Duhovna obnova započela je predavanjem „Za sinodalnu Crkvu – zajedništvo, sudjelovanje i poslanje“ koje je održao don Josip Periš, predstojnik Katehetskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije i jedan od osam članova Nadbiskupijskog sinodskog povjerenstva. Don Josip je svoje predavanje započeo kraćim pregledom povijesnog razvoja biskupske sinode koju je ustanovio papa Pavao VI. 1965. godine pri samom završetku Drugog vatikanskog sabora. Biskupske sinode imaju za cilj produbljivati koncilske teme i razjašnjavati goruća pitanja Crkve u poslijekoncilskom razdoblju.

Do sada je održano petnaest redovnih biskupskih sinoda, a ova aktualna, 16. u nizu, po svojoj je formi i temi drugačija od prethodnih sinoda. Ova Sinoda nije samo skupština izabranih biskupa s papom na čelu koja zasjeda četiri tjedna u Rimu i predlaže papi zaključke za pisanje apostolske pobudnice. Ova Sinoda u zajednički hod želi uključiti cijeli Božji narod i zato je započela i provodi se po mjesnim Crkvama i trajat će ukupno tri godine. Ova je Sinoda specifična i po svojoj temi jer raspravlja o samoj sebi – Sinoda o sinodalnosti Crkve. U prvoj dijecezanskoj fazi Sinode koja je započela ujesen 2021. papa Franjo je želio potaknuti sinodalni duh u cijeloj Crkvi te ispitati stavove i potrebe mjesnih Crkava na razini biskupija i župa u smislu pronalaska novih mogućnosti zajedničkog vjerničkog hoda. Upravo svi najvažniji zaključci sinodskih savjetovanja na razini mjesnih Crkava bit će osnovno polazište za završnu fazu Biskupske sinode koja će se održati u listopadu 2023. godine u Rimu, istaknuo je mr. Periš.

Polazeći od Pripremnog dokumenta i Vademecuma Sinode, predavač je vjeroučiteljima predstavio temeljna značenja crkvene sinodalnosti, istaknuvši kako su Crkva i sinodalnost istoznačnice, kako sinodalnost čini samu narav Crkve i kako je ona put Crkve u trećem tisućljeću. Sinoda je zajednički hod cijele Crkve. Pri tome je upozorio kako sinodalnost nije demokracija niti proces demokratskoga izglasavanja, već prvotno djelo Duha Svetoga koje se manifestira kroz osluškivanje Duha i poniznu molitvu, otvoreni dijalog i analiziranje, hrabro govorenje i iskreno slušanje, dijeljenje iskustava, razlučivanje i pružanje savjeta za donošenje pastoralnih odluka koje odgovaraju Božjoj volji. Sinodalnost nas potiče na pastoralno obraćenje i nadvladavanje naglašenog klerikalizma u Crkvi.

Sinodalnost se očituje u zajedništvu, sudjelovanju i poslanju, što u potpunosti odgovara koncilskoj definiciji Crkve da je ona „sveopći sakrament spasenja“ (LG 48). Upravo po zajedništvu da smo svi braća i sestre, po sudjelovanju da svi imamo iskustvo Crkve i po poslanju da po krsnom dostojanstvu imamo zadaću u Crkvi, ta ista Crkva postaje vidljivim znakom Kraljevstva Božjega. Korijeni našeg zajedništva su u ljubavi i jedinstvu Presvetoga Trojstva, a kroz slušanje Božje riječi i crkvenu predaju dijelimo sensus fidelium za razlučivanje i življenje Božjega poziva. On se pak odnosi na cijeli Božji narod (laike, posvećene i zaređene) kroz međusobno poštivanje i uzajamno osluškivanje. Crkva ne bi smjela biti samo organizacija sa svojim vijećima i odborima, već živi organizam čije djelatne udove predstavljaju svi vjernici osposobljeni i pozvani služiti jedni drugima po darovima koje su primili od Duha Svetoga. Te darove ponajprije trebamo iskoristiti za svjedočenje evanđelja, posebice onima koji žive na duhovnim, društvenim, gospodarskim, političkim, zemljopisnim i egzistencijalnim periferijama našega svijeta.

Upućujući na važnost proučavanja sinodskih dokumenata, don Josip je na poseban način govorio o vjeroučiteljima koji su također pozvani osluškivati znakove vremena te „donositi neke nove vjetrove“ u život mjesne Crkve. Na to ih, između ostaloga, obvezuje status posebnog crkvenog ministerija koji se očituje u gesti podjele kanonskog mandata. Iako je dijecezanska faza sinode završila, sada započinje življenje i odjelotvorenje sinodalnosti u mjesnoj Crkvi. U tom kontekstu, i vjeroučitelji su pozvani biti aktivni i prepoznatljivi protagonisti sinodalnosti u svojoj sredini. Trebaju biti ponizni u slušanju i hrabri u govorenju, spremni na pastoralno obraćenje aktivnim uključivanjem u život svoje župne zajednice, otvoreni za katehetsko obraćenje kroz uvažavanje učenika i oslobađanje od stereotipnog izvođenja nastave vjeronauka, hrabri i iskreni u nadilaženju podjela i prevladavanju nedostatnosti, inovativni u traženju novih putova, spremni na suradnju kako bi ublažili dominantni klerikalizam.

