Dr. Tonči Matulić: O poslijekoncilskim i prijekoncilskim gibanjima u teološkoj misli, o unutar-crkvenom i dijalogu Crkve sa svijetom

Dr. Matulić govorio je o kontekstu i implikacijama toga susreta koji je novost u hrvatskoj akademskoj teološkoj zajednici te pojasnio što se želi postići budućim godišnjim ljetnim susretima pod nazivom „Moralna teologija u akvatoriju suvremenih izazova“.

Što znači Matulićeva poruka: „Trebalo bi napraviti križ dijaloga!“. Dr. Matulić otvoreno govori o kvaliteti unutar-crkvenog dijaloga, o prijekoncilskim i poslijekoncilskim gibanjima teološke misli u Crkvi. Koliko su životvorne postojeće strukture Crkve, jesmo li otvoreni prodoru Duha Svetoga? Koliko smo hrabri u središte navještaja staviti Isusa Krista i kakvi smo svjedoci mi danas, pojedinačno i kao Crkva?

Budući da će vaši ljetni susreti okupljati prvenstveno katoličke teologe, nameće mi se pitanje je li vaš susret moralnih teologa reakcija na Ljetnu školu teologije u Dubrovniku, s obzirom da oni imaju drugačiji pristup u odabiru sudionika, a koji i nije naišao na odobravanje u dijelu hrvatske crkvene javnosti?

Hvala Vam na tom pitanju. Tekst nikad ne može pobjeći od svoga konteksta. Pa tako i ova naša inicijativa, koja se događa na tlu Zadarske nadbiskupije, iz razloga što je moj doktorand dr. don Damir Šehić, profesor moralne teologije i bioetike na Teološko – katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru, ujedno i tajnik zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića.

Don Damir je unatrag godinu dana doktorirao sa zanimljivom i aktualnom temom teološko – bioetičkog vrednovanja ustavnosudskih odluka o pobačaju i on mi je prije završetka svoga doktorata, unatrag tri godine, rekao: ‘Zašto se mi teolozi ne bismo nalazili? Mogu se potruditi da to bude u zadarskom ambijentu, osigurati materijalnu i logističku podršku, da se okupimo, surađujemo. Po Vašem nahođenju, Vi vidite koji bi bio najbolji model.

Te tri godine podudaraju se s vremenom kada je održana prva Ljetna škola teologije u Dubrovniku koju je inicirao tada dubrovački biskup mons. Mate Uzinić, riječki nadbiskup koadjutor. Don Damirov prijedlog poklapa se s vremenom održavanja te škole u Dubrovniku. Pandemija je naš susret odgodila.

Utoliko, naš susret teologa nije reakcija, nego je samostalna, samostojna inicijativa. Ona nije kontra, nego je pro. Ne može se nijedna korisna stvar, pa i ta Ljetna škola teologije, smatrati završetkom svega, nego svatko može na temelju svojih znanja, mogućnosti, dobre volje, inicirati održavanje nekog događaja.

Mi smo, zahvaljujući don Damiru Šehiću, to i ostvarili. To sam od početka prepoznao i rekao sam mu: ‘Hoćemo. Damire, to ćemo učiniti, prije ili kasnije. Moramo dogovoriti’.

Zasada smo na razini doktoranada i poslijedoktoranada kojima sam službeno studijski savjetnik ili mentor. Doktorandi su oni koji su trenutno na poslijediplomskom studiju licencijata i doktorata KBF-a Sveučilišta u Zagrebu. Poslijedoktorandi su doktorirali i još uvijek su u tom statusu, bilo da su već akademski angažirani ili nisu. To je ta inicijativa.

Budući da se radi o mojim studentima, mi smo se svi upoznali u sklopu četvrtog modula ‘Etičko – moralna i društvena relevantnost teologije i Crkve’ u sklopu poslijediplomskog licencijatskog i doktorskog studija teologije na zagrebačkom KBF-u. I to je ta poveznica.

Međutim, inicijativa je neovisna od toga. Ona je naša, Damirova i moja, mi smo okupili sada one koji su se mogli odazvati. Bilo je pozvano još nekoliko teologa koji iz raznih razloga nisu mogli sudjelovati. Na Školjiću smo dali naziv i odredili karakter tih ljetnih susreta ubuduće, što ćemo i kako raditi, koje su nam svrhe, ciljevi i stremljenja.

To je nešto što je samostalno, samostojno, originalno, vlastito. Nije upereno protiv nikoga, otvoreno je svima. Nije nikakva reakcija, nego je vlastita akcija.

Sudionici susreta na Školjiću iznijeli su intrigantne sadržaje, zanimljiva, dinamična viđenja enciklika pape Franje i njihov kontekst, no veći dio javnosti te teologe ne poznaje niti su oni prisutni u javnosti. A predmet njihova bavljenja su aktualne teme, poučljivo i zanimljivo predstavljene. Godina vjere poticala je na spoznavanje, dublje upoznavanje sadržaja naše vjere, na to smo pozvani. Vaš je susret stoga i u funkciji javne afirmacije teologa, odnosno teološke misli u Hrvatskoj. Mislite li da u tome zaostajemo, da u tome treba činiti više – da se s inicijativom poput ove kasni?

