Donji Karin: Obilježena 31. obljetnica rušenja Franjevačkog samostana i samostanske crkve sv. Marije

Misno slavlje za domovinu u karinskoj franjevačkoj crkvi predvodio je fra Andrija Bilokapić, vojni duhovnik iz Zadra. Koncelebrirali su karinski gvardijan i župnik Karina i Kruševa fra Petar Klarić, samostanski vikar fra Ivan Nimac, o. Ivo Topalović, vojni kapelan iz Zemunika, fra Žarko Maretić, župnik Crnice, fra Nikola Ćurči, fra Dujo Boban ispovjednici iz Šibenika, don Tiho Vulin, župnik Posedarja, don Ante Delić, župnik Jasenica i Vinjerca, don Mladen Protić, župnik Popovića i Korlata, fra Ivan Šimunac, župnik Gračaca, Lovinca i sv. Roka.

Liturgijske dijelove pjevala je klapa Hrvatske ratne mornarice „Sv. Juraj“.

„Mi smo se danas ovdje sabrali obilježiti spomen. Zato smo ovdje. Spominjati se svoje prošlosti, korijenje svakoga postojanja. Ako ovoj maslini, ovdje ispred crkve, uništimo korijenje, brzo će se lišće osušiti. Tako i mi, ako zaboravimo svoju prošlost, ako ne živimo iz onog slavnog u svojoj prošlosti, brzo ćemo nestati. Spominjati se u Bibliji znači uprisutnjivati. Mi ovdje danas uprisutnjujemo ono što se zbilo u Domovinskom ratu i što se zbiva poslije toga. To zbivanje, s jedne strane, to sjećanje, je bol. Bol i patnja zbog onih koji su pretrpjeli smrt, koji su pretrpjeli progonstvo, koji su ožalošćeni. Također, ovdje se u isto vrijeme miješaju osjećaji ponosa, ponosa zbog sjajnih ljudi koji su se suprotstavili zlu. I mi ovdje danas stojimo, dakle, i u sjećanju i s bolju i s ponosom. Uvjet sretne sadašnjosti, sretne budućnosti jest da stojimo pred našom prošlošću. Važno je postaviti sebi pitanje: kako živim, koliko sam zahvalan i na koji način mogu živjeti i dalje? U ovom našem Domovinskom ratu mi smo se branili. To sigurno znam. Kroz rat bio sam sudionik. Vidio sam svojim očima, susretao, plakao i radovao se. I sada ovdje prvi put izgovaram: Mi smo braneći se pomagali neprijateljima da manje zlo počinu. Naši branitelji nisu bili samo u službi obrane Hrvatske, obrane svojih domova, svojih obitelji, svoje domovine, nego su od zla većega, od zla branili neprijatelje. To tvrdim“, rekao je fra Andrija u propovijedi.

„Danas smo u prvom čitanju čuli: ,Zaodjenite se kao izabranici Božji.’ U milosrdno srce, u poniznost, u blagost… I praštajte jedni drugima kao što je nama Krist oprostio. Danas ovdje govorim kao svjedok vremena u kojem su se ovi događaji zbivali. Danas smo pozvani od Boga na praštanje i uvijek smo pozvani na praštanje. Na koji način su naši branitelji krenuli u obranu svojih domova? Kad je neprijatelj osvojio Benkovac, bilo je i mrtvih i ranjenih i to su bili prvi ranjenici koji su došli u zadarsku bolnicu. Čuli smo za to odmah. Okupilo se desetak mladih. Bio sam i ja s njima. Išli smo posjetiti naše ranjenike i odnijeti neku slasticu, neki znak pozornosti. Došli smo u podrume pedijatrije zadarske bolnice, gdje su bili uglavnom svi bolesnici. Jedan od ranjenika iz područja Benkovca, koji je ostao bez noge, kaže: ,Idite u ovu sobu do nas. Tamo su ranjena četiri srpska vojnika i odnesite im kolača.’ Kažem: ,Dobro.’ A ovaj vojnik, ranjenik, osloni se na vješalicu i kaže: ‘Molim vas dečki, molim vas djevojke, otiđite. Recite im da ih ne mrzimo. Recite im da nam ovo ne rade. Zašto nam ovo rade? Mi praštamo i želimo živjeti. Molim vas idite tamo.’ I došli smo pred sobu. Bio je policajac pred vratima, čuvao ih je. Ušli smo unutra i našli četvoricu ljudi. Budući sam bio u redovničkom odijelu, iznenadili su se. Mi smo im rekli što su nam rekli naši branitelji.“

