Tema izlaganja prof. Matulića povezana je s poglavljem „Osmisliti i stvoriti otvoreni svijet“ iz enciklike Fratelli tutti.

„Pojam otvorenoga svijeta pretpostavlja pojam zatvorenoga svijeta, inače ne bi imalo odveć smisla ni govoriti, a još manje istraživati i kritički propitivati uvjete i mogućnosti, nosive ideje i poticaje za osmišljavanje i stvaranje otvorenoga svijeta, ako je sam pojam svijeta ravnodušan spram činjenice je li otvoren ili zatvoren“, rekao je na početku predavač.

Ako se to pitanje dovede u vezu s etikom, presudno pitanje je: Koji odnosno kakav svijet zahtijeva istina o čovjeku? „Papa Franjo ne slijedi logiku teorijskog izlaganja kršćanske istine o čovjeku, a koju bezuvjetno pretpostavlja, nego slijedi logiku njenih praktičkih posljedica. Nije zaokupljen spekulativnim i teorijskim aspektima istine o čovjeku, nego onim praktičkim“, ustvrdio je. Dakle, u središtu je, konkretni odnos prema konkretnom čovjeku, dodao je.

Da bi predstavio bitne aspekte istine o odnosu prema čovjeku, Sveti Otac se poslužio prispodobom o milosrdnom Samarijancu u čijem središtu je pitanje: Tko je moj bližnji? Odatle naglašava da su svi ljudi međusobno braća i sestre jer imaju jednoga zajedničkog Oca koji im garantira neotuđivo ljudsko dostojanstvo.

Stavljanje govora bratstva i sestrinstva svih ljudi u središte crkvenoga u prvi plan stavilo je i pojam današnjeg svijeta, na koji se prof. Matulić nadalje osvrnuo.

„Smisao i značenje čovjeka neraskidivo su povezani sa smislom i značenjem svijeta, ali i obratno. Čovjek s pravom samoga sebe razumije kao mali svijet (mikrokozmos), kao svijet koji u sebe sabire sve komponente velikoga svijeta (makrokozmos), a ta činjenica upućuje na međusobni red i sklad te zajedničku sudbinu“, kazao je.

„Ono što je svakako neupitno jest činjenica da pojam svijeta nikada nije podrazumijevao puki opis fizičke stvarnosti, to jest ono što čovjek pomoću osjetila zapaža oko sebe, nego je uvijek uključivao i vrijednosni sud i svojevrsni stav osobnog uvjerenja bez obzira na njegovu kvalitetu. U tom smislu svijet nikada nije bio i ostao nešto što je čovjek samo pasivno promatra, nego je uvijek predstavljao ono što mudar čovjek tek treba utemeljiti kao takvo“, pojasnio je.

„Svijet u svom najizvornijem značenju uvijek označava čovjekov svijet, to jest, svijet kako ga čovjek vidi, spoznaje i razumije, polazeći od sebe samoga, budući da se pojam svijeta pojavljuje samo s čovjekom, a nipošto ne bez njega i mimo njega“, naglasio je. U teološko-biblijskoj perspektivi, pak, pojam svijeta označava „nebo i zemlju“ (Post 1, 1) – stvoreni svijet ili djelo Božjega stvaranja.

„Za vjernika svijet je obilježen dvoznačnošću. Svijet je najprije izvorno Božji svijet. On je isključivo djelo Božje suverene stvarateljske volje i nauma. To je apsolutna objektivnost svijeta. Međutim, svijet je također i čovjekov svijet ukoliko otkriva dramu čovjekova otpada od Boga i grijeha te izaziva Božju srdžbu“, dodao je predavač.

„Svi ljudi na svijetu solidarno dijele istu i zajedničku sudbinu, kao što dijele istu i zajedničku ljudsku narav“, a dvoznačnost svijeta ukorijenjena je u ljudskom srcu ranjenom grijehom. Svijet je, dakle, izvrsno, uzvišeno, očaravajuće i zadivljujuće Božje djelo koje zbog toga ne može ne svjedočiti o Bogu (usp. Rim 1, 19 – 11; Dj 14, 17). No, u Božji svijet je djelovanjem Zloga i čovjekovim neposluhom ušao grijeh, a po grijehu su ušli svakovrsni razdori i sama smrt (usp. Rim 5, 12 – 20), primijetio je.

