O. Ivan Mandurić predvodio duhovnu obnovu u svetištu sv. Šime u Zadru

„Često zaboravljamo koliko duboko smo u duhovnoj stvarnosti i koliko su naše misli i djela duhovne naravi. Snažna je duhovna pozadina ljudi koje susrećemo i zbivanja u svijetu. Često mislimo da je dobro ili loše što nam se događa, naše ili djelo ljudi oko nas, djelo čovjekove ideje, kreiranja. Iza svega u ovome svijetu i onoga što nam se događa je duboko duhovna pozadina“, naglasio je, rekavši da osim onoga što mi vidimo u životu, postoji još jedno viđenje našeg života – Božje. „Netko može govoriti našem uhu, riječima, ali netko govori našem srcu. Bog govori našem srcu. Važno je ono što Bog, duh Božji govori našem srcu. Bog sve vidi i zbog toga trebamo moliti, da čujemo što on hoće govoriti. Duhovnu stvarnost nije moguće razumjeti bez duha Božjega. Hoću ono što Bog meni hoće reći. Otvorimo naše srce za njegov naum s nama i za svjetlo njegove istine“, potaknuo je o. Mandurić.

Podsjetio je na Isusovu riječ da je knez ovoga svijeta Đavao. „Čovjek po grijehu onemoća. U stvarnosti vladaju sile koje mi ne vidimo, ali su prisutne. Svako naše djelovanje je nečim nadahnuto: svetim, Božjim ili grešnim, vražjim. Ranjen istočnim grijehom, čovjek postaje nesposoban razaznati. Toliko može biti slijep da ne vidi Boga, Božju stvarnost, čudesnost života, svemira, zakona prirode, ljepote, prirode, vremena, prostora – da ne prepoznaje stvarnost u kojoj se nalazi. Jako je važno prepoznavati duhovnu stvarnost u kojoj se nalazimo“, poručio je o. Ivan. Upozorio je da „zli duh ništa ne stvara, ali u ovom svijetu on nama nudi ono što je Bog već stvorio i djeluje na nas tako da unosi nered u naše odnose, hoće poremetiti zdrave odnose prema Božjim stvarima i stvorenjima“.  

Sve je stvoreno radi čovjeka i treba mu služiti. No, odnos prema nekoj stvari može biti poremećen: prema tijelu, imovini, talentima, prilikama, perspektivama. Svugdje se može unijeti neurednost. „Čovjek je stvoren za nešto više. Treba čeznuti za Bogom, nebom, vječnim životom, za jedinstvom s njime, za puninom života u Bogu. Jer na zemlji ne može biti potpunog života, apsolutne pravde, apsolutne istine, apsolutno dobro, apsolutno znanje – sve je prolazno. Život na zemlji je ograničen, ne može biti potpuno ujedinjen s Bogom i zato čovjek čezne za Bogom, jer s njim nikad neće umrijeti, smrti više nema. Neće biti neznanja, jer spoznat će sve. Više neće biti grijeha, bit će slobodan od grijeha i sposoban za ljubav do kraja. U milosti i radosti će živjeti puninu života, da je beskrajno voljen“, rekao je. 

Čovjek treba zahvaliti za darove, njima se koristiti, ali oni nisu svrha, nego sredstvo. „Zli u nama budi nezdravu čežnju i želju za zemaljskim. Zli nam najprije obara pogled, ranjavajući nas grijehom. Ulazeći u srce, ovlada nekim teritorijem. Grijeh rani srce i ono postaje dijelom nesposobno. Kao da se neki parazit nastani na tijelu, siše krv i čovjek gubi snagu. Kroz grijeh, u čovjeka ulazi Zli i onesposobljuje njegovo srce. Zato ljudi u grijehu postaju nesposobni vidjeti istinu, ljubav, pravdu, pogubnost grijeha. Postaju nesposobni opraštati, imati milosrđe, čuti riječ Božju“, upozorio je. 

