Drugi dan 28. međunarodnog teološkog simpozija KBF-a u Splitu

Hirnyk je profesor na Filozofsko-teološkom fakultetu Katoličkog sveučilišta u Lavovu (Ukrajina). Govorio je o temi „Hagioterapija ‘rašizma’ ili kako iscijeliti duhovnu dušu Dostojevskog“. Ovisno o tome oblikuje li kultura tijekom evolucije iz duha naroda i njegova psihološkog bića pozitivno ili negativno iskustvo, razvoj određenog društva može krenuti putem humanizacije ili dehumanizacije, odnosno putem demokracije ili totalitarizma. Predavač je istaknuo da svatko, tko se bavi problematikom zla u svijetu, metaforički rečeno „mora proći kroz Dostojevskog“. Naime, on je bio nenadmašiv majstor prikazivanja patoloških likova čije je nastranosti snagom svoje genijalne imaginacije projicirao na „rusku dušu“ i pravdao njezinu sklonost prema zlu kao „tajnovitu dubinu“ i „ljubav prema patnji“ ruskoga naroda-bogonosca, neshvatljivu za zapadnjački racionalni um.

U tom se slučaju predavač zapitao jesu li Putin i njegov totalitarni režim puka slučajnost koja se niotkuda pojavila na tlu postsovjetske Rusije i koji će nestati s nestankom diktatora. Ili je možda ‘rašizam’ (eng. Russia + fašizam, odnosno ru(fa)scism) pravoslavno obojena totalitarna neonacistička ideologija à la russe s crvenom zastavom i svastikom „Z” – logična posljedica procesa evolucije ruske kulture, počevši od 19. stoljeća? Retoričko pitanje „kako iscijeliti duhovnu dušu Dostojevskog” predstavlja metaforu koja poziva na kritičku prosudbu ruske kulture pomoću metode hagioterapijske antropologije hrvatskog teologa Tomislava Ivančića.

Doc. dr. Ante Akrap s KBF-a Sveučilišta u Split izlagao je o temi „Schoah između volje za moći i napuštenosti“. Schoah otvara mnoge teme koje uvijek u pitanje dovode Boga i čovjeka. Nakana je predavača da izlaganjem približi stvarnosti koju obično opisujemo pojmovima ‘nezamislivo, neizrecivo, neshvatljivo i nikada više’. Čovjek po svojoj naravi želi dominirati u svijetu, imati moć, priliku da u nekom društvenom odnosu nametne vlastitu volju bez obzira na otpor (M. Weber). Volja za moć (jedan od temeljnih pojmova Nietzscheove filozofije) označava spontanu snagu života i stvarnosti uopće, a kod čovjeka je motiv svega njegova djelovanja koje se izražava kao želja za dominacijom i povećanjem moći, za proizvoljnom i neograničenom vlasti (tiraniji) koja ne poštuje prirodne zakone i individualna prava. U događaju Schoah tako dolazi do dubokog rascjepa tradicionalne vizije ljudskog subjekta koji zajedno djeluje i snosi posljedice. S jedne strane ljudski subjekt okrutno kontrolira povijest, a s druge strane ljudski subjekt potpuno trpi povijest, kazao je dr. Akrap. Tragedija Schoah uzdrmala je u korijenu filozofsko promišljanje i njegove teme, prvenstveno one antropološke, etičke i teodicejske, odnos između prisutnosti zla u svijetu i postojanja i svojstva Boga i čovjeka.

„Film Thaïs (1917.) između srednjovjekovne Hrosvitine drame i romana Anatolea Francea“ naslov je izlaganja doktoranda Daniela Rafaelić s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Legenda o Thais, obraćenoj Egipćanki, koju već rana patristika uzdiže na razinu svetosti, stoljećima se manifestira u gotovo svakoj grani umjetnosti. Od poezije, slikarstva, drama, romana, opera, baleta i filmova. Izlaganje je bilo fokusirano na filmskoj verziji iz 1917. godine, koja je u mnogočemu inovativna. Od specifičnog filmskog jezika, neobične rekonstrukcije kasno-antičke Aleksandrije, oslanjanja kako na Franceov roman tako i na srednjovjekovnu dramu opatice Hrosvite te operu, ovaj je film ostao jedinstven
primjer evokacije ranokršćanskog egipatskog horizonta, kakav filmovi na
istu temu prije, a ni kasnije nisu dosegli. Reklamiran kao film čija priča „nadmašuje onu o Kleopatri”, nije se libio filmsku publiku privlačiti ni lascivnim reklamama. Unatoč golemom publicitetu, publika film nije prihvatila i film je s vremenom zaboravljen. Zahvaljujući autorovom istraživanju u British Film Institutu, priča o ovom filmu napokon može po prvi put biti ispričana.