Slažem se. Gledajte. Bilo bi lijepo kad bismo živjeli u uvjetima u kojima bi ljudi oko nas, društvene, civilne strukture, sveučilište, znanost, kultura, umjetnost, sport, gospodarstvo, politika, pitali nas teologe što mislimo, na koji bi način bilo najbolje da oni postupe u svojim svakidašnjim pothvatima, da čuju naše mišljenje. Međutim, to nije slučaj.

Ako se danas ne izborite i ne nametnete u javnom prostoru, nitko vas ništa neće pitati. Ovdje želim skrenuti pozornost na jedan fenomen. A to je fenomen podmuklosti. Podmuklosti. To drugim riječima znači da gotovo sve društvene djelatnosti na ovaj ili onaj način imaju neki dodir i kontakt s Crkvom. Ali on najčešće nije artikuliran. On najčešće nije javan.

Svi negdje s nekim ručaju, večeraju, svi se nalaze negdje na nekim sastancima, skrovitim, izabranim, sastaju se na nekim otuđenim mjestima i razgovaraju. I to možda može stvarati dojam, osjećaj, uvjerenje kod onih koji se bave javnim poslovima da su time, ajmo tako reći, osigurali sebe duhovno, crkveno, teološki.

Međutim, u javnom prostoru, teologija i teolozi, ako se ne izbore za svoje mjesto, ako se ne trude izlaziti, a papa Franjo nas poziva, budimo Crkva koja izlazi, to je zahtjev misijske preobrazbe. Ako ne uzimamo riječ, ako ne nastupamo u javnosti, nitko nas za ništa neće pitati.

Ja ću ovdje, na temelju moje poslovične samokritičnosti, reći i to – nažalost, i u samoj Crkvi, često puta i hijerarhija i crkvene strukture, neće nas za ništa pitati. Iako mi mnogi sudjelujemo u raznim crkvenim tijelima i tijelima HBK i možemo tamo dati svoj doprinos, to je činjenica, i to ne smijemo prešutjeti i previdjeti.

I na Školjiću smo doživjeli lijepu stvar, da nas je dočekao zadarski nadbiskup Želimir Puljić, da je bio s nama cijelo vrijeme, u većini naših točaka je sudjelovao, i sam je dao svoj doprinos. Od njega smo osjetili očinsku blizinu i bezrezervnu podršku. Rekao nam je: ‘Organizirajte se, stojim uz inicijativu, uz vas, nastojte se okupljati. Tu smo’.

Naravno, ne preuzimajući na sebe nikakve obaveze, jer ovo želi biti autonomna inicijativa, neovisna, u kojoj će se okupljati poglavito moralni teolozi, ali i drugi, koje ćemo mi pozivati i koji će se sami prijaviti, da možemo promišljati.

Nitko ne može sam. I doista je potrebno, pogotovo mladim ljudima koji dolaze, koji stasaju, odrastaju, da osjećaju da nisu sami, da imaju podršku, da imaju blizinu iskusnijih, starijih i da mogu na taj način polako odrastati.

Dalekosežno, ako gledamo u budućnost, mi možemo očekivati da će iz jezgre ove inicijative stasati naši vrsni teolozi koji će znati nastupiti, koji će znati sudjelovati u javnim raspravama, čiji će se glas slušati i u Crkvi i u društvu.

Vaš inicijalni susret primjer je suradnje akademske zajednice i predstavnika crkvene hijerarhije. Dr. Matuliću, imate li dojam da Crkva, mislim na upravljačke strukture gdje se donose odluke, biskupe, nedovoljno vrednuje vlastite resurse? Da nedovoljno koristi, u pozitivnom smislu te riječi, kapacitet, potencijale, kapital ljudi koje ima, koji djeluju unutar Crkve? Vaš susret pokazuje blago mladih moralnih teologa. Oni mogu artikulirati stavove Crkve i pomoći hijerarhiji u zastupanju moralnih, kršćanskih vrednota koje su osobito na udaru.

Naime, stječe se dojam da je nekima u Crkvi često netko tko je izvan Crkve vrjedniji, važniji, bolji, poželjniji za razgovor i suradnju, to svojevrsno dokazivanje pred drugim, po mogućnosti ‘strancem’. A nedovoljno poštujemo i vrednujemo naše ljude, koji su unutar Crkve odgojeni, obrazovani i još važnije – koji su Crkvi vjerni u kušnjama, svim situacijama i Crkvi predano služe u redovitosti? U tome vidim osobitost i vrijednost vaših susreta – vi želite vrednovati, uvažavati vlastite teologe, vrsne znalce iz Katoličke Crkve.