Grijeh čovjeka usmjerava u neuredne odnose prema zemaljskim darovima, unosi nered u odnos prema stvarima koje pomalo postaju bogovi, idoli čovjeka. „Čovjek nadahnut duhom svijeta stalno misli o svjetovnom, a sveti čovjek misli nebesko, božansko. On vidi jasnoću, duhovni svijet. Tko je zagađen grijehom, ne vidi nebo, ljepotu raja. Grijeh te odvuče od te perspektive, od smisla i pokazuje zemaljsko. Kršćanima se često događa da mole samo za prolazno, zemaljsko. To znači da Bog više nije tvoj Bog, nego Bog je tvoje sredstvo koje treba dovesti do tvog boga, tvojih božanstava, tvojih idola“, upozorio je o. Mandurić. 

Upitavši „tko je autor naših misli, čežnji, molitava, želja, htijenja“, upozorio je da mnogi kršćani mole Boga da ih dovede do njihovih božanstava. „Puno kršćana ne vjeruje u Boga nego u zemaljska stvorenja, zemaljske darove, u posao, kuću, auto, karijeru, udaju. Srce je puno želja i misli što bi još moglo željeti.  

Đavao nam govori da naš život na ovoj zemlji treba biti mir, spokoj, sigurnost, da na zemlji treba tražiti raj. To nije točno. Nego, ovdje treba tražiti svoju bitku! Jer na zemlji se vodi rat u kojem se zaista gine. Možda ne fizički, ali ovdje se gine na vječnu smrt. Ako su sveca razapeli, mučili, uskrsnut će. To nije na vječnu smrt. Ali, ovdje se i na vječnu smrt gine. Ovdje se duše otimaju i strovaljuju u zlo. I ovdje se netko neprestano bije, tuče za tvoj život“, upozorio je, istaknuvši da je vremenita povijest „povijest borbe za duše“. 

„I Bog se tako bori da i gine u toj borbi. U jednom času, Kralj je mrtav u toj borbi. Toliko je to dramatična stvarnost! Isus nam želi otvoriti oči. Pogrešno je na ovoj zemlji tražiti spokoj, blagostanje. Svaki kršćanin koji na ovom svijetu traži blagostanje, živi pogrešno, jer je zahvaćen idealom svijetom. Takav čovjek ne može razumjeti Veliki petak, a onda ni Uskrs, darove Duha Svetoga. Puno kršćana redovito ide na mise, sudjeluje u svim obredima, nikoga ne kradu, ne varaju, ali ne mogu doći do svetosti – jer traže ideal života ovdje, na zemlji. To je prevara. To je teško izreći, ali Isus koji ljubi istinu, baš to mora reći. 

No postoje ljudi koji razumiju i prepoznaju kako je ovdje zaista borba za vječnost, borba protiv grijeha, protiv vječne smrti, za vječni život. Spoznajući i promatrajući koliko je moj Kralj učinio za mene, koliko je Bog morao pretrpjeti zbog mene, koliko je on morao biti ranjen, progonjen, izdan, koliko je on morao podnijeti patnje – da plemenito srce kaže, ‘Pravedno bi bilo da i ja budem u tom boju’. Takav čovjek zazire od zabluda i varljivosti ovoga života i počinje razmišljati: ‘Gospodine, daj mi samo da spasim svoju dušu, što god bilo; bolest, progonstvo, neprijateljstvo, bol’“, poručio je. 

Svetost počinje kad čovjek shvaća da se približava Isusovoj muci, patnji i želi uvijek biti s njim, i u takvim trenucima. „Zato odricanje, zato sveci ljube siromaštvo, jer Krist je ljubio siromaštvo. Prepoznaju da im siromaštvo od ovoga svijeta omogućuje da budu bogati Bogom. Oni ne žele da njihovo srce ispune čežnje za ovim svijetom, nego za Bogom. Teško je voljeti siromaštvo, ali je zaista spasonosno. Zato sveti ljudi, kad doživljavaju trpljenja na ovom svijetu, shvaćaju i prepoznaju da je Bog tu blizu“, istaknuo je propovjednik.

