Duh i uskrslo "duhovno tijelo"

Uvodno biblijsko čitanje: “A vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva u vama. A nema li tko Duha Kristova, taj nije njegov. I ako je Krist u vama, tijelo je doduše mrtvo zbog grijeha, ali Duh je život zbog pravednosti. Ako li Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih, oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama” (Rim 8,9-11).
1. “Naša je pak domovina na nebesima – naučava sveti Pavao – odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svome slavnome” (Fil 3,20-21).
Kao što je Duh Sveti preobrazio tijelo Isusa Krista kad ga je Otac uskrisio od mrtvih, tako će isti Duh Kristovom slavom zaodjenuti naša tjelesa. Sveti Pavao piše: “Ako li Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih, oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama” (Rim 8,11).
2. Kršćanska je vjera u uskrsnuće tijela od samoga početka nailazila na nerazumijevanja i protivljenja. S tim se izravno susreće sam apostol Pavao kad naviješta Evanđelje usred Areopaga u Ateni: “Kad čuše #!uskrsnuće od mrtvih#! – izvješćuju Djela apostolska – jedni se stadoše rugati, a drugi rekoše: #!Još ćemo te o tom slušati#!” (Dj 17,32).
Ta se poteškoća ponovno javlja u naše doba. S jedne strane, doista, i kada se vjeruje u neki oblik nadživljavanja s onu stranu smrti, reagira se sa skepticizmom na vjersku istinu koja rasvjetljuje to vrhunsko pitanje života u svjetlu uskrsnuća Isusa Krista. S druge strane, ne manjka onih koje privlače vjerovanja poput onoga u reinkarnaciju, koje je ukorijenjeno u neke istočnjačke religije (usp. Nadolaskom trećeg tisućljeća, 9).
Kršćanska se objava ne zadovoljava nejasnim osjećajem nadživljavanja, premda cijeni shvaćanje besmrtnosti koja je izražena u nauku nekih velikih bogotražitelja. Osim toga, možemo dopustiti da je ideja reinkarnacije potaknuta snažnom željom besmrtnosti i shvaćanjem ljudskoga života kao “kušnje” na putu prema posljednjem cilju, također potrebom posvemašnjeg čišćenja da bi se postiglo zajedništvo s Bogom. Reinkarnacija, ipak, ne jamči jedinu i jedinstvenu samobitnost ljudskoga stvora kao cilja osobne Božje ljubavi, niti cjelovitost ljudskoga bića kao “utjelovljenoga duha”.
3. Svjedočanstvo Novoga zavjeta nadasve ističe također stvarnost uskrsnuća tijela Isusa Krista. Apostoli izričito svjedoče, počevši s iskustvom koje su doživjeli kod pojavljivanja uskrsloga Gospodina, da ga “Bog uskrisi treći dan i dade mu da se očituje… svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili, pošto uskrsnu od mrtvih” (Dj 10,40-41). I četvrto Evanđelje ističe tu stvarnost, kad nam, naprimjer, pripovijeda događaj s apostolom Tomom kojega je Isus pozvao da stavi prst na mjesto čavala i ruku u probodena Gospodinova rebra (usp. Iv 20,24-29). Tako i kod pojave Isusa na obali Taiberijadskoga jezera, kad uskrsli Isus “uzme kruh i dade im, a tako i ribu” (Iv 21,13).
Ta stvarnost pojavljivanja svjedoči da je Isus uskrsnuo sa svojim tijelom i s tim tijelom živi kod Oca. Riječ je ipak o proslavljenom tijelu, koje više nije podložno zakonima prostora i vremena, preobraženom u slavi Očevoj. U uskrslom Kristu očitovalo se ono eshatološko stanje koje jednoga dana imaju doseći svi oni koji prihvaćaju njegovo otkupljenje, predvođeni Svetom Djevicom koja “završivši tijek svoga zemaljskog života, bi uznesena tijelom i dušom u nebesku slavu (Pio XII., apost. konst. Munificentissimus Deus, 1. studenoga 1950., DS 3903; usp. Lumen gentium, 59).
4. Oslonivši se na prikaz o stvaranju iz Knjige Postanka i tumačeći Isusovo uskrsnuće kao “novo stvaranje”, apostol Pavao može, dakle, ustvrditi: “Prvi čovjek, Adam, postade živa duša, posljednji Adam – duh životvorni” (1 Kor 15,45). U Kristovoj proslavljenoj stvarnosti, doista, po izlijevanju Duha Svetoga, tajnovito ali stvarno sudjeluju svi oni koji u Njega vjeruju.
Tako će, u Kristu, “svi uskrsnuti sa svojim vlastitim tijelima koja sada imaju” (IV. lateranski koncil: DS 801), ali će to naše tijelo biti preobraženo u tijelo slavno(usp. Fil 3,21), u “tijelo duhovno” (1 Kor 15,44). Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima na njihov upit: “Kako uskršavaju mrtvi? I s kakvim li će tijelom doći?” odgovara služeći se slikom sjemena koje umire da bi se otvorilo novome životu: “Što siješ, ne siješ tijelo buduće, već golo zrno, pšenice – recimo – ili čega drugoga (…) Tako i uskrsnuće od mrtvih: sije se u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti; sije se u sramoti, uskršava u slavi; sije se u slabosti, uskršava u snazi; sije se u tijelo naravno, uskršava tijelo duhovno (…). Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost, i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost” (1 Kor 15,36-37,42-44.53).
Svakako – tumači Katekizam Katoličke Crkve – “to #!kako#! nadilazi našu maštu i naše shvaćanje; možemo ga dokučiti samo vjerom. Ali već sudjelovanje u euharistiji daje nam predokus preobraženja našega tijela po Kristu” (br. 1000).
Po euharistiji Isus nam dariva, pod prilikama kruha i vina, svoje tijelo koje je oživljeno Duhom Svetim i oživljava naše tijelo kako bi nas s cijelim našim bićem, dušom i tijelom, učinio sudionicima svoga uskrsnuća i slave. Glede toga Irenej Lionski naučava: “Kao što kurh, koj je od zemlje, pošto primi Božje posvećenje, nije više običan kruh, nego euharistija, sastavljena od dvoga: od zemaljskog i od nebeskog; tako i naša tijela, kada prime euharistiju, u sebi nose klicu uskrsnuća, nisu više pokvarljiva” (Adversus haereses, 4,18,4-5).
5. To što smo dosad rekli, sažimljući nauk Svetoga pisma i crkvene predaje, objašnjava nam zašto “kršćansko vjerovanje… dostiže vrhunac u proglašenju uskrsnuća mrtvih na kraju vremena, i vjere u vječni život” (KKK, 988). S utjelovljenjem Riječ je Božja uzela ljudsko tijelo (usp. Iv 1,14), učinivši ga, po njegovoj smrti i uskrsnuću, sudionikom njegove slave kao Očeva Jedinorođenca. Po darovima Duha Svetoga i Kristova proslavljenog tijela u euharistiji, Bog Otac ulijeva u cijelo čovjekovo biće i, na neki način, u sam svemir čežnju prema toj sudbini. Kao što kaže sveti Pavao: “Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih; (…) ali u nadi. Jer, i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti, da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje” (Rim 8,19-21).