Budi dio naše mreže
Izbornik

Duhovna obnova za djelatnike laike Đakovačko-osječke nadbiskupije

Đakovo (IKA)

Predbožićna duhovna obnova za djelatnike laike u središnjim ustanovama Đakovačko-osječke nadbiskupije održana je u ponedjeljak, 18. prosinca u kapeli Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu u organizaciji preč. Mate Gašparovića, ekonoma Bogoslovnog sjemeništa i ravnatelja UZUK-a, izvijestio je Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije.

Duhovnu obnovu – razmatranje, pokorničko bogoslužje i misno slavlje – predvodio je vlč. dr. Ilija Dogan, a u svom nagovoru vodio se životom i primjerom bl. s. Zdenke Schelingove.

Pozdravljajući okupljene, kao i voditelja duhovne obnove, preč. Gašparović posebno je pozdravio četiri redovnice iz Družbe Milosrdnih sestara sv. Križa koje i danas djeluju u nadbiskupijskim ustanovama te je uputio kako su poslove koje sada u nadbiskupiji obavljaju djelatnici laici prije obavljale redovnice, i to uvijek predano, zauzeto i nesebično. „Takvo djelovanje sestre su nastavile i danas, a mi molimo da imaju novih duhovnih zvanja, pa da mogu ostati ovdje među nama. Vjerujem da je i vama prisutnost sestara nešto lijepo i dragocjeno“, rekao je preč. Gašparović djelatnicima te potaknuo na sabrano sudjelovanje u duhovnoj obnovi i prepoznavanje primjera života s. Zdenke Schelingove za svakodnevni život.

Započinjući razmatranje, vlč. Dogan predstavio je s. Zdenku, blaženicu rođenu na sam Božić 1916., koja je u prvoj rečenici svoga Zapisnika zapisala „Moj put je ljubav…“ Podsjetio je kako je blaženom proglašena prije dvadeset godina, 14. rujna 2003. Opisujući njezine životne okolnosti – komunizam, rad s bolesnicima, pomaganje svećenicima zbog čega je i osuđena na veleizdaju i 12 godina zatvora, vlč. Dogan je rekao: „Njezin život bio je sve samo ne lagan i jednostavan.“ Bila je okružena patnjom i boli; Krista je nasljedovala na osobit način – trpljenjem. No, unatoč svemu isticala je kako je ljubav najbolji put kojim stižemo Bogu, ljubav može i najgoru svakodnevnicu pretvoriti u „odu radosti“, a život bez ljubavi je smrt.

Podsjećajući kako Bog sam silazi u ovaj svijet, silazi u obitelj tesara Josipa te i sam postaje tesarom, pojasnio je: „Možemo reći ne da je Riječ postala tijelom nego da je Riječ postala tesarom. Zašto je to važno? Tesar u skrovitosti radi čudesna djela koja nastaju iz drveta, a Bog također u skrovitosti i jednostavnosti naše svakodnevice čini čudesna djela. Bog je tesar naše svakodnevice… Bog mijenja svijet u skrovitosti i jednostavnosti naše svakodnevice.“ Bl. s. Zdenka nije kukala nad svojim životom, nije vapila za boljim vremenima, nego je prihvatila činjenicu da ju je Stvoritelj s razlogom stavio baš u to vrijeme i u tu svakodnevicu kako bi je ona preoblikovala u ljudskiju. A činila je to tako što je ljubila, rekao je vlč. Dogan i nastavio: „Ljubav je zapravo jedina koja nam ostaje. Jedina po kojoj ćemo biti suđeni. Na kraju, na zalasku života, jedino što će se brojati jest koliko smo ljubili. A ljubav, ona nema veze s riječima, možda nema toliko ni s djelima. Nego ima veze s ljudima. Jer koliko ljubiš toliko si čovjek. Ljubav nas zapravo čini čovjekom. Što više volimo to smo više ljudi, što manje volimo manje smo ljudi.“

Citirajući riječi blaženice, koja kaže „Ljubav je zaista sve. U ljubavi je korijen svakoga zvanja“, vlč. Dogan je poručio: „Sve ono što radimo, na kojem god mjestu bili, kojim god poslom se bavili temelj je isti – ljubav. Ljubav je ta, kako je to shvatila i s. Zdenka, koja može preoblikovati i našu svakodnevicu. Stoga je potrebno prihvatiti ovo vrijeme kao blagodat i priliku za ostvarenje Kraljevstva Božjega ovdje na zemlji.“

Nakon razmatranja uslijedilo je pokorničko bogoslužje i prilika za ispovijed te misno slavlje koje je predvodio vlč. Dogan, a koncelebrirao preč. Gašparović, dok su bogoslovi animirali liturgijsko pjevanje. Osvrćući se na evanđeoski ulomak, vlč. Dogan u propovijedi je posebno istaknuo lik sv. Josipa, koji često bude zanemaren, ostavljen po strani, većinom zbog svoje šutnje. A baš šutnja sv. Josipa može puno toga reći, uputio je propovjednik i izdvojio tri poruke Josipove šutnje – poniznost, poštovanje i pristojnost.

Zajedništvo djelatnika laika, svećenika i bogoslova nastavljeno je tijekom zajedničkoga objeda, na kojemu je sudjelovao i đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić. Djelatnicima je nadbiskup uputio božićnu čestitku i zahvalu za predani rad, kao i ispriku za sve nesporazume, nedaće i nedorečenosti tijekom radne svakodnevice. Uime djelatnika laika nadbiskupu i svećenicima božićnu čestitku uputio je Matija Akšamović.