Nakon toga osvrnuo se na „otvoreni svijet“ pape Franje. Kad bi se radilo o nekoj njegovoj vlastitoj viziji, tada bi mu se moglo kritički prigovarati da je on utopijski ili čak sanjarski ili previše prijeteći našim političko-sigurnosnim strukturama, ali jer se radi o jednom odvažnom pozivu na ponovno otkrivanje i oživotvorenje Božjega svijeta ili, drukčije rečeno, autentičnoga čovjekovog svijeta u Isusu Kristu, onda ne samo taj poziv primamo na znanje, nego smo dužni preispitati sami sebe „da ne bih možda, ili da nisam, trčao uzalud“ (Gal 2, 2), poručio je prof. Matulić.

Da bi se Papine poruke ispravno shvatile potrebno je u obzir uzeti nauk Drugog vatikanskog sabora, napomenuo je.

„Sabor ne polazi od nekog zgotovljenog kršćanskog svijeta, niti takav svijet ima pred očima, nego svjetlom vjere i evanđelja promatra čovjekov svijet, a zajedno s time i Crkvu u svijetu. To čini istovremeno na više razina:

a) svijet kao ljudska obitelj sazdana od različitih naroda i kultura;
b) svijet kao jedinstveni ljudski rod ili čovječanstvo sa svim njegovim usponima i padovima;
c) Božji svijet u kojemu se očituju Stvoriteljeva ljubav i dobrota;
d) čovjekov svijet u kojemu djeluju sile grijeha;
e) otkupljeni ili Kristov svijet kao dar i put preobrazbe čovjeka i svijeta do konačnog dovršenja prema izvornome Božjem naumu“, naveo je predavač.

Prethodnici pape Franje u enciklikama su ukazivali na pogubne učinke grijeha na području ekonomije i tržišta, a on u Fratelli tutti „ukazuje na pogubne učinke grijeha na području politike, podjednako nacionalne i međunarodne, zbog odsutnosti svijesti o pravome značenju ljudske zajednice koja zaslužuje to ime samo ako je istinska bratska i sestrinska zajednica“, rekao je.

„U tom smislu kad papa Franjo potiče na osmišljavanje i stvaranje otvorenog svijeta, njegovo polazište je kršćanska slika čovjeka kao stvorena na sliku Božju koje „ne može potpuno naći samoga sebe osim po iskrenom darivanju samoga sebe (usp. Lk 17, 33).“ Spoznaja istine o čovjeku potpuna je samo u susretu s drugima, jer istinska vrijednost i dubina ljudskoga života otkrivaju se na konkretnim licima drugih koje ljubi. Ljudski život zatvoren u samoga sebe (egoizam), izoliran od drugih (individualizam) izručen je smrti.“

„Čovjeku nije mogući izići iz samoga sebe i svladati napasti svih oblika egoizama i individualizama bez pomoći, to jest bez posebne snage koja dolazi od Boga, a to je ulivena milost božanske ljubavi koja čovjeka osposobljava za autentični kreposni život“, istaknuo je dr. Matulić.

„Ljubav ne otvara samo da iziđemo iz sebe samih i otvorimo se ljudima u vlastitoj sredini, jer i ona može biti zatvorena u sebe pa smo osmišljavanje i stvaranje otvorenoga svijeta zaustavili na pola puta tako što smo na mjesto individualnog egoizma stavili idealizirani kolektivni egoizam“, naglasio je. „Autentična ljubav otvara i usmjerava prema sveopćemu zajedništvu, a to se, ipak, događa postupno stjecanjem sposobnosti da se drugoga prihvati kao drugoga i drukčijega“, dodao je.

„Istinsko bratstvo i sestrinstvo se rađaju samo iz ljubavi. Sloboda i jednakost bez bratstva i sestrinstva svih ljudi nisu potpune“, zaključio je, zahvalivši papi Franji što je ponovno podsjetio na bratstvo koje je u modernitetu kao ideal i kao praksa ostalo zaboravljeno dok su sloboda i jednakost dobile salve pohvala.