Da. Kad ste spomenuli hijerarhiju, odnosno naše biskupe, nesumnjivo da smo svi mi, pogotovo koji smo svećenici, po mandatu Crkve. To znači po imenovanju naših biskupa, ordinarija, ondje gdje služimo. S time oni mogu u sebi othraniti, odnjegovati osjećaj da smo mi svi u krugu Crkve i radimo u Crkvi.

E sad, Vaše pitanje zapravo cilja na ono više – nije bitno vršiš li ti neku službu, radiš li na KBF-u, predaješ na Teološko – katehetskom odjelu, dobio si mandat vlastitog ordinarija i to je to. Ti si u okrilju Crkve.

Nego, Vaše pitanje cilja na to jesu li iskorišteni potencijali koje mi kao Crkva, unutar Crkve, imamo. Ne zaboravite da u Hrvatskoj ima 2500 vjeroučitelja, više od stotinu ima nas akademskih teologa koji smo zaposlenici teoloških učilišta. Ima nekoliko stotina završenih teologa koji nisu ostali u crkvenoj službi nego su otišli svojim putem, bave se raznim poslovima i zanimanjima.

Tu nesumnjivo postoji enorman potencijal. I čovjek se često puta zapita, pogotovo kada nastanu provjere naše crkvenosti, crkvene pripadnosti, naše kršćanske i katoličke kulture, a to su neke delikatne situacije, kad vidimo kao da smo mi nekakva marginalna manjina, kao da nas nema, kao da nema kompetentnih i sposobnih ljudi, kao da nema onih koji su kadri reći, nastupiti, jasno artikulirati stav Crkve, stav vjere.

I to je doista otužno. I tu se onda pokazuje, ja bih rekao, ta raslojenost naše Crkve. Hijerarhija ima svoje brige i oni se drže skupa, oni se međusobno doživljavaju kao upućeni jedni na druge i često puta to ispadne kao glava bez tijela.

Mi koji smo na nižim razinama, u akademskoj teologiji, svećenici po župama, župnici, vjeroučitelji u javnim školama do samog puka Božjega, nekada se svi osjećamo kao nekako raslojeni, odnosno otuđeni jedni od drugih.

Sad moram uzeti analogiju – ako su oni glava koja se odvojila od tijela, mi smo tijelo koje se odvojilo od glave i tu se često puta vidi manjak suradnje, manjak susretljivosti, manjak dijaloga, manjak zajedništva i onda ta Crkva ostavlja lošu sliku o samoj sebi.

I silno je važno da oni koji imaju odgovornost u Crkvi, ponajprije naši pastiri, biskupi, ali onda i teolozi koji imaju silno veliku odgovornost, svi župnici, vjeroučitelji i cijeli puk Božji, da tražimo načina kako ćemo intenzivnije surađivati. Kako ćemo pokazivati na vani taj naš communio, to zajedništvo Crkve.

Jer, čini se da mi jedino zajedništvo Crkve želimo pokazati na liturgijskim slavljima. Naravno da je euharistijsko slavlje izvor i vrhunac svekolikog života Crkve i tu je nesumnjivo Crkva u pravom smislu riječi.

Ali, Crkva živi i prije euharistijskog slavlja i poslije euharistijskog slavlja. Na kraju mise kažemo Idite u miru. Znači, idite sada u vaše poslanje, tamo gdje radite, djelujete. Ovo što smo u crkvi zajedno slavili, neka se nastavi u vašim životima. To vidljivo zajedništvo Crkve koje je euharistijski utemeljeno i strukturirano, ono bi se moralo pokazivati u svakodnevnici.

Nesumnjivo da ovakav susret teologa može doprinijeti tom vidljivom zajedništvu, intenzivirati ga. Sretan sam s činjenicom da se možemo na temelju ove inicijative okupljati, da možemo njegovati to vidljivo zajedništvo, teološko – moralno, u okrilju velikog zajedništva Crkve.

Ali, nismo zatvoreni nikome. Nikome nismo zabranili doći, nikoga nismo odbacili. Okolnost da je zadarski nadbiskup Želimir Puljić uz nas potvrđuje želju da možemo graditi to veliko crkveno zajedništvo.

Vaš susret nije samo u funkciji zajedništva, nego i unutar-crkvenog dijaloga, dijaloga među katoličkim teolozima. Mi dijalogiziramo sa svijetom, što je potrebno. Ali, koliko mi sebe unutar Crkve međusobno poznajemo, poštujemo i između sebe dijalogiziramo? Je li ovo kako je sada, dovoljno?

Slažem se da je silno važno izgrađivati unutar-crkveni dijalog. Crkva nije vjerodostojna i nije autentična ukoliko poziva na dijalog, druge potiče na dijalog, a sama ne daje primjer unutar- crkvenog dijaloga.

