Don Mario Popović, službenik u Državnom tajništvu, o radu u Svetoj Stolici, papi Franji te o Sinodalnom putu u Njemačkoj

S don Marijom Popovićem razgovarala je Marijana Dokoza. Don Popović je rođen u Splitu 1984., a filozofsko-teološki studij pohađao je u Splitu. Za svećenika ga je zaredio u lipnju 2010. u konkatedrali Sv. Petra u Splitu nadbiskup Marin Barišić. Nakon dvogodišnje službe tajnika splitsko-makarskoga nadbiskupa, u rujnu 2012. godine poslan je u Rim na poslijediplomski studij patrologije na Patrističkom instutitu Augustinianum. U nastavku prenosimo odlomak iz njegovog razgovora, koji se u cijelosti može pročitati ovdje.

Don Mario, kažite nam ukratko što je to patrologija i koja vam je služba u Rimu.

U nekoliko riječi sažeto, patrologija proučava crkvene pisce i crkvene oce u prvim stoljećima Crkve. To su ujedno počeci sustavnoga teološkog razmišljanja, koji su temelj dogmatske teologije i tradicije Crkve. Moja je bliža tema za vrijeme studija bila o svetom Jeronimu i o literarnom razvoju njegovih tekstova, ponajviše komentara.

Od siječnja sam 2014. godine započeo sa službom u Državnom tajništvu Svetog Oca. Riječ je o dikasteriju Rimske kurije, koji pomaže Papi u obavljanju njegove svakodnevne službe. Ured je Rimske kurije koji je najuže povezan s Papom. Ako bismo usporedili s ministarstvima u drugim državama, onda bi Državno tajništvo bilo ministarstvo unutarnjih i vanjskih poslova u jednom.

Kao prevoditelj sam u pravilu prisutan pri dolasku službenih delegacija te hodočasnika iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Ipak, moja je glavna zadaća latinski odjel, volim svoj posao, a latinski jezik je lijepo iskustvo.

Radim sa šestoricom kolega, svećenika i laika. Prevodimo najvažnije Papine dokumente, poput enciklika, apostolskih konstitucija, dekreta imenovanja novih biskupa (bula), zakonskih tekstova (koji se zovu i motu proprio) te ostalih različitih službenih Papinih akata.

Pokušavamo taj klasični jezik učiniti bližim, svakodnevnim, ne samo po dokumentima i budućoj arhivskoj građi, nego i po npr. Papinom Twitter računu (@Pontifex_ln). Prevodimo zatim tjedne vijesti za Vatikanski radio koje se emitiraju subotom i nedjeljom, pod nazivom Hebdomada Papae (Papin tjedan). Na neki se način pokušavamo približiti studentima, ali i svima onima koji pokazuju barem malo interesa i simpatije. Često se može čuti kako je to  mrtvi jezik, no mi ga činimo itekako živim. Jedna osobitost je da je na svim Papinim Twitter računima, a ima ih 9 (na 9 jezika), latinski vrlo popularan – već je prošao milijun pratitelja! Za usporedbu, Papin Twitter na njemačkom jeziku ima oko 680 tisuća pratitelja.

Ujedno je to i dio evangelizacije, jer i tako dolazimo do vjernika, ali i do onih koji nemaju nikakav kontakt s Crkvom, ali ih potakne i ta vrsta komunikacije.

Kad je riječ Vašoj o popularnosti, podsjetimo na 2015. godinu kada ste u Hrvatskoj i BiH postali poznati, a cijeli svijet Vas je tog 6. lipnja gledao rame uz rame papi Franji jer ste odabrani da budete kao prevoditelj uz Papu tijekom njegovog posjeta Sarajevu.

Od toga je prošlo već sedam i pol godina, ali ljudi to uvijek pamte. Iako je to sada prošlost, ostat će mi kao jedno nezaboravno iskustvo za cijeli život. Mogu kazati kako je to jedan dan koji ostaje u trajnoj uspomeni, odnosno „traje“ cijeli život.

(…)

Možete li reći koja je bila razlika između pape Franje i pokojnog pape u miru Benedikta XVI? Budući da ste već nekoliko godina djelatnik u Vatikanu, upoznati ste s radom pape Franje ali i njegovog prethodnika, nedavno preminuloga Pape Benedikta XVI.