Prof. dr. Sanja Nikčević s Hrvatskoga katoličkog sveučilišta u Zagrebu održala je predavanje s naslovom „Tiranija nad slobodom kanona ili kako smo zbog vladajućeg svjetonazora protjerali lijepo/dobro/sveto iz umjetnosti“. Umjetnički kanon je službeni popis najvrjednijih djela povijesti i sadašnjosti koje dijeli cijela Europa, ali i „upute“ za prosuđivanje umjetničkog djela. On određuje interpretaciju starih djela i epoha, utječe na način pisanja novih djela kao i naše prosuđivanje svakog djela. No, kanon je još važniji – on određuje naše poimanje stvarnosti, oblikuje našu svijest, kazala je predavačica. Od antike do danas umjetnički kanon glavne struje odražava vladajući svjetonazor i oko njega se vode vrlo ozbiljne bitke. Vladajući umjetnički kanon formiran je nakon II. svjetskog rata kada je u cijeloj Europi zavladao sekularistički (ateistički) svjetonazor koji je odredio i umjetnost i znanost i obrazovanje.

Predavačica je upozorila da se kanonu nameću tri netočne teze jer on nije najbolje što imamo, a kriteriji ulaska djela u kanon nisu umjetnički nego direktna posljedica slijeđenja vladajućeg svjetonazora i njegove hijerarhije vrijednosti. Kanon se nameće i danas vrlo jasnim zahtjevima tema i poruka isključivo „kritike društva“, ali iz ateističke perspektive gdje se uglavnom ruše kršćanske vrijednosti i bilo kakva afirmacija slike svijeta, a protjeruje lijepo/dobro/sveto kao bit i katarza, kao svrha umjetnosti. Prof. Nikčević istaknula je da je vrlo rigidna tiranija vladajućeg kanona i svjetonazora dovela umjetnost u slijepu ulicu, u prazne i dvodimenzionalne predstave, jer kritika društva umjetnost bez transcendentnog i bez ikakve afirmacije dobiva odjek publike samo sve glasnijim vrijeđanjem ili sablažnjavanjem, čime gubi i publiku, ali i samu svoju bit i svoju svrhu.

O nasilju jezikom govorila je prof. dr. Zrinka Jelaska s Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Jezik može biti sredstvo nasilja u različitim okolnostima i na različite načine, primjerice kada se njime vrijeđa, ponižava, proklinje, huška. U svom izlaganju predavačica je govorila o vrstama društvenoga nasilja koje su usmjerene na jezik i vladanje jezikom jer njegovim govornicima oduzimaju slobodu izražavanja i ne poštuju prirodne zakone ni prirodnu slobodu ovladavanja jezikom. Vjerojatno je najpoznatije društveno nasilje povezano s jezikom nemogućnost otvorenoga i izravnoga govora sadržaja koji se želi reći, pa se ljudi moraju služiti građenjem značenja „između redova“ ako ne pristaju biti ušutkani.

Plansko je zatiranje samosvojnosti jednoga jezika jedno od manje poznatih društvenih načina nasilja jezikom, posebno kada nije otvoreno i izravno, nego neizravno, prikriveno, posebno izvan jezikoslovnih krugova, naglasila je predavačica. Kao primjere takva nasilja istaknula je utjecaj svođenja dvaju ili više jezika na jedan ili njihova zamjenjivanja jednim, poput izbacivanja jezika iz službene upotrebe, školstva u korist španjolskoga; ruskifikacija prostora koja je dovela do suržika u Ukrajini (mješavine ukrajinskoga s ruskim) ili trasjanke (mešanke) u Bjelorusiji; projekta uspostave srpskohrvatskoslovenačkoga jezika, koji je počeo samim nazivom jezika ili pak hrvatskosrpskoga, koji je tražio određen udio srpskih riječi u hrvatskim tekstovima i slično. Noviji su načini nasilja jezikom traženje da se mijenjaju jezične strukture za koje postoji osjetljivo razdoblje usvajanja pa ih je odraslim govornicima teško automatizirati ako ih i pristanu rabiti, poput uporabe novih zamjenica, ili traženje da se jedan jezik mijenja na način koji mu nije svojstven i rastače mu strukturu, iako (možda) odgovara nekom drugom tipu jezika.

Moderatori jutarnjega dijela programa, kojega su pratile i rasprave, bili su dr. sc. Boris Vidović i dr. sc. Gina Šparada.