Dijalog je preduvjet zajedništva. Bog hoće i s nama dijalogizira u svojoj Riječi, vječnoj Riječi Očevoj koja je Tijelom postala, Isusom Kristom. I mi taj dijalog označavamo U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. To je ta Božja prisutnost, Bog nas uvodi u zajedništvo života sa sobom. Mi postajemo Božja zajednica, Božja obitelj i to se treba protegnuti na sve dimenzije crkvenog života.

Ali, onda će vam se reći ovako: ‘Pa je, oni komuniciraju između sebe, mi teolozi komuniciramo između sebe, vjeroučitelji imaju svoje stručne skupove i stručna vijeća, oni komuniciraju između sebe’.

Međutim, nastaje problem kada pitamo kakva je komunikacija između tih razina? Kakva je komunikacija između navedenih skupina? Dijalog je Dia – Logos, a to je razgovor udvoje. Često puta imamo okolnosti da jedni govore a drugi šute i nikad nemaju mogućnost izraziti se.

Onda se, s vremenom, nakupi puno pitanja, pa i teških, ozbiljnih pitanja, pa onda ponekad kao ljudi ne možemo izbjeći i gorčinu, frustraciju. E onda nam više to nije lako slušati. Onda ćemo radije zaobilaziti, radije ćemo preskakati, nego ići u otvoreni dijalog.

Zato je potrebno doista napraviti novi zamah u tome da se u našoj Crkvi počne dijalogizirati više, intenzivnije, vertikalno i horizontalno. Mislim da horizontalni dijalozi postoje na svim razinama Crkve, ali da ne postoje dijalozi između ovih horizontalnih razina s vertikalnim razinama.

Evo, trebalo bi napraviti križ dijaloga. Da nastane križ dijaloga, simbol i sredstvo našeg spasenja koje nas uvijek vraća našem Kristu raspetom i uskrslome. Tu bi doista trebalo puno više raditi da bi Crkva kao primjer dijaloga, kao prostor i mjesto dijaloga, služila i svijetu koji bi mogao od nje učiti kako se dijalogizira a ne svađa, kako se dijalogizira a ne monologizira, kako se dijalogizira konstruktivno, kritički pa i samokritički, a da još uvijek njegujemo zajedništvo, prijateljstvo, uzajamnu ljubav, kako još uvijek možemo sačuvati jedinstvo, biti zajedno, bez obzira što dijalog nije uvijek ni jednostavan, katkad je mučan, težak, ali je nužan. Nužan.

Spomenuli ste svijet. Vratimo se na izlazak Crkve prema drugima. Papa Franjo u svojoj enciklici ‘Radujte se i kličite’ proziva gnosticizam koji ide za tim da, citiram Papu: „Razdvaja Boga od Krista, Krista od Crkve, a Crkvu od naroda“. To je važno istaknuti. Jer u dijalogu s ne-katolicima, sa svijetom, kod nekih protagonista koji nastupaju u ime Katoličke Crkve, čime se neke pojave, odnosno moguća zastranjenja, kao službeno legitimiraju s crkvene razine, primjećuje se sklonost narušavanja te komplementarnosti, dokida se dopuna tih cjelina. Pa se govori o Bogu bez Krista. O Kristu bez Crkve. I o Crkvi bez naroda.

Slažem se s time što kažete, a nadovezuje se na opservacije pape Franje o ponovnom buđenju starih, klasičnih hereza iz prvih stoljeća Crkve, u obliku neopelagijanizma i neognosticizma.

To na što ste se referirali, da. Često se stječe dojam kako osjećaj pravovjernosti i posjedovanja vjerskog znanja i posjedovanja nekih sigurnosti vjere više onemogućavaju nego što omogućavaju, više sapliću zdrave, nužne, korisne korake nego što ih omogućavaju na putu zahtjeva nove evangelizacije, misijske preobrazbe Crkve koja izlazi, zahtjeva koncilske obnove Crkve. Onda imamo u Crkvi one koji su previše sigurni i imamo u Crkvi one koji su posve nesigurni. Kako se to moglo dogoditi?

Papa Franjo to je detektirao, da se tu radi o nekakvom neognosticizmu koji umišlja sebi da sve zna, da mu je sigurnost vjere dovoljna. A koja je svrha toga? Valjda smo mi poslani naviještati Radosnu vijest o Božjem kraljevstvu i Isusu Kristu. Valjda smo mi poslani evangelizirati. Imamo misijski nalog od početka. Valjda mi trebamo ići ususret svijetu, uspostavljati dijalog sa svijetom. Valjda smo se mi kao Crkva, kao cjelina, obvezali nekim nalozima, nekim usmjerenjima, konkretno mislim na Drugi vatikanski koncil.

