Eutanazija je atentat na život koji ni jedna ljudska vlast ne smije ozakoniti: život nedužnoga čovjeka je dobro s kojim se ne smije raspolagati

“Napast za primjenom eutanazije jedan je od najalarmantnijih simptoma #!kulture smrti#! koji se širi napose u društvima blagostanja. Eutanazija je atentat na život koji ni jedna ljudska vlast ne smije ozakoniti: život nedužnoga čovjeka je dobro s kojim se ne smije raspolagati.” To je rekao Sveti Otac obraćajući se, u subotu 31. listopada ujutro, sudionicima XIII. međunarodne konferencije koju je priredilo Papinsko vijeće za dušobrižništvo zdravstvenih djelatnika koje je primio u audijenciju u Sala Clementina. Donosimo hrvatski prijevod Papina govora:

Gospodo kardinali, časna braćo u biskupstvu i svećeništvu, poštovane dame i gospodo!
1. Sa zadovoljstvom izražavam svoju dobrodošlicu svima vama koji sudjelujete na Mađunarodnoj konferenciji, koju je Papinsko vijeće za dušobrižništvo zdravstvenih djelatnika priredilo o pitanju koje odvajkada pripada tradicionalnoj dušobrižničkoj skrbi Crkve. Izražavam svoje poštovanje onima među vama koji posvećuju svoj rad složenim pitanjima koja uključuju staračku sastojnicu društva u svijetu.
Zahvaljujem mons. Javieru Lozanu Barraganu za plemenite riječi kojima je izrazio vaše osjećaje. Vaša se konferencija namjeravala sučeliti s problemom poštovanja prema starima koji je osvijetljen u Svetome pismu, dok nam stavlja pred oči Abrahama i Saru (Post 15-22), opisuje primanje Isusa od Šimuna i Ane (Lk 2,23-38), naziva svećenike starcima (Dj 14,23; 1 Tim 4,14; 5,17,19. Tit 1,5; 1 Pt 5,1), sažimlje poštovanje cijelog stvorenja u klanjanju dvadeset i četiri starješina (Otk 4,4) i naposljetku opisuje samog Boga kao “Pradavnog” (Dn 7,9-22).
Iznova pouzdano potvrditi Evanđelje života
2. Vaš smjer proučavanja ističe veličinu i dragocjenost ljudskoga života, čija je vrijednost sačuvana u svakoj dobi i u svakoj prilici. Tako je iznova potvrđeno Evanđelje života koje Crkva, istražujući neprekidno otajstvo Otkupljenja, prihvaća s uvijek novim divljenjem i osjeća se pozvanom navijestiti ljudima svih vremena (usp. Evanđelje života, 2).
Konferencija nije samo posvećena demografskim i liječničko-psihološkim mogućnostima stare osobe, nego je također nastojala produbiti razgovor upravljajući pogled na ono što Otkrivenje pruža glede toga, suprotstavljajući to stvarnosti koju živimo. Također je bilo osvijetljeno djelo Crkve u tijeku stoljeća na povijesno-dinamičan način, s korisnim i doličnim prijedlozima posuvremenjenja svih poticaja za pomoć, u odgovornoj suradnji s građanskim vlastima.
Treća dob životnoga otajstva
3. Starost je treća životna dob: život koji se rađa, život koji se razvija, život koji zalazi – tri su trenutka životnoga otajstva, onog čovjekova života “koji dolazi od Boga, njegov je dar, njegova slika i otisak, udio u njegovu životnom dahu” (Evanđelje života, 39).
Stari zavjet obećava ljudima dug život kao nagradu za izvršenje Božjega zakona: “Strah Gospodnji umnaža dane” (Izr 10,27). Bilo je opće uvjerenje da se produžetak tjelesnog života sve do “sretne dobi” (Post 25,8), kad je čovjek mogao umrijeti “pun godina” (Post 25,8), treba smatrati dokazom osobite Božje dobrohotnosti. Valja iznova otkriti tu vrijednost u društvu koje, čini se, mnogo puta govori o staračkoj dobi samo kao o problemu.
Svratiti pozornost na složenost pitanja koja označuju svijet stare osobe znači, za Crkvu, ispitati “znakove vremena” i tumačiti ih u svjetlu Evanđelja. Tako ona, na način koji odgovara svakom naraštaju, odgovara na vječna ljudska pitanja o smislu sadašnjeg i budućeg života i o njihovu međusobnom odnosu (usp. Gaudium et spes, 4).
Preurediti društvo i ponovno pretresti njegovo gospodarsko ustrojstvo
4. Naše je doba označeno produljivanjem života što je, zajedno s opadanjem plodnosti, dovelo do znatnog starenja svjetskoga pučanstva.
Po prvi put u ljudskoj povijesti, društvo se nalazi pred dubokom promjenom populacijskog ustrojstva, tako da je obvezatno izmijeniti svoje načine pomaganja, s odrazom na svim razinama. Riječ je o preuređenju društva i ponovnom pretresanju njegova gospodarskog ustrojstva, kao i promatranja životnoga tijeka i uzajamnog djelovanja među naraštajima. To je pravi izazov društvu, koje se otkriva pravednim u mjeri u kojoj odgovara potrebama pomaganja svih svojih članova: stupanj njegove civilizacije razmjeran je zaštiti najslabijih sastojnica društvenoga tkiva.