Uvijek je nezahvalno uspoređivati djelovanje dvojice papa. Papa je također i biskup jedne biskupije, one Rimske, a svaki papa postaje papom upravo jer je biskup Rima, što papa Franjo voli često naglasiti. Jednako tako, on je čovjek koji ima svoj karakter, svoju osobnu povijest, ima svoja iskustva, i tu vidimo da su papa Franjo i nedavno preminuli papa emeritus Benedikt XVI. različiti.

Međutim, ono što ih obojicu itekako spaja jest to da je papa Franjo doista na svim poljima nastavio tamo gdje je Benedikt XVI. i sam započeo, a prije njega sveti papa Ivan Pavao II. Radi se o jednom velikom kontinuitetu od preko četrdeset godina. Ono što je potrebno uvijek naglasiti, jest da svatko ima svoj karakter, svoj pristup, međutim svi su oni, svi smo mi, u službi Isusa Krista i njegove Crkve. Radi se o jednoj misiji koja je raspršena po cijelome svijetu, a njezin centar se nalazi u Rimu, ta je Crkva i njezin biskup-papa, prva koja „predsjeda u ljubavi“, kako lijepo piše sv. Ignacije Antiohijski.

Često se čuju kritike na račun pape Franje zbog njegovih stavova i postupaka, ali i to kako je papa Franjo blizak narodu. Pritom se ističe to kako je papa Franjo na samom početku ruske agresije na Ukrajinu, ignorirao sve protokole, i pješice otišao u rusko veleposlanstvo pri Svetoj Stolici kako bi izrazio svoju zabrinutost zbog napada na Ukrajinu. Mediji su prenijeli kako je to nezapamćeno odstupanje od protokola, a vjeruje se kako je to prvi put da je neki Papa posjetio veleposlanstvo kako bi razgovarao s veleposlanikom u vrijeme sukoba. Obično se strani veleposlanici pozivaju na sastanak s Papom u Apostolskoj palači. Zbog takvih njegovih postupaka, ljudi ga najčešće doživljavaju svojim zaštitnikom, ali i jednim iz naroda.

Istina, često se zna kazati kako je papa Franjo jedan od nas, iako svatko tko obavlja bilo kakvu javnu službu dolazi iz jednog naroda, mentaliteta i slično. Uvijek je „jedan od“. Tako je i s papom Franjom, koji nosi veliko iskustvo iz Latinske Amerike, a koja je nama svima Europljanima poprilično nepoznata. S druge strane, takvog je karaktera, osjetljiv na sociološke i socijalne prilike, doživljavamo ga vrlo direktno – kao čovjeka, svećenika i biskupa, zapravo – kao vjernika. Konačno, on je predan kao što smo, vjerujem, i svi mi te onoliko koliko svatko može i znade, koliko ima, toliko onda i daje. U tome je njegova veličina što se ne plaši pokazati samoga sebe, ogoljenog, onakvim kakav jest.

Papa Franjo puni uskoro deset godina svoje službe, svojega pontifikata. Mnogo toga je učinio, ne samo na razini reformi, već i kao Papa misionar koji propovijeda riječima, a možda još i više svojim gestama. Usudim se kazati da je to njegov veliki zadatak kojim daje primjer svima.

Kako komentirate Sinodalni put u Njemačkoj?

Ovdje mogu iznijeti samo osobni stav, jer drugačije i ne mogu. Sinodalni put je izazov i prilika, no trebalo bi dobro poznavati bit stvari. Crkva u Njemačkoj sa svojom velikom i bogatom tradicijom korača, kao i svaka mjesna Crkva, sa svojim društvom i narodom.

Međutim, ono što društvo ponekad nalaže, ne smije i ne može biti apsolutni imperativ vjernicima, odnosno Crkvi – narodu Božjemu. Smatram da je najvažnije pitanje, a vjerujem i da je našim čitateljima vrlo blisko, pitanje identiteta. Kršćanin ima svoj identitet i principe, postulate, uvjerenja, od kojih se ne odstupa. Meni je zato žao ako se promatra Sinodalni put kao jedan sveopći parlament gdje svatko ima pravo ne samo kazati, što je sasvim legitimno i poželjno, nego i činiti što ga je volja.