Fra Andrija je naveo još jedan primjer koja ga je, kako je rekao, također pogodio. Jedan čovjek iz Kruševa koji je prošao Knin, prošao logore, došao do Beograda, iz Beograda preko Sarajeva, nekim razmjenama, ne znam kojim, dospio je u dom Sfinga u Zadru. I on je pripovijedao, onako škrto, koju je sve patnju, torturu doživio: ,Rekao sam svojoj djeci: ‘Djeco moja, meni je lakše trpjeti ovo što sam ja doživio, negoli da vi ovakvo nešto učinite drugima. Nemojte to činiti.’ S tim kršćanskim osjećajem naši su ljudi ušli tu borbu, u taj rat. Dakle, nisu se dali preplaviti mržnjom. Jer da su se dali preplaviti mržnjom, tek onda bi bili osvojeni. Da im je duša, srce postalo smetlište tuđega zla, onda bi tek bili poraženi, nego su ostali iznutra čisti. O ovakvim primjerima mogao bi još govoriti. „

Propovjednik je dalje nastavio: „Vidjeli smo, doživjeli smo različite ruševine, srušene crkve, zapaljena sela… Kad je srušen ovoj samostan, vojnim dalekozorima sam s Velebita promatrao ga kao ruševinu. Promatrao sam mjesta u okolnim selima gdje su bile crkve, srušene crkve, zapaljene kuće… Hrvatski vojnici bili su sigurni kako će osloboditi Hrvatsku… Kad se dogodila ‘Oluja’, onda sam duboko bio također potresen time da je Danneels, briselski kardinal… izjavio je da je hrvatska vojska u ‘Oluji’ srušila pravoslavne crkve u ovom području i da je srušila samostane. Osjećao sam se kao da me netko užgao vatrom, i u tom trenutku, ne znam kako, naiđe tajnik Hrvatske biskupske konferencije fra Ilija Živkovići. Kažem: ‘Ilija što je ovo, šta ćemo? Ajde idemo gore slikati, idemo fotografirati.’ To je bilo dva dana poslije ‘Oluje’. Došli smo i fotografirali pravoslavne i katoličke crkve. Došli smo ovdje u ovaj samostan. Naišli smo na samostansku grobnicu u koju je bila bačena bomba, a samostan porušen. I prošli sve redom samostane tamo do manastira Krka i druge samostane i crkve. Ni jedna pravoslavna crkva u ‘Oluji’ nije bila srušena. Opet je znakovito, iz tog Bruxellesa, iz kojeg nam danas dolaze bezbožni i protunaravni diktati, iz tog Bruxellesa se laž i peko crkvenih vlasti širila se o Hrvatskoj. I čovjek ne može danas ne biti potresen misleći uopće na to. Ali važno je da iznutra doista ostajemo ljudi praštanja. Važno je da se doista borimo za istinu. I istina će isplivati. Ne može izgubiti, makar umro. Ne može izgubiti onaj koji je na Božjoj strani. Kao što je Isus pobjednik kad je stradao, kad je pokopan, onda kad je uskrsnuo. Tako je i želja Hrvata za vlastitom domovinom uskrsla iz pepela. Nikla je iz krvi, iz ogromnih patnji. Razvaljen je bio ovaj hram, razvaljene su bile gotove sve katoličke crkve u ovom području, ali mi smo gotovo sve crkve podigli. Ljudi su se tamo vratili.

No, lakše je puno sagraditi i obnoviti samostan, crkvu kuće, ali što ćemo s onom živom Crkvom, s onim živim tijelom Isusa Krista? Hoćemo li obnoviti Crkvu ovdje. Vi ste ovdje predstavnici vlasti, predstavnici i načelnici općina, ovdje mi svećenici. Evo pozvani smo, tu nas obvezuju naši branitelji, naši poginuli naši ožalošćeni, suze prognanih. Tu nas obvezuje sva ona patnja koja se zbila, a koja se danas toliko potiskuje, toliko se izruguje. Ovi naši mediji, ovaj žuti tisak, što govori o braniteljima, da ne kvarim ove naše misli. Važno je dakle da se zauzmemo obnoviti ovu našu živu Crkvu, Crkvu koja će znati prihvaćati Božje praštanje, koja će darivati praštanje; Crkvu koja će živjeti, koja će poštivati obitelj, koja će ljude i narod i govoriti da je muško, muško a žensko, žensko; koja neće dati ovim suludim diktatima da nama upravljaju. Mi smo ovdje pozvani zaista vratiti se korijenu. Čovjek je božanskog porijekla i samo može naći svoje utočište upravo u zakonu Božjemu. Bez toga nema nikakvog napretka. Naši su se Hrvati ovdje branili od Turaka s istoka, a sada je opasnost, upravo veća opasnost i podlija opasnost, sa Zapada. Ona dolazi upakirana u slobodi, u misli, u napretku u ljudskim pravima, pravima djece, a donose se zakoni protiv života, protiv naravi. Upravo zato smo ovdje suprotstaviti se toj misli, odnosno usvojiti misao Isusa Krista. I ako usvojimo misao Isusa Krista živjet će ovaj narod, a žrtva naših branitelja doista će biti smislena i osmišljena“.