Na kraju izlaganja don Josip je ukratko predstavio nadbiskupijski online sinodalni upitnik, kao i njegove preliminarne rezultate. Upoznao je vjeroučitelje s problemima i poteškoćama, poticajima i sugestijama koje je iznjedrio ovaj upitnik, gdje se vjernici velikim dijelom još uvijek vide samo kao puki potrošači crkvenih usluga, malo su uključeni u život svojih župnih zajednica, svoje župe vide kao previše zatvorene tradicionalne zajednice, uglavnom usredotočene na sakramentalni pastoral. Vjernici očekuju više kvalitetnijeg i suvremenijeg rada s mladima i obiteljima, više otvorenosti za nove crkvene pokrete i zajednice, kao i potrebu formiranja malih zajednica u župi.

Nakon predavanja uslijedio je drugi dio u obliku sinodskog savjetovanja samih vjeroučitelja. Po kriteriju županijskih stručnih vijeća, vjeroučitelji su u šest skupina raspravljali i razgovarali o vlastitim sinodalnim mogućnostima i perspektivama. Kroz svojevrsni savjetodavni razgovor i plenarnu raspravu vjeroučitelji su iznosili vlastita, ali i tuđa iskustva življenja crkvenog zajedništva na razini svoje župe ili nadbiskupije. Pri tome su navodili primjere (ne)suradnje s različitim dionicima župnog života (župnici, časne sestre, ostali župljani) kroz međusobno osluškivanje i manjak komunikacije zbog predrasuda koje vladaju u župama ili ignoriranja društvenog i kulturnog konteksta u kojem živimo. Diskusija se vodila i oko toga treba li hrabro govoriti o problemima mjesne Crkve ili bez prigovora slušati druge. Od sudionika rasprave se tražio prijedlog promicanja aktivnog sudjelovanja vjernika u liturgiji i vršenju zadaće posvećivanja te ocjena razine podrške koju zajednica daje župljanima koji su aktivni u društveno-političkom životu, dio su znanstveno-istraživačke zajednice ili su aktivni u zaštiti ljudskih prava. Pojedinačna iskustva vjeroučitelji su iskoristili i za razgovor o dijalogu unutar partikularne Crkve kroz mogućnost nadvladavanja razlika u pogledima i mišljenjima te spremnosti crkvenog vodstva da nešto nauči i od drugih čimbenika unutar javnog, civilnog ili privatnog sektora. U zadnjem dijelu rasprave govorilo se o suodgovornosti za stanje u župi te metodama kojima razlučujemo dobre od loših odluka. Zaključak plenuma išao je u smjeru prihvaćanja činjenja onoga što je pravo i istinito, ali ne kako bismo privukli pozornost ili stvorili senzaciju već kako bismo bili vjerni Bogu i služili narodu. Tek tada ćemo u našim Crkvama biti svjetionici nade, a ne proroci propasti.

Nakon održanih radionica uslijedilo je euharistijsko slavlje u špilji svetišta koje je predvodio don Josip Periš. Naslanjajući se na evanđeosko izvješće o ozdravljenju uzetoga u Karfanaumu, don Josip je homiliju temeljio na usporedbi vjeroučitelja s pojedinim likovima iz evanđelja, posebice s četvoricom bezimenih muškaraca koji su uzetoga spustili preko krova kuće. Pri tome je naglasio medijatorsku ili posredničku ulogu vjeroučitelja koji druge dovode pred noge Gospodinove te stvaraju uvjete za susret s Isusom koji svakoga čovjeka gleda cjelovito i cjelovito ozdravlja, njegov duh i tijelo. Otpuštajući grijehe Isus liječi i tjelesne mane, a vjera u njegovo mesijansko poslanje temeljni je uvjet pozitivne promjene. Koliko smo i mi kao vjeroučitelji spremni otvoreno slušati Božju riječ i prilagoditi je životnoj situaciji pojedinca? Robujemo li previše vjerskim tradicijama te upadamo u napast „profesionalne vjeroučiteljske deformacije“ ili u našim učenicima vidimo „uzetoga“ koji pati zbog nesređenih obiteljskih odnosa, siromaštva, raznih oblika ovisnosti i općenitog nerazumijevanja od strane škole i Crkve? Kako bismo uspješno druge dovodili k Isusu, poput četvorice koji nose uzetoga moramo i mi biti postojani i uravnoteženi u svim dimenzijama našeg bića, duhovno snažni i usklađena koraka, puni vjere i nade bez obzira na komentare drugih koji nas ne podržavaju. Na to nas poziva i ova Sinoda koja od nas traži solidarnost i upućenost jednih na druge, poput usklađenih dionica u orkestru zajedničkog rada, molitve i stručnog usavršavanja, zaključio je u homiliji don Josip Periš.

Duhova obnova bila je ujedno treći sastanak županijskih stručnih vijeća.