Onda se stječe dojam kako ovakva vrsta vjerskog, katoličkog gnosticizma, može doprinijeti ostvarenju našeg poslanja? Ide se u drugu suprotnost – da se onda Crkva zatvara, Crkva se okreće nekakvom tradicionalizmu, zatvara se u nekakvi klerikalizam, okreće se liturgizmu, ekstremnom, lijevo desno, ali nitko se ne pita koliko to stvarno doprinosi ostvarenju temeljnog poslanja Crkve. Da to ne doprinosi temeljnom ostvarenju Crkve, nego zapravo Crkvu zatvara, izolira u jednu koju znamo već od prije, ali je odsada i papa Franjo često spominje – zatvara nas u jednu lažnu sigurnost. Bolje je živjeti u istinitoj nesigurnosti.

Što je istinita nesigurnost? Prihvatiti da se vječna riječ Očeva, Sin Božji, utjelovio u čovjeka, Isusa iz Nazareta – bezuvjetno! Ne obazirući se na naše grijehe, na naše bezakonje i grešnost, na našu palu narav i naše bezboštvo. Nego se utjelovio radi nas ljudi, da bi nam pokazao bezuvjetnu, Očevu, Božju ljubav prema čovjeku. Da je Isus živio među nama i djelovao među nama, da je ostavio samog sebe u zalog nama, radi spasenja nas ljudi.

Nije se nigdje zatvorio, nego je svoje učenike kao svoje ljubljene prijatelje poslao kao janjce među vukove u ovaj svijet. Ali je rekao: ‘Vi niste sami, ja sam s vama do svršetka svijeta. Ja sam s vama!’. I nema nikakvog zatvaranja. To je ta istinita nesigurnost. Mi smo poslani u ovaj svijet.

Bijeg iz te istinite nesigurnosti je samo u jednu kulu – a to je lažna sigurnost. I ta lažna sigurnost ne može odgovoriti na zahtjeve evangelizacije, misijske preobrazbe Crkve koja izlazi, zahtjeve obnove Crkve, koncilske obnove Crkve kako je papa Franjo predložio i osmislio. Potrebno je uvijek i iznova poticati da ne stvaramo klanove i sekte, da se ne zatvaramo, nego da doista prihvatimo tu istinitu nesigurnost koja je po utjelovljenju i rođenju Sina Božjega postala Božja, nesigurnost.

U najavi vaših budućih ljetnih susreta Moralna teologija u akvatoriju suvremenih izazova, istaknuli ste važnost i potrebu kristocentrizma i Objave kao izvora teologije, da to budu polazišta, vodilje vaših promišljanja o svijetu i pristupa čovjeku. Dakle, mi imamo polog vjere. Nismo mi ti koji stvaramo neke nove fundamentalne postavke.

To je to. Zna se koji su izvori teologije pa i moralne teologije. Upravo po nalogu Drugog vatikanskog koncila doista moralna teologija, ali i teologija u cjelini, mora postati kristocentrična. Dakle, osoba Isusa Krista mora biti u središtu i da se oko nje, na temelju nje, iz osobe Isusa Krista, mora razvijati i cjelokupni teološki i moralno – teološki diskurs.

To nije jednostavno. Zašto ? Jer, kad kažemo polog vjere, ili kad kažemo tradicija, onda ćemo ipak vidjeti da su teologija u cjelini, a pogotovo moralna teologija, drugačije razvijane u prijekoncilskom vremenu.

Dakle, imali smo iste izvore vjere, a ipak je teologija u svom diskursu i u svom izrazu, pogotovo moralna teologija, bila drugačije oblikovana. Imala je drugačiji jezik: legalistički ili juridički jezik koji je bio apodiktički (odrješit, kategoričan, nepopustljiv, nap.), koji je bio sjajno logički strukturiran, prodoran, ali je bio beživotan, zapovjedan. Zasnivalo se na juridizmu, na legalizmu.

Moralna teologija je gotovo više sličila kanonskom pravu nego dogmatskoj teologiji. A moralna teologija po načelima i temeljnim istinama izvire iz dogmatske teologije, ne iz kanonskog prava. Ali, ovdje je bio problem da je bila odviše juridički i legalistički nastrojena i strukturirana, a to znači i odviše racionalistički postavljena.

I onda se čovjek pita: A gdje je tu osoba Isusa Krista? Na koji način osoba Isusa Krista koji je središte, koji je izvor i punina sve Objave, na koji način Isus oblikuje taj moralno – teološki diskurs?

I u prijekoncilskim izričajima moralne teologije ima pojedinačnih, izdvojenih slučajeva koji su prijekoncilski obnoviteljski pomaci. Ali u cjelini gledano, teologija, takva, nažalost nije bila.

Danas je to veliki izazov. Mi smo danas tek krenuli. Ta poslijekoncilska obnova teologije i moralne teologije tek polako pokušava uzeti maha. Pogotovo je važno da to postane sastavni dio naše pastoralne, svećeničke, kršćanske, katoličke svijesti, mentaliteta. Da mi znamo tko je u središtu. Da mi znamo oko koga se vrti sav život Crkve, sav diskurs teologije, svi naši iskazi.

