Biskup Križić u propovijedi je ponovio starozavjetno i novozavjetno izvješće iz liturgijskih čitanja dana u kojima se spominje da će žene nerotkinje u dvije obitelji roditi dijete. U Starom zavjetu riječ je o navještaju rođenja snažnog Samsona koji će biti osloboditelj izraelskog naroda od potlačenosti moćnijeg naroda u tom vremenu. U Novom zavjetu je navještaj rođenja Ivana Krstitelja, Isusova preteče, upućen Zahariji, ocu Ivana Krstitelja kada je obavljao svećeničku službu u najsvetijem dijelu Hrama: Svetištu nad svetištima. Biskup je podsjetio kako je Zaharija sumnjao i tražio dodatne znakove te zbog nevjere dobiva ukor i kaznu te izlazi iz Svetišta nad Svetištem gdje ga narod čeka da mu podijeli blagoslov, ali on je nijem, ne može govoriti. Posljedica svega je da narod ostaje bez blagoslova.

Zbog nevjere jednoga svećenika cijeli narod ostaje bez blagoslova, što je i danas jednako snažna poruka: bez nedostatka vjere, bilo svećenika, bilo svakoga od nas, naše obitelji, naše mjesto, naša domovina, ostaju bez blagoslova, istaknuo je biskup Križić, dodajući da je to „poziv svima nama da se ispitamo, ne ostaju li možda zbog naše nevjere i pomanjkanja molitve, naš narod, naše župe, naše obitelji bez blagoslova. Potrebni su nam itekako, ljudi vjere i molitve koji će biti posrednici Božjeg blagoslova za mnoge“.

Zatim je biskup Križić istaknuo kako je toga dana druga obljetnica smrti prvog gospićko-senjskog biskupa Mile Bogovića. „Zbog njegove vjere, upornosti, zauzetosti i borbenosti za prava obespravljenih, za dostojanstvo stradalnika i žrtava, mogli bismo ga usporediti sa Samsonom ili s Ivanom Krstiteljem našega vremena. I on se, kao svećenik i biskup, dao sav u zaštitu onih najslabijih i nije imao straha to činiti i pred najvećim autoritetima države i Crkve. Znao je da će ga zbog toga mnogi odbacivati pa i ponižavati, ali nije mario. Znamo da se snažno zauzimao za siromašne i prognanike u Domovinskom ratu i poslije rata! Također se borio za naše branitelje koje su lovili i otpremalo u Hag, kao najveće zločince!

Kada se na prognanike, a znamo koliko ih je bilo, digla velika hajka i stavljalo ih se na stup srama, zato što su nakon Oluje ulazili i privremeno zaposjedali kuće onih koji su pobjegli, jer svojih kuća nisu imali, bile su srušene i opljačkane, biskup Bogović ih je, na susretu s Vladom, 14 travnja 2003., gorljivo branio. Čitamo u njegovoj knjizi: „Rekao sam da te bjegunce pred neprijateljem ne treba tretirati kao bezakonike. Sila ih je na to natjerala. Ne bi oni nikada to učinili u normalnim prilikama. Opasno je ustrajati na pravima onih koji su palili tuđe kuće, a ne zaštititi one kojima su kuće zapaljene.“ A onda dodaje:

„Moj govor nije dobro primljen ni među vladinim dužnosnicima, a ni kolege biskupi nisu otvorili usta da me podrže. Na kraju je Račan održao temperamentnu propovijed kako ova Vlada snažno i mudro štiti nacionalne interese, ali ima među crkvenim ljudima onih koji ne razumiju i krivo komentiraju odnos prema Hagu. I u pogledu presude Gospićkoj skupini neki su crkveni dostojanstvenici dali neprimjerene izjave.“

Biskup Bogović je dobro razumio da se tu cilja na njega i reagirao: „Shvativši da se radi o meni, uzvratio sam da stojim iza svoje izjave, dodavši da iza određenih poteza i govora medija proizlazi kako u Gospiću i nije bilo ništa drugo nego kriminal. A ondje je Hrvatska spašena.“ Zatim dodaje da mu je Račan poslije rekao kako nije mislio na njega.

Biskup Bogović bio je iznimno osjetljiv za potrebe naroda, napose onih najsiromašnijih. On sam za sebe kaže: „Temeljna moja preokupacija bila je i ostala kako pomoći narodu da raste i napreduje. Ne može mu pomoći onaj koji ga ne razumije, koji ga ne čita. … Dobro čitanje naroda slično je majčinom čitanju djeteta: što ga više voliš to ga bolje razumiješ.“ (183).

On je svoj narod neizmjerno volio i bio za njega spreman sve žrtvovati, posebno za one najjadnije. I sam je u djetinjstvu iskusio bijedu i jad, zato se uspoređivao s ovim najsiromašnijima. Jednoj svojoj ovećoj knjizi, posluživši se Isusovim riječima iz Evanđelja, dao je naslov: „Žao mi je naroda“. To što je volio svoj narod svim svojim bićem, nije mrzio ni jedan drugi narod. Mrzio je zlo, ali ne ljude. Govoreći o povijesnim mučeništvima našega naroda veli: „Ne želim poticati zlu krv protiv mučitelja nego samo poštovanje prema stradalima i njihovim patnjama, kao što ni apostoli nisu tražili kažnjavanje Kristovih mučitelja, nego su cjelivali Kristove rane i njegovu žrtvu.“ (str. 201). Znao je kako se mržnjom i željom za osvetom ne čini ništa dobroga svome narodu. Naše žrtve ne smiju biti razlog našeg duhovnog trovanja mržnjom, nego našeg oplemenjivanja i posvećenja, istaknuo je biskup Križić.

Na mučenike naše povijesti gledao je kao na našu povijesnu dragocjenost. Oni su trajne svjetiljke u životu našeg naroda. Zato kaže: „Budio sam ponos na mučeničke crte u povijesti hrvatskog kršćanstva i ukazivao na mučenički sjaj na licu Hrvatske.“ Vidimo, kako nije toliko plakao nad mučenicima, koliko se s njima ponosio, duboko uvjeren da su njihove patnje donijele puno blagoslova našem narodu. Na njihovim patnjama je naš narod opstao. Zato je rekao: „Najveći trofej za čovjeka su rane podnesene i za druge.“

Biskup Križić propovijed je zaključio riječima: „On je i svoje patnje promatrao u tom svijetlu. I one iz djetinjstva kada su mu na kraju Drugog svjetskog rata komunisti ubili oca i kada je obitelj ostala nezaštićena, izložena gladi i svakoj drugoj oskudici, kao i one koje su nadolazile kasnije u njegovom svećeničkom i biskupskom djelovanju. I on dobro zna trenutke kada je, kako sâm reče, tražio svoje Cirence i Veronike koji bi ga utješili i ohrabrili, ali nije ih bilo mnogo. Ipak, zbog toga nije klonuo. I tu se jačala njegova vjera, a molitva postajala još žarča. To mu je dalo snagu u borbi sa bolešću kada nije mogao imati blizu sebe one Cirence i Veronike koje je želio imati. Uvjeren sam da je snagom vjere osjećao blizinu Onoga koji može nadoknaditi nedostatke svih drugih blizina. Neka mu On bude vječna nagrada.“

Na misi su se okupili rodbina, prijatelji, vjernici Gospića i okolnih župa. Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom Nikole Perišića.