Don Anton istaknuo je kako mu je drago što je „struka prepoznala njegov rad kao nešto što je tijekom godina ostavilo i nekog traga”. Naime, u novinarskom poslu, osobito u crkvenom novinarstvu, osoba se prepoznaje onoliko koliko je zaista „radila za stvar evanđelja, za stvar vjere, čovjeka, ovoga našega svijeta i domovine. Ako si sebe uložio u to, onda nije toliko važna osobna afirmacija nego upravo taj posao koji si u danom vremenu učinio”.

Don Anton nastavlja mnogo raditi i u mirovini, surađuje i s Hrvatskom katoličkom mrežom. No, veseli ga, kaže, i ta umirovljenička „neužurbanost”. Vrativši se na početke svoga novinarskoga djelovanja, ispričao je kako je pisao još u gimnaziji i sa zahvalnošću se prisjetio svojih tadašnjih profesorica s. Robertine Medven, kao i profesorice Petrović u Karlovcu. Profesionalno se crkvenim novinarstvom počeo kontinuirano baviti od 1989. godine u Zadru, kada je s fra Bernardinom Škuncom uređivao Živo vrelo, tada je naime bio prvi tajnik Hrvatskoga instituta za liturgijski pastoral. Slijedio je Radio Zadar a zatim odlazak u Rijeku gdje je sedam godina vodio vjersku emisiju Katolički vidici. Zatim su s tada krčkim biskupom Josipom Bozanićem osnovali Kvarnerski vez, koji je tri godine uređivao. Nakon toga je otišao u Zagreb kao glavni urednik Informativne katoličke agencije i predstojnik Tiskovnoga ureda HBK i naposljetku prešao u Kršćansku sadašnjost. U to je doba vrlo intenzivno surađivao i sa svjetovnim medijima.

Na osnovu tih više od tri desetljeća plodnoga novinarskoga rada don Anton ističe da crkveni ljudi, bilo svećenici ili laici, mogu dati veliki doprinos u javnom prostoru, ako imaju svoje mišljenje. Mediji imaju vlastitu kulturu, jezik i ući u tu gramatiku izricanja vlastite vjere i promišljanja crkvenih pogleda i prericati to na suvremeni jezik veliki je zadatak crkvenih komunikatora. „To se jako dobro prepoznaje i najlošije je kada ne bismo imali mišljenje ili ne bismo komentirali i bili u svakom trenutku na raspolaganju medijima – tada nismo ispunili zadaću crkvenih komunikatora. U medijima treba biti prisutan”, poručuje Šuljić.

Kao profesor njemačkoga jezika, književnosti, povijesti umjetnosti i s pastoralnim iskustvom don Anton smatra da biti dobar novinar znači i imati široku kulturu, obrazovanje. Ističe da je imao sreću da je uz svećenički poziv promijenio barem još četiri zanimanja – kao profesor u Zadru, odgojitelj i profesor u Rijeci, radio je i isključivo u novinarstvu u IKA-i i zatim je prešao u izdavaštvo. U svim tim zvanjima protkao je i medijski način djelovanja jer je uvijek smatrao da svećenik nužno mora koristiti sredstva društvene komunikacije. Dapače, on se mora prilagoditi mediju – ne zanijekati istinu, dogme naše vjere, nego se prilagoditi mediju – „ne može se na Twitteru pričati Markove konake, nego ići sržno”. Televizijska slika prikazuje naše lice, oči, uvjerenje u sadržaj – specifičnost medija treba poštivati, poručuje don Anton.

U Crkvi treba imati svoje mišljenje i to nije laka pozicija. Crkva je hijerarhijski a ne demokratski uređena institucija i tu sasvim sigurno treba poštovati hijerarhijski red, ali ne bez pokrića, ističe Šuljić. Iz svoga tridesetogodišnjega djelovanja ocjenjuje da crkveno novinarstvo možda nije dovoljno otvoreno prema sebi, katkada nam nedostaje te „crkvene kuraže”, hrabrosti, koja bi nam onda mogla biti pokriće i za „građansku kuražu”.

Na pitanje o gradnji dijaloških mostova, po kojoj je poznat, i zbog kojih su ga i crkveni i svjetovni mediji uvijek tražili prilog i komentar, don Anton je istaknuo da je važno s ljudima, novinarima njegovati dobar odnos: „Ne moramo se slagati, niti moramo biti kućni prijatelji, no možemo biti ljudi i svoja stajališta znati dobro obrazložiti ali i uvažiti stajalište drugoga”.

Šuljić se osvrnuo i na konvergenciju medija, prikazivanje sadržaja na više načina, istaknuvši da je to jako dobro za istraživačko novinarstvo; o čemu je bilo riječi i na skupu na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u povodu 54. svjetskoga dana sredstava društvenih komunikacija. Posebno je pohvalio crkvene sadržaje na Internetu u doba pandemije koronavirusa, laičke inicijative koje su i svećenici i biskupi spremno prihvaćali. Tu se pokazalo što znači „vjerujem u općinstvo svetih” – zajednice vjere u kojoj svatko sa svoje razine pridonosi evangelizaciji.

Mladima koji se žele baviti novinarstvom don Anton je na kraju preporučio dobro obrazovanje, korištenje više izvora i hrabrost ne zatajiti Riječ. Ne samo da izvješćujemo nego i namećemo neke teme – zadaća je crkvenoga komunikatora da bude proaktivan, da ne dopusti pod utjecajem i ideologiziranog nasljeđa „pometanje pod tepih” nekih tema za kojima svjetovni mediji možda neće posezati, kao što su etička ili bioetička pitanja. Stvari treba katkad i prokazivati, poručio je don Anton Šuljić.

Izrazio je posebnu radost zbog djelovanja Hrvatske katoličke mreže koja sada nadilazi i agencijski i radijski prostor, napomenuvši da je o tome i sam razmišljao te dok je radio u IKA-i napravio i elaborat. Stoga je posebno sretan što se Hrvatska katolička mreža sada širi i njezin se napredak danas može i tehnološki, kadrovski i financijski pokriti – „a sve je to evangelizacijski posao naše Crkve”. Na kraju je još jednom istaknuo veliku važnost sredstava društvene komunikacije i preporučio crkvene medije slušateljima i gledateljima (emisija se mogla pratiti i na Facebook-profilu HKR-a) „jer obogaćuju vjerski život”. Don Anton je i poznati kantautor pa je razgovor završio njegovom pjesmom posvećenom dobrom prijatelju, misionaru u Zambiji.

https://www.facebook.com/Hrvatski.Katolicki.Radio/videos/551244812252645/