Često puta, nažalost, Vi  s pravom kažete – naši iskazi su takve prirode da ne znaš, pitaš se – a gdje ti je Isus Krist, gdje je Evanđelje u svemu tome? Tu je važno razvijati doista kristocentrički ustrojenu, utemeljenu teologiju i moralnu teologiju. Evo, ovi mladi ljudi, ova jezgra budućih ljetnih susreta, nastojimo se izgrađivati na tom tragu i to usavršavati.

Teolozi, barem katolički, trebali bi nastupati u ime Isusa Krista, a ne u svoje ime, ‘prodavati’ svoju pamet. Papa proziva retoričku ispraznost umovanja ovoga svijeta. Pozvani ste polaziti od baze, korijena, temelja, a to su Evanđelje i Isus Krist.

Apsolutno. Slažem se. Dobro to primjećujete. S time se apsolutno slažem.

A to nije lako, izgleda.

Ne da nije lako. To je vrlo lako. Jer naš život je nošen Isusom Kristom. Naš život ne počiva sam na sebi, nego na Isusu Kristu. I crkvene strukture su ljudske strukture. Isus jest osnovao svoju Crkvu, svoju zajednicu. Ali Isus nije osnovao ove strukture koje mi imamo.

Gdje u Evanđelju Isus osniva župe, biskupije, metropolije, kongregacije itd.? To je izraslo iz potrebe da se realizira Isusov temeljni nalog. Ali, onda te stvarnosti ne mogu stati na put Isusovom nalogu. Ne mogu smetati da Isusova Radosna vijest ne može doprijeti do ljudi, jer smetaju te strukture. Onda te strukture treba obnavljati, te strukture treba mijenjati i to vidimo u jasnom izričaju i kod pape Franje.

Ja ću vam se ovdje usuditi reći i ono što je možda na razini pseudo-dogme u Crkvi – župa. I župa se može preobraziti. Ne moramo mi više imati mjesne, teritorijalne, kvartovske župe. Mi možemo imati organiziranu župnu zajednicu koja je temeljna Kristova zajednica i drugačije je organizirajmo. Ali moramo imati odvažnosti i smjelosti da idemo u tom smjeru. A ne, svako selo župa, svaki zaseok župa. Mi vidimo koliko to doprinosi ostvarenju temeljne svrhe.

Na kraju krajeva, mi moramo graditi zajedništvo ljudi u određenoj sredini, ono se mora sabirati u temeljno biskupijsko zajedništvo, pa se mjesna Crkva mora ugrađivati u veće zajedništvo sveopće Crkve.

I tu ostajemo pred tim izazovom da mi nismo pozvani održavati infrastrukturu koju smo izgrađivali temeljem povijesnih razvoja koji su u svoje vrijeme dali svoje i učinili svoje. Ali, ako nama to danas smeta – to što smo po ljudsku napravili, po ljudsku možemo i promijeniti – temeljem istog motiva! Temeljem istoga Duha koji nas potiče: Mijenjaj to. Obnavljaj to. Osuvremenjuj to.

Postoji li takav entuzijazam u Crkvi i dopuštamo li mi da ta novost Duha Svetoga, da novost Radosne vijesti dođe do izražaja, o tom potom. Ali onda također i u Crkvi izlažemo se nužnosti kritike. Da netko javno kaže: Gledajte, to nije u redu. To tako ne može ići dalje.

Nastavno na to, Crkvu su iznutra, suštinski obnavljali sveci, utemeljitelji redova. Kada se činilo da se urušava, Crkvu su podizali ljudi otvoreni Duhu Svetomu koji su unosili duhovsku preobrazbu o kojoj govorite, koja donosi istinski život i autentičnost Evanđelja.

To je to. Ono što je važno, da mi okrenemo pilu naopako, kako bi se retorički reklo. Pa onda oni koji u Crkvi promptno sumnjiče pojedince kako su oni tu da razgrađuju Crkvu, da zapravo kroz njih Duh najbolje govori kako Crkvu treba graditi. A oni koji se predstavljaju kao čuvari Crkve Kristove, da joj zapravo najviše štete. Evo, to znači okrenuti pilu naopako. I možete to tako formulirati.

U želji da svojim teološkim susretima doprinesete boljem razumijevanju, dubljem uočavanju i prikladnijem izlaganju objavljene istine ljudima našeg vremena, na Školjiću ste istaknuli da želite istinoljubivo djelovati i potrebu razlučivanja. Važan je taj pristup, istinoljubivost, u vremenu kada se sve relativizira, a u odnosu prema istini često se rade kompromisi. A narav istine je da ona sama po sebi razlučuje, dijeli – od laži, zablude.

Kada govorimo o istini, Crkva se temelji na objavljenoj istini. Crkva vjeruje u objavljenu istinu. Objavljena istina je Božja istina. Za tu istinu vrijedi pravilo da nije promjenjiva, jer Bog se ne mijenja. To je Božja istina. Ne ljudska istina. I Božju istinu ne može nitko posjedovati i gospodariti njome na način na koji se posjeduju materijalne stvarnosti.

