U Mostaru su posjetili sjedište Hercegovačke franjevačke provincije, susreli se s provincijalom fra Miljenkom Štekom i vikarom Provincije fra Ikom Skokom, obišli crkvu Sv. Petra i Pavla te muzej i biblioteku.

Đakoni su posjetili i Caritasov Rehabilitacijsko-edukacijski centar „Sveta Obitelj“ koji vode sestre Služavke Maloga Isusa, zatim Provincijalat Školskih sestra franjevki Krista Kralja gdje ih je primila s. Petra Bagarić, zamjenica provincijalke i kućna predstojnica te mostarsku katedralu Marije Majke Crkve kroz koju ih je proveo don Luka Pavlović, župnik i dekan.

Središnji događaj ovoga dana bilo je euharistijsko slavlje koje je u kapelici Caritasova Kulturno-duhovnoga centra „Emaus“ predvodio mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski Petar Palić. Koncelebrirali su fra Miljenko Šteko, provincijal; prof. Pavo Jurišić, voditelj pastoralne godine, don Željko Majić, generalni vikar i ravnatelj Caritasa hercegovačkih biskupija i don Domagoj Markić, biskupov tajnik.

Obraćajući se u propovijedi đakonima, biskup Palić rekao im je da je i njih Bog od njihova rođenja, ali kako kaže psalmista, još iz majčine utrobe (usp. Ps 139,13), pripremao za njihovo poslanje, koje im Crkva povjerava i koje će im povjeriti. „Imajte na umu da učenje i vježbanje hoda za Kristom ima jednu oznaku koja se zove trajnost, baš poput obraćenja, i završava onim trenutkom, kad ćemo svoje oči zatvoriti ovoj zemaljskoj stvarnosti, a otvoriti ih u blaženom gledanju Boga licem u lice“, kazao je biskup. Govorio im je i o ljepoti, ali i težini i izazovima onih koje Bog šalje svome narodu. Izabrali ste veoma težak put, put, kako reče jedan teolog ‘biblijske ironije’ (Sergio Gaburro). Vaš put, danas kao đakona, sutra kao svećenika bit će put sigurnosti vjere i Božje nazočnosti, ali i njegove odsutnosti, put ispunjenosti i odricanja. To je dijalektika i dinamizam našega hoda za Kristom. Istovremeno, izabrali ste nešto najljepše: biti svjedocima Božjega milosrđa i njegove ljubavi, očitovane u Isusu iz Nazareta. Da biste mogli biti takvi svjedoci, morate se svaki dan suobličavati Kristu, patniku i proslavljenom. Ne kažem trebali biste, nego morate. Nismo Kristovi učenici i svjedoci ako se na našem životu i ponašanju ne vidi Kristov pristup i njegovo djelovanje. A da bismo ga upoznali i nasljedovali, potrebno je svakodnevno drugovati s Njim; u razmatranju osluškivati Njegov glas i poticaje Njegova Duha, u euharistiji se hraniti njime, a u molitvi, pa ako želite u obvezi molitve Časoslova, moliti za Božji narod. Bit ćete prihvaćani i odbacivani, slavljeni i pribijani na križ, ponekad gurani u jamu nerazumijevanja, osobito ako budete ustrajali u vjernosti Božjim zapovijedima i nauku Crkve. Ne bojte se, Branitelj je uvijek uz nas. Takav smo život izabrali i znamo da nije učenik nad Učiteljem (usp. Mt 10,24). I baš zato jer ljubimo svoga Učitelja, ta nam ljubav pomaže da ostvarimo svoju istinsku „veličinu“, kraljevski poziv svoga sinovstva u Sinu, poučio je đakone biskup Palić.

Rekao im je i da mjera svih odnosa treba biti milosrđe koje nije slabost, nego krepost. „Poslani smo, draga braćo, biti pastiri, ali ne da razgonimo stado, nego da ga okupljamo; ne da onu ranjenu ovcu ostavimo ili svojim postupcima dokrajčimo, nego da je uzmemo na svoja ramena i nosimo; ne da zazivamo s neba sumpor i munje zatora i prokletstva, nego svjedočiti Božju ljubav i milosrđe. Ovo sigurno nećemo moći ako ne učimo od Isusa i njegova načina djelovanja i ako u svome životu ne usvajamo njegove metode odnosa prema Ocu i odnosa prema ljudima. Sve nas to zapravo vodi prema vlastitoj svetosti i vlastitom posvećenju. Hebrejska riječ ‘kadosh’ koja se prevodi kao svet znači ‘odvojiti, odijeliti’. Svetost ne znači biti odijeljen od drugih da bih bio iznad drugih, nego s drugima i među njima biti životom svjedok za Krista, odnosno još više i dublje, biti ‘alter Christus’, drugi Krist“, zaključio je biskup Palić.

Nakon mise ravnatelj Caritasa don Željko Majić đakone je upoznao s bogatom djelatnošću Caritasa hercegovačkih biskupija.