Složit ćemo se da je to skup ljudi, vjernika, okupljenih oko svojih biskupa, koji nose kršćanski identitet kojeg se nije moguće odreći. Vjerujem kako mnogi svećenici u Njemačkoj imaju sličan pogled na ovu stvarnost.

Možemo se prilagođavati našem društvu, međutim, ne možemo raditi kompromise ili pak potpuno mijenjati nešto u čemu nemamo ni kompetencije ni ovlasti. Ono čime raspolažemo, a to je polog vjere, to nije naše, nismo vlasnici toga. Nemojte krivo shvatiti, ne mislim da smo kakvi radikalni egzekutori tvrdih pravila i zapovijedi, nego smo služitelji, misionari, propovjednici. Istina je, valja se prilagoditi vremenu i okolnostima, no ne pod svaku cijenu. Vrlo dobro znamo poteškoće i sumnje s kojima se susreću mnogi, kako vjernici, tako i oni koji nisu blizu Crkvi, ali na nama je da im pružamo razumijevanje, nadu i utjehu. Tako bivamo privlačni drugima, jer svatko tko ima jasne poglede i vedar duh – osvaja, bio svećenik ili vjernik laik.

Jedan vojnik, liječnik, ma bilo tko, tko vjerno i s ljubavlju vrši svoj poziv ili posao, biva zanimljiv, privlačan, možda i drugoga potakne na isto. Jednako tako, jedan biskup, svećenik ili vjernik koji se odriče osnovnih postulata vjere, kojemu je tako svejedno gdje ili kome pripada ili što i u čije ime ispovijeda, uranjajući se tako u more indiferentnih ljudi i stanja, kome on/ona može biti svjedokom? Uspjeh je možda brz i senzacionalan, podosta ovisi i o karizmi same osobe, jer je usredotočena na samu sebe, no učinak je slab te brzo pada u zaborav. Tako se zna pojaviti jedna određena dihotomija, zato što imamo naviku uspoređivanja i onda se idemo besplodno nadglasavati. Imamo jasan glas Onoga koji nas sve okuplja, a to je Isus Krist i njegova Crkva te je on jedini kriterij.

U dugoj smo povijesti Crkve imali toliko kriza, gdje se činilo da je otpad od vjere neminovan mnogim narodima Europe, da će Crkve nestati. Siguran sam da će i u ovo naše doba prevladati onaj sensus fidelium, osjećaj vjernika, te da će nas Bog sačuvati od dramatičnih raskola ili podjela. No, kao i uvijek, mi smo na potezu.

Koliko Crkva treba ići ukorak s vremenom, budući da će društvo uvijek pomicati granice?

Ne možemo negirati da je Crkva današnjih dana drugačija od Crkve kakva je bila u prošlosti. Kao i u svakoj obitelji ili zajednici, mora postojati netko tko će kazati gdje je granica, ne možemo ići dalje jer ne smijemo; nemamo pravo ići preko njih jer su jasno postavljene. Možemo zajedno voditi rasprave o prijedlozima koji su javno najviše zastupljeni, ali ovdje je riječ o mnogim kompleksnim i nimalo jednostavnim tezama, koje bi trebale postati pravilo. Ne mislim samo na opća disciplinska crkvena pitanja, nego još i više na ona koja dotiču vjeru i moral u suštini, a koja su puno pogubnija i opasnija nego što se misli ili o njima piše, idu čak i ispod radara javnosti.

S druge pak strane, često se nas svećenike (ili Crkvu općenito) zna prikazati i etiketirati kao odvojene od stvarnih potreba ljudi. Svaki svećenik i vjernik, neovisno o vremenu i mjestu gdje se nalazio, itekako dobro poznaje radosti i nade, ali i tjeskobe, drame i boli svojeg bližnjega. Patnja, bol i smrt voljene osobe ili pak djeteta postaje nekome hridina ateizma, a nekome, paradoksalno, luka nade, nova prilika u tom turbulentnom moru života. Na kraju, pa i mi svećenici potječemo iz obitelji koje su dio ovoga istoga društva, sličnih patnji, ali radosti i nada, zar ne?