To je važno. Na to nas je podsjetio Drugi vatikanski koncil u dvjema važnim postavkama. Prva je da se istina ne nameće na nijedan drugi način nego snagom same sebe. Pa ako mi, uvjetno rečeno, posjedujemo istinu, onda dopustimo da se ta istina nametne sama od sebe.

Mi ne trebamo ni na silu ni prijetnjama, ni prisilom ni iznuđivanjem ljudi oko nas inzistirati, samo navijestiti istinu. Samo omogućiti da ta istina zabljesne. Da sjaj istine, Veritatis Splendor (aluzija na desetu encikliku Ivana Pavla II. (1993.) koja govori o osnovnim problemima moralnog nauka Crkve, nap.) obasja lica ljudi, da obasja prostor u kojem mi živimo. I to je snaga istine.

On kaže da istina istovremeno i snažno i blago ulazi u srce. Dakle, istina nikog neće ostaviti ravnodušnim, ali istini je strana bilo kakva prisila. I na kraju nas vraća, kaže: Evo, pogledajte primjer Isusa. Koga je on na išta prisilio? Pogledajte primjer apostola. Koga su oni na išta prisilili?. To je naš model. Nema prisile.

S druge strane, mi nismo gospodari istine. Jer tko se postavi da je gospodar istine, znači da je iznad istine. Mi smo u službi istine, mi smo služitelji istine, navjestitelji istine, sluge istine.

I mi smo stalni tragatelji za istinom. Zašto? Zato jer, da bismo istinu mogli na neki način obuhvatiti, a znamo da je Bog koji je istina i izvor naše istine, neobuhvatan, da je nikad nećemo moći do kraja spoznati i do kraja shvatiti. Zato smo stalno na putu i Koncil to priznaje da je Crkva na stalnom putu sve dubljeg poniranja u istinu.

S jedne strane, vjernost istini koju naviještamo ali i vjernost činjenici da je potrebno sve dublje ponirati u otajstvo istine kako bismo je bolje spoznali, kako bismo je mogli i bolje, radosnije naviještati.

Mi vidimo da se neke forme mijenjaju, jer ljudi više ne reagiraju na to danas. Ljudima to više ništa ne znači i ne govori. Postoji masovne bezbožnosti u suvremenoj kulturi. Ali mi previđamo činjenicu da današnji čovjek, na temelju svojih psiholoških, afektivnih, intelektualnih, obrazovnih, kulturnih dinamika, nešto drugo očekuje.

Mi moramo tražiti onda nove pastoralne modele, nove izričaje, nove pristupe, kako ćemo ispuniti to čeznutljivo srce današnjeg čovjeka. Kako ćemo ga doista dirnuti u srce, ganuti čovjeka, pokrenuti ga.

Jer, često ostajemo zatečeni da ljudi sjede skrštenih ruku, uopće ne reagiraju. Mi dajemo izjave, mi govorimo, propovijedamo, ljudi su nezainteresirani. Još ih nešto nosi tradicija, navezanost na tradicionalne običaje koji su uglavnom etnološkog, kulturološkog, umjetničkog karaktera. Ali vidimo da neke nutarnje, duboke preobrazbe nema. Zašto? Zato jer nismo otvorili nove mogućnosti da dopremo do toga srca današnjeg čovjeka.

Na ovo je pitanje pozvan svatko odgovoriti za sebe. No, uvijek se može primijetiti i neki trend, generalno postupanje u tijelu Crkve. Smatrate li da je ovaj naraštaj katolika, da smo mi danas dovoljno spremni trpjeti za tu Istinu i istinu? To je pitanje naše ukorijenjenosti, naše sjedinjenosti s Isusom i to traži hrabrost.

Umirovljeni papa Benedikt XVI. čije je papinsko geslo Suradnici istine rekao je da „istina sebe ovjerava trpljenjem“. Ali i da „istina daje smisao trpljenju“. Na susretu na Školjiću govorili ste o potrebi osmišljavanja življenja, važnosti pružanja smisla ljudima.

U prvim stoljećima Crkve kršćani su se zvali martyri. Martyros. Svjedok. I mi danas imamo martirologije u kojima popisujemo mučenike. Ovdje se referiram na prva stoljeća, do Konstantina, dokad je Crkva ušla u novu epohu, poslijekonstantinovsku, slobodne Crkve. Ali ne zaboravimo, to je bila podržavljena Crkva.

U tom razdoblju, kršćani su bili svjedoci, mučenici. Jer okolnost je bila da je Crkva bila progonjena, nije bila dobro viđena. Bili su optuženi za štošta. Za ateizam, jer nisu štovali službene rimske državne bogove. Za kanibalizam jer su govorili da se okupljaju na obrok na kojem jedu tijelo svoga Gospodina i Učitelja. Bili su ozloglašeni na sto načina, proganjali su ih, ubijali, bacali lavovima i to je to svjedočanstvo. Martyria, u pravom smislu riječi.

