Dan je započeo misom zaziva Duha Svetoga koju je predvodio đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro Hranić u koncelebraciji s v. d. dekanom prof. dr. sc. Ivicom Ragužem, vršiteljima dužnosti prodekana izv. prof. dr. sc. Borisom Vulićem i izv. prof. dr. sc. Davorom Vukovićem, rektorom Bogoslovnog sjemeništa izv. prof. dr. sc. Stjepanom Radićem i ostalim profesorima s Fakulteta.

U homiliji nadbiskup je naglasio kako je u središtu našeg ljudskog i akademskog života utjelovljeni Krist. U Kristu trebamo vidjeti uzor u poniznosti jer upravo je on došao na svijet putem poniznosti. Čak nije niti uskrsnuo pobjedonosno, nego skrovito i ponizno jer poniznost je urešena istinskom i prodornom snagom koja mijenja ovaj svijet. Zatim se nadbiskup osvrnuo na misno čitanje o Naamanu Sircu upravo glede poniznosti. Naaman je bio hrabri vojskovođa, ugledan čovjek, no pogodila ga je bolest gube. On je gubu skrivao pod oklopom kako se ne bi saznalo.

Nadbiskup Hranić je rekao kako upravo često mi u svojim životima koristimo naše darove, sposobnosti, službe, titule, uspjehe kao oklop kojim prekrivamo naše slabosti. Naaman shvaća da se više ne može skrivati iza toga oklopa i da se mora poniziti. Njegova je gesta poniznosti silaženje, skidanje oklopa i pranje u rijeci Jordanu. Tako poniznošću dolazi do ozdravljenja. Tako svatko od nas treba imati hrabrosti skinuti svoj oklop i postati istinski ponizan, i pred Bogom i pred ljudima. Za Isusa je prvi onaj koji služi. Vlast i služba autoriteta jest služenje, a ne vladanje i prilika za postizanje vlastitih interesa.

Nadbiskup je nastavio citirajući tekst apostolske pobudnice pape Franje „Evangelii gaudium“ u kojem govori o „hvalisavosti onih koji se zadovoljavaju time da imaju neku sitnu moć, i više vole biti generali poraženih vojski, radije nego jednostavni vojnici jedne postrojbe koja se nastavlja boriti. Koliko samo puta sanjamo o velikim, do u tančine razrađenim i dobro isplaniranim (…) projektima, baš onakvim koji su karakteristični za poražene generale!“ Takvo je ponašanje: „nijekanje naše povijesti kao Crkve, koja je slavna upravo zato jer je povijest satkana od žrtava, nade, svakodnevne borbe, života utrošenog u služenje, od postojanosti u napornom, poniznom radu.“

Nakon toga, nadbiskup Hranić objasnio je što je to poniznost. Poniznost je sposobnost da znamo kako živjeti naše čovještvo bez očaja, s realizmom, radošću i nadom. Ona je shvaćanje da se ne trebamo sramiti svoje slabosti. Upravo je poniznost veliki preduvjet hoda za Kristom, preduvjet duhovnog života, kršćanske vjere i ostvarenja poslanja kojega nam povjerava Gospodin. Poniznost je rezultat promjene koju sam Duh Sveti izvodi u nama i sposobnost znati živjeti s realizmom da smo slabi i grešni ljudi. Poniznost je tako preduvjet služenja Gospodinu i preduvjet našega rasta kao akademske zajednice i preduvjet blagoslova ovoga Fakulteta za život naše nadbiskupije. Kako kaže i papa Franjo: „Bez poniznosti se ne može susresti ni bližnjega, brata i sestru koji žive pored nas“, rekao je nadbiskup Hranić.

Izdvojio je tri ključne riječi koje prate aktualni sinodalni put Crkve. To su: sudjelovanje, zajedništvo i poslanje, a upravo su te riječi načini na koje treba ostvariti put poniznosti u praksi. Tako se sudjelovanje treba izraziti kroz suodgovornost, zajedništvo se treba roditi iz odnosa s Kristom, a poslanje je ono što nas spašava od okretanja samima sebi.

Nakon mise, održana je svečana Inauguracija u dvorani biskupa Antuna Mandića. Na početku je sve okupljene pozdravila tajnica Fakulteta Tihana Kuterovac, a nakon nje, prigodne je pozdrave uputio i nadbiskup Hranić, još jednom poželjevši da sve okupljene u životu vodi Duh Sveti i poniznost.

Uslijedio je dekanov pozdravni govor s nekoliko važnih misli. Dekan je pozdravio sve nazočne, zahvalivši se staroj i novoj upravi Fakulteta. Iznio je nekoliko osnovnih informacija, pa je tako istaknuo kako je upisano 11 studenata na prvu godinu te kako KBF u Đakovu ima 20 diplomanata. Na katedri povijesti i patrologije zaposlena je nova asistentica, profesorica Petra Kolesarić. Također, gospođa Tihonija Zovko je od ove akademske godine nova voditeljica knjižnice.

