Kako je vlč. Šardi rekao Uredu za pastoral u medijima Varaždinske biskupije, sudionici su uglavnom odrasle osobe s invaliditetom, i njihove obitelji, a program se sastojao od nagovora, Lectio divina, slavlja mise, različitih pobožnosti.

„Dosta vremena provodili smo u šutnji kako bi nam Bog mogao progovoriti za one naše potrebe koje smo ovdje donijeli“, kazao je vlč. Šardi.

Pojasnio je važnost ovakvih duhovnih obnova odvojenih od onih s osobama koje nemaju invaliditet ili osobu s invaliditetom u svojoj blizini.

„Kod osoba s invaliditetom i njihovih obitelji specifičnosti života su drugačije nego kod onih osoba i obitelji koji nemaju osobu s invaliditetom u svome okruženju. Ovdje želimo okupiti njih jer možemo raspravljati i govoriti o nekim jednakim pitanjima koje zapravo nose ove osobe. Uvijek je to pitanje Zašto? Gdje je Bog u svemu tome? Na koji način Boga imati u tim situacijama koje ne razumijemo? Iz tog razloga okupljamo ih jedanput godišnje i na ovaj način kako bismo, u onim životnim situacijama koje su nam slične, mogli dijeliti ta svoja iskustva. Jer, nije da ovdje samo govorim ja, nego smo jako puno u dijalogu i kad ljudi čuju međusobno jedni druge, pa vide da nisu sami u toj jednoj sličnoj teškoći, imamo nekoga za primjer kako bolje učiniti, puno lakše je i njima, a događaju se opet nova povezivanja, nova prijateljstva koja će, vjerujem i kasnije pomoći u svakodnevici“ protumačio je vlč. Šardi.

Neke osobe na ovoj duhovnoj obnovi sudjeluju četvrti put, neke otkazuju druge planove kako bi došle upravo na ovu duhovnu obnovu. Ovo mjesto u Ludbregu gdje je i Presveta Krv Kristova mnogi prepoznaju kao izvor milosti i snage za svakodnevicu kojoj se trebaju vratiti. Ljudi često svjedoče da imaju o čemu razmišljati idućih godinu dana nakon ove duhovne obnove i kako se događaju različite spoznaje. Ovdje se ljudi i ispovijedaju, prime sakrament bolesničkog pomazanja, dobiju neki novi uvid na koji način pristupiti molitvi.

„Ova duhovna obnova ima i plodova i to nekako uvijek potiče i mene samoga da i ovakvih susreta bude i više, i češće kroz godinu. Budući da često vodimo individualne razgovore može se vidjeti, ako je netko došao s nekim grčem prvi dan duhovne obnove, posljednjeg dana ta osoba odlazi nekako slobodnija i bez tog grča svojoj kući“, zaključio je vlč. Šardi.

Jadranka Vukelić iz Varaždina, majka 33-godišnjaka koji ima intelektualne poteškoće, posvjedočila nam je kako je privilegij biti na ovoj duhovnoj obnovi.

„Ovdje sam toliko ispunjena, blagoslovljena, osjećam se toliko drugačije, to vam ne mogu opisati. Doslovno osjećam Duha Svetoga između svih tih ljudi, kad izmjenjujemo promišljanja, razgovaramo o evanđelju, Bibliji. Shvatiš neke stvari koje ne možeš sam protumačiti, uđeš dublje u tu duhovnost i ispunjeniji si“, rekla je Vukelić.

Danijela Halabarec je, pak, treći puta na ovoj duhovnoj obnovi i kaže kako svaki put voli doći tu kako bi „napunila baterije“ i zadala si zadatak kroz narednih godinu dana na čemu treba raditi. Istaknula je i kako voli iskrenost kod vlč. Šardija.

„On je jedini velečasni kojem mogu reći sve ono što me muči, sve moje strahove, dileme, nesporazume sa samom sobom. Najviše volim ovdje biti dolje u kapelici, to mi je posebno, taj mir“, kazala je Halabarec.

Treći put na ovoj duhovnoj obnovi bila je i Snježana Trupković i to u ulozi pratnje slijepe osobe, no one su ujedno i prijateljice, tako da svjedoči kako joj je ovo i prijateljski, i društveno, i duhovno korisno.

„Ovdje je izuzetno ležerno, nije prenapučeni duhovni program, a opet dovoljno je materijala za jedno osnaženje i za novi početak za dalje u život koji nas čeka“, posvjedočila je Trupković u izjavi Uredu za pastoral u medijima Varaždinske biskupije.