Doktorirao Drago Tukara

Rim, (IKA) – Svećenik Đakovačke i Srijemske biskupije Drago Tukara obranio je u srijedu 25. lipnja doktorsku tezu iz patrologije na Patrističkome Institutu Augustinianumu u Rimu, naslovljenu “David: “Exemplum“ utjelovljenja Riječi Božje. Istraživanje na Izlaganju psalma CXVIII. kod sv. Ambrozija“ izradio je pod vodstvom profesora Allana Fitzgeralda.
Tukarina doktorska radnja podijeljena je u tri poglavlja. U uvodnome prikazuje što je to “exemplum“, primjer, koju ulogu ima u životu čovjeka i potom u djelima sv. Ambrozija. Različito je poimanje primjera u poganskoj kulturi od one kršćanske. Primjer ne bi značio samo govor o načinu i metodi komuniciranja među ljudima, nego mnogo više. Govoriti o primjeru značilo bi govoriti o dvije kulture, dvije stvarnosti (vidljivoj i nevidljivoj, materijalnoj i duhovnoj), dva svijeta. U prvome poglavlju autor predstavlja neke predstavnike poganske kulture. Iz njihovih spisa izvlači svjedočanstva o aktualnosti primjera u navještaju misterija, u navještaju idealnoga svijeta. Prikazuje njihove ideale za moralni i mistični život, stavove i ponašanje prema istini. U retoričkim, moralnim, odgojnim i filozofskim spisima kod pogana, primjer je bio norma i pravilo za svagdanji život. Sve to su bili odlični instrumenti za naviještanje kršćanskih istina koje je rana kršćanska zajednica spremno prihvatila i preuzela iz antičke baštine i zajednice. Crkveni oci i pisci prvih stoljeća svoja izlaganja temelje i obogaćuju primjerima iz objave i crkvene tradicije. Svojim naukom Tertulijan, Jeronim, Filon, Origen i Bazilije Veliki izvršili su utjecaj i na Ambrozija, na njegova tumačenja o velikome biblijskom primjeru Davidu i konačno Kristu kao najvećem primjeru sa njegovim spasenjskim djelom koji je istovremeno “pitanje i odgovor“ ljudske egzistencije.

Drugo poglavlje Tukara je posvetio primjeru kod svetog Ambrozija. Bog želi izreći i izvršiti svoj naum i plan kroz konkretne primjere, znakove. Naum skrivenoga Boga, objavljen i ispunjen u punini u primjeru njegova sina Isusa Krista, kao i ostalih divnih primjera iz Staroga i Novog zavjeta, iz kršćanske prakse i svakodnevnoga života, poganske kulture i misli, samoga Ambrozijevog života skrivaju i razotkrivaju božanska otajstva i naum. Čovjek je pozvan u vjeri prihvatiti božanska otajstva, slaviti ih i živjeti ih. Govoriti kod Ambrozija o “exemplumu“, o primjeru znači približiti čovjeka Bogu i Boga čovjeku. Znači započeti i završiti s Kristom i u Kristu. Primjeri svih ostalih su nam samo pomoć, budući da je Krist glavni u svemu i jedini kojemu sve vodi.

Treće poglavlje Tukara je posvetio starozavjetnome Davidu kod Ambrozija. On je pratio Davida od “mladenaštva do zrelosti“, od nesavršenosti do savršenstva. Za njega David sa njegovim usponima i padovima ostaje trajan primjer svima onima koji žele slijediti u svome životu spasenjske zahvate Presvetog Trojstva. Ambrozije je jedan od otaca koji se naglašeno bavio ekonomijom spasenja, navlastito spasenjskim djelovanjem utjelovljene Riječi. U Davidu je vidio mogućnost pokazati kontinuitet prisutnosti Riječi kroz povijest, poglavito u Starome i Novome zavjetu. David je primjer za nasljedovanje jer tko dobro poznaje Davida upoznat će i samoga Krista u njegovom spasenjskom djelovanju. Istraživanje Davida nudi mogućnost vidjeti i upoznati transcendentalnoga Boga koji ozdravlja unutarnjega duhovnog čovjeka. U primjeru Davida nalazi se nauk o savršenstvu kojoj je centar sam Krist kojemu teži. Istražujući Davida Ambrozije dolazi do teološke postavke “Christus pro nobis“. David je “zaodjenut Kristom“ i on je kao takav mogao slobodno nastupati u njegovo ime na zemlji i prije Kristova zemaljskog pojavka. Ambrozije na jednome mjestu sažima svoju misao pa kaže za Krista da je on “verus David“. Izlažući svoj nauk o Davidu, milosne Božje zahvate u njegovome životu, Davidovu poniznost, otvorenost prema Božjim datostima, suradnju s Bogom, Ambrozije u svojim spisima Davidov primjer koristi i protiv arijanske hereze. Istražujući Ambrozijevo izlaganje o psalmu 118 i Davidu, Tukara je u svome radu obuhvatio i temeljne kristološke teme: Krist put, Krist domovina, po Kristu čovjeku Kristu Bogu, po Kristu k Ocu, Krist – svjetlo – duša, Krist sve, Krist za nas za mene.

Drago Tukara rodio se 7. travnja 1965. u Gundincima, kod Slavonskog Broda. Sin je Ilije i Ruže, rođ. Kaurin, i ima još šestero braće i sestara. Srednju školu pohađao je u gimnaziji na Dječačkom sjemeništu na Šalati od 1981. do 1983. te druge dvije godine s maturom u Biskupskom liceju u Đakovu od 1983. do 1985. Filozofsko-teološki studij pohađao je u Đakovu, a za svećenika ga je zaredio biskup Ćiril Kos u đakovačkoj katedrali 29. lipnja 1992. godine. Službovao je u Osijeku u župi sv. Petra i Pavla od 1992. do 1993. i u župi Uzvišenja sv. Križa u osječkoj Retfali od 1993. do 1997. Studij patrologije započeo je u Rimu 1997. na Patrističkome Institutu Augustinianumu, a u tijeku studija boravio je u Papinskome hrvatskom zavodu sv. Jeronima.