Nakon što je naveo novosti o novoj akademskoj godini, dekan je iznio nekoliko poticajnih misli za sve studente, ali i profesore. Naglasio je kako teologija nije stultologia, tj. zabavologija, smijehologija, donošenje nekakvih vlastitih mišljenja, već da je ona ozbiljna, najozbiljnija znanost, jer je ona znanost Božjega „mišljenja“. Teologija je također „škola ljubavi“ (schola caritatis) i ona se nikako ne smije pretvoriti u školu oholosti. Tako i teološka tradicija naglašava: „Tamo gdje je prisutan veći dar znanosti, tamo prekršitelj toga dara znanosti zaslužuje i veću krivnju.“ U tome je smislu teologija najljepša znanost, ali i najopasnija. Nijedan znanstvenik ne može tako promašiti svoje zvanje kao što to može teolog, odnosno Kristovim riječima, nijedan sluga ne zaslužuje dobiti toliko udaraca koliko teolog, jer onomu komu se mnogo daje, od njega se više i očekuje.

Prvu misao koju je dekan izdvojio odnosi se na tekst iz poslanice sv. Pavla: „Podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu, i mir Kristov neka upravlja vašim srcima.“ Dakle, Pavao nas poziva da podnosimo jedni druge u Kristovu miru. No, postoje tri načina kako mi ne podnosimo jedni druge i razaramo zajedništvo. Prvi je način tvrdokornost, odnosno nepraštanje, uvjerenost da smo pravedni i nesposobnost praštanja. Radi se o duhu zloće koji je gore od duha ovoga svijeta (taština). Tko ne prašta, jer je uvjeren da je pravedan, potvrđuje da ga je zahvatio duh zloće. Drugi način je sumnjičenje, stalna sumnja u drugoga, u bližnjega. To dovodi do nepovjerenja što također razara zajednicu. Treći način razaranja zajedništva jest prijetvornost, dakle kada jedno mislimo, a drugo govorimo svojim bližnjima.

Pismo nam daje lijekove protiv ovih elemenata koji razaraju zajedništvo. Tako je dekan dao primjer susreta Ezava i Jakova. Preokret u njihovu životu dolazi u Jakovljevoj borbi s anđelom. Iz te je borbe Jakov izašao iščašen, šepav. Tek nakon te borbe, Jakov, gubitnik, poražen spram Boga, šepavac, dolazi svome bratu Ezavu. Događa se čudo, čitamo u Pismu, „Ezav mu potrči u susret, zagrli ga, padnuvši mu oko vrata, poljubi ga i zaplaka“. Uvjet za mir i pomirenje je, dakle, biti šepav, iščašen iz borbenoga, agoničnoga odnosa s Bogom.

Tako i istinska teologija proizlazi iz šepanja borbe s Bogom, teolozi su duhovni šepavci, snažni na nebesku, a slabi na zemaljsku nogu, nogu za ovozemaljske moći i časti. Kada postanemo šepavi, u Bogu gubitnici i poraženi, tada možemo pristupiti jedni drugima, zagrliti jedni druge, poljubiti jedni druge i zaplakati. I ono što je još važnije, nakon pomirenja Ezav i Jakov su svaki otišli svojim putem! I u našim zajednicama, i na Fakultetu i dalje će svatko „ići svojim putem“, ali bitno je da u tom odlaženju ostanemo šepavi, nemoćni, ponizni, a time i pomireni s bližnjim.

Druga misao je iz 1 Sam kada Gospodin poziva Samuela. Samuela možemo promatrati kao studenta, a Elija kao profesora. Prvo, ono najvažnije u Samuelovu i našem životu ne dolazi od nas, već od poziva, od nečega što dolazi izvana, od poziva, tj. od milosti onoga koji poziva, Isusa Krista. Tako je i teologija drukčija od svih drugih znanosti jer dolazi izvana, iz onog što nismo sami domislili i iz onoga što sami ne želimo, iz naše preuzetne želje. Tako sv. Augustin kaže da je prvi uvjet za teologiju da „naučimo da se Boga ne može pronaći.“ Augustin ide čak tako daleko da kaže da se između Boga i nas nalazi jama.

Drugo, Gospodin je pozvao Samuela dok je bio u hramu. Središte našega Fakulteta je kapelica. Zapostavljanje kapelice i duhovnoga života vodi teologiju u propast. Kapelica je mjesto molitve na kojemu se povlačimo iz ovoga svijeta. Sv. Petar kaže: „Opašite bokove svoje pameti.“ U kapelici mi opasujemo, stežemo svoju pamet od prevelikog bavljenja izvanjskim, od znatiželjne izgubljenosti u izvanjskom, od stalnoga sumnjičenja bližnjih. To „stezanje razuma“, to „zatočenje razuma“ (sv. Pavao) u kapelici podrazumijeva i plakanje. Teologija proizlazi iz plakanja, iz kajanja, jer jedino plakanje, kajanje čovjeku daruje nutrinu, brigu za nutrinu. Bez kajanja za vlastite grijehe čovjek prestaje biti čovjek nutrine, a time Božji čovjek, teolog.