O. Mandurić je naglasio i što doprinosi stjecanju dara mudrosti. „Kad god vidimo mudrog čovjeka, uvijek ćete vidjeti da je to netko tko je trpio. Kad god sretnem mudrog čovjeka, upoznam nekoga, pričam s njim, pa vidim da je mudar. Sljedeće što činim je – idem istraživati gdje je trpio. Ne pitam baš odmah. Neke čak i pitam odmah. Idem istraživati gdje je trpio! I uvijek nađem trenutak ili period života gdje je taj čovjek puno trpio. I kroz to trpljenje, on je postao mudar. Kad god naiđem na milosrdnog čovjeka, punog milosrđa, suosjećanja, onda opet znam da je ta osoba puno trpjela. I što više ljubi, to znam da više trpi. Ili na način da je baš osobno doživio patnju i bol ili na način da je uranjao u Kristovu patnju i Njegovu bol. I suživljavajući s Kristovom patnjom i boli, ta osoba je puno trpjela. Često čak samo na taj način, takvi ljudi uronili su u mistiku te ljubavi križa. I Isus i križ su ga učinili mudrim i svetim“, naglasio je.

Živeći za nebo, čovjek živi duhovnost suprotnu od one kad grijeh rani srce, pa zavlada čovjekom. Kad se svetost rađa u srcu, ona vlada čovjekom. „Preko osobe koja je u teškom grijehu, duh ranjava svijet, prostor, obitelj, grad, poduzeće, ustanovu. U susretu s nekim osjetite nelagodu, a s nekim ugodu. Kad je osoba u molitvi, preko nje se Božja milost dalje širi. Ako smo zaljubljeni u nebesa, ako gledamo u nebesa i čeznemo za njima, onda se duh Božji nastanjuje u nama i mi smo Božja sila u svijetu, a Zli bježi od nas. S jedne strane nas progoni, a s druge strane bježi. Želi nas zarobiti. 

Ako ćeš biti kršćanin, sigurno ćeš imati problema. A Bog će to nagraditi. Onaj tko je trpio za Krista ovdje, na zemlji, doživio progonstvo, klevetu, taj se treba radovati. Često odbacujemo svoju bol, trpljenje. To je greška. Sva moja trpljenja mogu prikazati Gospodinu kao zadovoljštinu za svoje grijehe i spasenje duše. Time se ‘trguje’. Progonstvo, suze, čežnja za nebom, bolest, siromaštvo – time se itekako puno ‘trguje’. Zapravo, ispada: tko je bogat, siromašan je. A tko je siromašan, tako je bogat“, poručio je. 

Zato sveci žele nešto pretrpjeti za Krista. Zato su se apostoli radovali da su mogli nešto pretrpjeti za Krista. „Što je vrijedno što bi mogao donijeti Gospodinu? Kako gledaš na svoj život? Gdje je tvoj kapital? Za čime ti čezneš? Gdje su tvoje bitke? Gdje je tvoje sudjelovanje u boju? Gdje su duše koje su se po tvom boju spasile? Kako se ti vraćaš s ratišta, kako ćeš ti doći pred Gospodina? Budi vojnik Sina Božjega. Otvori oči i sagledaj tko ti je usadio misli, slike i stvorio ideale života“, potaknuo je o. Mandurić.

Mandurić je rekao da se napastovanje čovjeka često događa preko njegovih najbližih. „Naravno da osobu napastvuje preko njenih najbližih. Neće me napastovati preko nekog stranca iz daleke zemlje. Mene najviše napastvuje preko mojih isusovaca, pa preko onih s kojima radim, preko moje obitelji. Preko najbližih te napastvuje. Tko je Isusa napastovao? Petar, koji je rekao: ‘Ma ne smije se tebi to dogoditi’. Isus mu kaže: ‘Odlazi od mene, Sotono’. Prepoznaje tko govori kroz Petra. 

Tko ti je predstavio ideale tvoga života, u čijoj si ti školi? Za što ti služi vjera, misa, krunica, za što ti služe tvoje šanse, tvoj život? Na što si pozivan? Otvorimo svoje srce da nas Gospodin ozdravi, osnaži, regrutira, da nas obuči za život. Da takav život želimo i živimo“, potaknuo je predvoditelj. Bila je to druga od šest duhovnih obnova,  koje je čuvar Svetišta sv. Šime don Damir Šehić odredio da se održavaju jedanput mjesečno do kolovoza, u tome zadarskom svetištu.