E sad. Mi bismo radije da živimo u vremenima u kojima nemamo mučenika, u kojima nismo progonjeni, u kojima je Crkva lijepo zbrinuta, da Crkva nije napadana. U kojima smo lijepo svi prihvaćeni, u kojima se poštuju crkvena moralna načela, u kojemu se svi deklariraju da su katolici, u kojima nema Istanbulske konvencije, umjetne oplodnje, ozakonjenog pobačaja, bioetičkih i biokibernetičkih izazova.

Ali, mi imamo povijest toga iza sebe. I kako je ta povijest završila? Tako da su ljudi sve to odbacili. A zašto su odbacili? Zašto su odbacili societas perfecta cristiana?

Mi smo ostavili za sobom mučeničku Crkvu, a to znači Crkvu koja svjedoči i svjedočanstvo za Krista zapečaćivalo se krvlju, i to u velikoj većini slučajeva. Crkva prvih stoljeća, oni koji su bili uz Krista, dali su svoj život za Krista, krvlju su zapečatili svoju vjernost Kristu.

Nakon toga, mi smo imali Crkvu koja je fino organizirana, ustrojena, ušla je u vrijeme kad je ona uspjela kroz evangelizaciju, kroz strukture, uspostaviti kršćansko društvo.

Međutim, dogodilo se da su isti ti kršćanski narodi, da je ista ta kršćanska Europa, u Novom vijeku sve to odbacila. I Crkvu proglasila smetnjom, Crkvu stavila u drugi plan, sebe sekularizirala i danas imamo sekularnu državu, sekularnu znanost, sekularno obrazovanje.

A zašto nismo imali svjedoke, proroke, mučenike, koji su u danim povijesnim okolnostima uspjeli to blago koje je stečeno, izgrađeno, preobraziti i naći jedan novi model? Mi to imamo tek s pokušajem Drugog vatikanskog koncila.

Mi smo do Drugog vatikanskog koncila imali Crkvu koja je tvrdoglavo i uporno branila jedan stari poredak kojega su ljudi odbacili. Više to nisu željeli. Mi danas postajemo veliki branitelji ljudskih prava, 200 godina nakon što su se već svi potrošili u ljudskim pravima i kad su ljudska prava u nekim segmentima već prekoračila sve granice dobrog ukusa. Vidite da možete izaći na ulicu i kojekakvu glupost proglašavati svojim subjektivnim, ljudskim pravom.

Nećemo ovdje žalovati, nećemo se kajati zbog toga, iako znamo da se Crkva i kajala, uzmimo Mea culpa pape Ivana Pavla II. o Velikom jubileju 2000. godine.

Vidimo koliko papa Franjo, svojevremeno i Benedikt XVI., mora raditi na zaliječivanju tih rana u Crkvi zbog grijeha unutar nje same.

Upravo zahvaljujući Koncilu postali smo svjesni da smo Crkva koja je sastavljena od grešnih ljudi, koja je i grešna, koja je uvijek potrebna čišćenja i kajanja i obraćenja i pomirenja unutar Crkve same.

Vaše pitanje aludira da moramo promijeniti paradigmu Crkve. Nama ne treba Crkva koja je dobro zbrinuta. Nama ne treba Crkva koja je građanski pacificirana, nama ne treba Crkva koja je u miru sa svima. Nego, nama treba svjedočka Crkva! A svjedočka Crkva je zapravo mučenička Crkva.

Prema tome, mi ne smijemo bježati od napada, mi ne smijemo dizati se na zadnje noge kad nas svijet kritizira, kad nas svijet napada, nego to je prilika za svjedočenje. To je prilika!

Oče biskupe, nadbiskupe, oče župniče, fratre, teolože, teologinjo – to je prilika da svjedočiš za Krista! A ne da kažeš: „Što vi mene napadate? Što vi imate protiv mene?“.

To je situacija u kojoj se moramo doista nanovo učiti biti svjedoci Isusa Krista u svijetu u kojem će Isus Krist uvijek biti kamen spoticanja.

I onda kad smo pacificirali Krista, i lijepo ga stavili na svim raskrižjima, na svim zvonicima, samostanima, kad smo ga stavili na svim kurijama, drugim riječima, stavili Ga u muzej, to nije Krist evanđelja. To je Krist kojega smo mi eutanazirali.

A nama treba živi Krist! A živi Krist će biti samo onda kada je u nama živ. Kad smo mi nošeni Kristom. Kada je Crkva oživljena Kristom. Kada gine za Krista. Kad smo svi oduševljeni Kristom. Kad slušamo njegovo Evanđelje koje nije pokrivalo za naš pacificirani crkveni život, nego Evanđelje koje dovodi u pitanje sve nas – da bi nas potaknulo na obraćenje, na svetost života. Da bi nas potaknulo na još veću vjernost nego što smo je živjeli dosada.