„Kada dodirnu tlo, prestravljeni su. Putovali su dvanaest sati u čamcima na napuhavanje koji se jedva drže na površini. Često su prljavi jer tijekom prelaska obavljaju nuždu unutar čamca, ponekad imaju opekotine od goriva“, kazala je Hrvatica s. Danila, redovnica trideset i pet godina, milosrdna sestra Svetog Križa, jedna od tri sestre koje je Unija vrhovnih poglavarica (UISG) poslala na Lampedusu. Zajedno s njom je Indijka s. Rufina, iz iste kongregacije te Amerikanka s. Inès, Marijina sestra. Sestre djeluju u ime župe i zajedno s nevladinim udrugama prisutnima na otoku. Njihovo poslanje je doček i briga za migrante.

Dolazak brodova na Lampedusu ne prestaje. Gumeni čamci, s ljudima koji dolaze uglavnom iz Sirije, Afganistana i subsaharske Afrike, polaze iz Libije i Tunisa. Iza njih su tjedni, ponekad čak i mjeseci putovanja pustinjom, neki su prešli planine Irana. Prodali su sve što su posjedovali kako bi platili put trgovcima. Najsiromašnije obitelji su se zadužile kako bi platile put.

„Kada dočekujemo migrante na pristaništu, čekajući autobus koji će ih odvesti u prihvatni centar onda razgovaramo s njima. Muče se da nam ispričaju svoj put, mnogi briznu u plač. Kažemo im da se više ne moraju bojati, da će moći dobiti liječničku pomoć, da su sigurni“, rekla je s. Danila. Govor je važan, stoga UISG za taj projekt uvijek traži sestre koje se znaju izražavati na engleskom, arapskom i talijanskom jeziku.

„Prvi put kad sam otišla na mol, bilo je šokantno“, kazala je s. Rufina. „Nedavno sam bila stigla iz južne Indije. Tog dana je stigao brod s desecima migranata, muškaraca i žena. Pitala sam neke od njih: ‘Zašto ste došli ovamo?’. ‘Za bolji život’, odgovorili su. U njihovoj zemlji vlada siromaštvo, glad, nema škole za djecu. To su realnosti koje u Europi ne možemo ni zamisliti“, istaknula je s. Rufina.

Sredinom rujna na Lampedusu je u nekoliko dana stiglo 8 tisuća migranata. Na otoku živi oko 4 tisuće stanovnika. „Trudili smo se da prihvatimo sve, ali nije bilo dovoljno hrane za sve. Stanovnici Lampeduse stavili su na raspolaganje sve što su imali kod kuće kako bi prehranili ove jadne ljude“, kazala je s. Danila.

„Najviše me žalosti vidjeti bolesne ljude, žene, djecu. Iz njihovih očiju razumijemo teret očaja koji ih tjera na putovanje. Ovdje dolaze mnoge žene koje su tek rodile. Drugi drže novorođenčad staru tek nekoliko dana. Druge pratimo na hitnu jer će uskoro roditi“, rekla je s. Rufina te dodala: „Pitala sam jednu majku: ‘Zašto si krenula na tako gadan put?’. Odgovorila je: ‘Za bolji život, jer konačno više neću biti silovana, jer moj sin neće odrastati usred rata’“, prepričala je sestra.

Rufina se prisjetila i „trudne majke, koja je stigla sama s djetetom od dvije godine i još jednim od pet mjeseci. Došla je iz Konga i rekla mi da bi je ubili da je ostala u svojoj zemlji. A onda mi je rekla da će odmah tražiti posao jer joj treba novac da plati put supruga koji je ostao u Libiji. Novac koji su imali bio je dovoljan samo da plate put njoj i njezinoj djeci. Zbog toga je otišla sama s dvoje vrlo male djece i jednim na putu“, rekla je sestra.