Treće, znamo također da se Bog objavio Samuelu dok je spavao. Potrebno je duhovno spavanje kao uvjet teološkog studija. Duhovnim spavanjem zatiskujemo uši od ovoga svijeta. U duhovnom spavanju nalikujemo Odiseju koji se zavezao za jarbol i zatisnuo uši da ne bi morao slušati sirene. Tako i teolozi: poput Odiseja, zavezani za jarbol križa, trebaju zatisnuti uši kako bi iznutra pjevali pjesmu, a to znači čitali, proučavali i živjeti s Božjim riječima. Tako će se dogoditi da teolozi trebaju tako govoriti kao da čitaju, a to je Pismo.

S druge strane, svećenik Eli predstavlja učitelja, profesora. Gospodin po ljudima zove određene ljude pa tako i Samuela. Bog želi da čovjek po čovjeku dođe k Bogu, po čovjeku Isusu Kristu koji je Bog i čovjek. Tako i već i u Starom zavjetu, a tako i sada u Crkvi. Time Bog čovjeka – tako što ga poziva po čovjeku – odgaja za poslušnosti i poniznost. U tom smislu svećenik Eli predstavlja profesore koji studentima trebaju biti važniji od roditelja: roditelji su nas rodili za ovaj svijet, a profesori, svećenici su pozvani rađati nas za nebeski svijet tako što pred nas stavljaju Kristovo znanje. Stoga ni u jednoj znanosti profesor nije toliko važan kao u teološkoj znanosti, profesor kao autoritet, profesor kao roditelj. A ni u jednoj znanosti student nije toliko neslobodan kao u teologiji!

Tako je uloga profesora da nauče studente poslušnosti i poniznosti, odnosno da ih pouče da je student onaj koji plače (okajava svoje grijehe, priznaje tugaljivo svoje neznanje i traži znanje), čita (istražuje ono što je primio) i ljubi (žudi za uvijek većom spoznajom i uvijek većom ljubavlju): lugere, legere, amare. No, s druge strane, svećenik Eli predstavlja veliko poniženje za svakoga profesora teologije. Elijev glas samo nalikuje Božjem glasu. Tako i glasovi profesora samo nalikuju Kristovu glasu. Ono što profesori teologije nije njihovo, nisu ništa oni sami domislili, nego samo predaju ono što su primili. Teologija ne dolazi iz čovjekovih argumenata, rasprava, iz razuma, nego iz vjere.

To pak znači da ni na jednom fakultetu, ni u jednoj znanosti student nije toliko slobodan kao na teološkom fakultetu. Student teologije je najslobodniji student na svakom sveučilištu, a teologija je čuvarica slobode na svakom sveučilištu. Naime, u svim ostalim znanostima student je tako reći „prisiljen“ nužnošću razuma, sloboda igra sporednu ulogu, student u ostalim znanostima nema doživljaj slobode kao što je to slučaj s teologijom (vjerom). U teologiji (vjeri) sve počiva na čovjekovoj volji, odnosno na odnosu volje i milosti. Nema vjere bez volje, vjera dolazi iz volje (ex voluntate), jer voljom čovjek prihvaća ono što ne spoznaje vlastitim razumom, ništa (nužnost razuma, argumenata) ga ne „prisiljava“ da vjeruje. U tom smislu profesor teologije – a to je paradoks teologije i vjere! – ima najmanju važnost za studente za razliku od ostalih znanstvenika, jer su studenti o njemu najmanje ovisni (ne postoji ništa „nužno“, „prisilno“ razumski u teologiji), a najviše ovisni o „nutarnjem učitelju“ (milosti) i vlastitoj volji, slobodi. Student teologije se tako kreće između totalnoga autoriteta profesora, vlastite neslobode (poslušnost i poniznost) i totalnoga ne-autoriteta profesora i vlastite slobode. Prvo dovodi do drugoga, a drugo dovodi do prvoga, jedno se prožima s drugim, slobodna ne-sloboda, ne-slobodna sloboda.

Dekan je svoj govor zaključio riječima sv. Augustina: „Ljubavlju se traži. Ljubavlju se istražuje. Ljubavlju se plače. Ljubavlju se istine vjere objavljuju. Ljubavlju će ono što je objavljeno ostati u nama.“ Na kraju programa, student 3. godine Luka Marošević, pročitao je molitvu sv. Pavlu sv. Anzelma Canturburyjskoga.