. Isus ima iskustvo „biti sam u patnji“. Možemo li sumnjati da nas On ne razumije u našoj patnji i da nam tada nije blizu? Molimo ga u našoj patnji, ne samo da vjerujemo u njegovu blizinu, nego da je i iskustveno osjetimo, da tu blizinu osjete sva i naša braća i sestre koji danas imaju osjećaj samoće i jako iskustvo patnje koja im se čini da nadilazi njihove snage. Isus ih neće ostaviti same, zaključio je biskup Križić.