Gvardijan Klarić je u pozdravnom govoru kazao: „U Domovinskom ratu, u pobuni protiv države Hrvatske, pobunjeni Srbi su, na današnji dan 13. veljače 1993., iz osvete za VRO Maslenica, ovaj časni i dični samostan razorili, uništili i opljačkali njegovo neprocjenjivo sakralno i kulturno blago. Danas je 31. godina dubokih duhovnih i domoljubnih rana ovog časnog samostana i njegova pada i pada hrvatske zastave na njemu. Mi se svake godine sjećamo ovih velikih rana kao što se sjećamo na Veliki petak Krista i njegovih rana i njegove žrtve na križu. Imamo se pravo danas s poštovanjem sjetiti žrtve i razaranja ovoga samostana, moleći za poginule hrvatske branitelje od stoljeća sedmog do naših dana i slaveći misu za Domovinu i da se ovakav zločin nikada više ne ponovi. I Isus je padao pod teškim  križem, ali je pobijedio i uskrsnuo. I mi smo padali, ali smo pobijedili. Uvijek smo se dizali iz pepela zahvaljujući Bogu, Gospi od Anđela – Svetoj Mariji Bezgrešnoj i našem hrvatskom narodu i njegovim braniteljima i prvom predsjedniku Tuđmanu. Doživjeli smo VRO hrvatske vojske „Maslenica“ (1993.), mnoge druge slavne bitke Domovinskog rata te Oluju 1995. – završnu operaciju za oslobođenje porobljenih dijelova Domovine, kao i obnovu slobodne i neovisne države. Danas u miru, ljubavi i slozi moramo se žrtvovati za milu nam Domovinu i trajno je duhovno i nacionalno obnavljati. Hrvatska domovina i zastava nikada ne smiju pasti!

Danas šaljemo s ovog svetog ranjenog i obnovljenog mjesta poruku mira i ljubavi Lijepoj našoj i cijelome svijetu, da utihne oružje, razaranja, ubijanja, utihnu ratovi i želje za ratovanjima. „Neka mir zavlada u cijelom svijetu.“

Gvardijan je pozdravio izaslanika potpredsjednika Vlade i ministra obrane Ivana Anušića gospodina Zorana Kurtova, izaslanika potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda gospodina Antu Zelića, izaslanike zadarskog župana, gradova Zadra i Benkovca, te obrovačkog gradonačelnika Antu Župana, načelnike susjednih općina i predsjednike gradskih i općinskih vijeća i institucija javnog i kulturnog života. Pozdravio je predstavnike hrvatskih postrojbi iz Domovinskog rata i predstavnike udruga hrvatskih branitelja, nazočnu hrvatsku vojsku, hrvatsku policiju, hrvatske branitelje, obitelji poginulih hrvatskih branitelja i nestalih. Pozdravio je Klapu Hrvatske ratne mornarice „Sv. Juraj“ na čelu s Markom Bralićem koja je pjevala na misi i tijekom kulturnog programa. Pozdravio je propovjednika i svećenike.

Obilježavanje obljetnice je počelo hodnjom hrvatskih branitelja od državne ceste iznad Karina do Franjevačkog samostana u Karinu. Prije mise održano je polaganje vijenaca kod samostanske grobnice, a gvardijan fra Petar Klarić molio je molitvu odrješenja za sve pokojne franjevce i poginule hrvatske branitelje. Vijence su položili predstavnici postrojbi iz Domovinskog rata, braniteljskih udruga proizišlih iz Domovinskog rata, Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, Zadarske županije te načelnici susjednih općina i izaslanici Grada Benkovca i Obrovca.

Karinski samostan iz 1429. godine hrvatski je spomenik kulture nulte kategorije, jedan od 122 sakralna objekta u sastavu Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu koji je bio srušen u agresiji pobunjenih Srba na Hrvatsku. Kao odmazdu za doživljeni poraz u oslobodilačkoj akciji Maslenica, pobunjeni Srbi srušili su taj samostan i crkvu 13. veljače 1993. godine. To je bilo najveće razaranje u šest stoljeća dugoj povijesti toga samostana, koji je najstariji od njih 15 u sastavu te Provincije. Franjevački samostan je blagoslovljen te crkva posvećena na Gospu od Anđela, 2. kolovoza 2006. godine.

Iz Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, u vremenu od 1942.-1948. ubijena su 44 franjevca mlađe dobi, a u Domovinskom ratu ubijen je mlađi franjevac.

fra Petar Klarić