Obitelj-starci: odnos davanja i primanja
5. U tome treba pozvati na sudjelovanje i staru osobu, koja se mnogo puta smatra samo primaocem pomoći. Stari svijet može s godinama postići veću zrelost razuma, ravnoteže i mudrosti. Zbog toga Sirah opominje: “Nek ti je mjesto u staračkom zboru, i vidiš li mudraca, drži se uz njega” (Sir 6,34); i još: “Ne potcjenjuj govora staraca, jer oni su učili od svojih roditelja, a od njih ćeš se ti naučiti razboru i u pravo vrijeme odgovarati” (Sir 8,9). “Iz toga proizlazi da se starca ne smije promatrati samo predmetom pažnje, bliskosti i posluživanja. I on ima ponuditi dragocjen doprinos životu. Zahvaljujući bogatoj baštini iskustva stečenog kroz duge godine, on može i mora biti djelitelj mudrosti, svjedok nade i ljubavi” (usp. Evanđelje života, 94).
Odnos obitelj-starci mora se promatrati kao odnos davanja i primanja. I starac daje: ne smije se zanemariti iskustvo sticano godinama. Ako ono što se događa nije u skladu s vremenima koja se mijenjaju, sve ono što je proživljeno može postati izvorom brojnih usmjerenja za rodbinu nastavljajući duh zajednice, baštine, izbora zvanja, odanosti vjeri, itd. Znamo tolike povlaštene odnose koji postoje između staraca i djece. Ali i odrasli, ako znaju oko starih stvoriti ozračje poštovanja i ljubavi, mogu od njih crpsti mudrost i moć razboritog odlučivanja.
Sustav skrbi treba ponajviše poštivati staračko dostojanstvo
6. U tom pogledu društvo treba iznova otkriti solidarnost među naraštajima: treba iznova otkriti smisao i značenje starosne dobi u uljudbi u kojoj prevladava mit o proizvodnji i fizičkoj učinkovitosti. Trebamo omogućiti starome čovjeku da živi u sigurnosti i dostojanstvu i njegovu obitelj treba i ekonomski pomoći, da i dalje bude prirodni prostor međunaraštajnih odnosa.
Daljnja zapažanja moraju se poduzeti također za onu društveno-zdravstvenu i rehabilitacijsku pomoć, koja je mnogo puta nužna. Tehnološki napretci u službi zdravlja produljuju život, ali mu nužno ne poboljšavaju kakvoću. Treba izraditi sustave skrbi koji će u prvom redu poštivati dostojanstvo stare osobe i pomoći joj, koliko je moguće, sačuvati smisao samopoštovanja da se ne bi dogodilo da, osjetivši se beskorisnom, poželi i zatraži smrt (usp. Evanđelje života, 94).
“Danas prizivam na osjećajnost obitelji…”
7. Crkva, pozvana na proročke čine u društvu, brani život od njegovih prvih početaka sve do svršetka u smrti. Nadasve za to posljednje doba, koje se često produljuje mjesecima i godinama i stvara teške probleme, danas prizivam na osjećajnost obitelji, da bi znale pratiti svoje drage sve do kraja zemaljskog hodočašća. Kako ne sjetiti se tužnih svetopisamskih riječi: “Sine moj, pomozi oca svoga u starosti, i ne žalosti ga za života njegova. Ako mu i razum klone, budi blag s njime i ne grdi ga ti, koji si u punoj snazi. Jer, ne zaboravlja se milost prema ocu… U danima tvoje nevolje Gospod će te se sjetiti…” (Sir 3,12-15).

“Još jednom podižem glas protiv svih postupaka skraćivanja života”
8. Poštovanje koje dugujemo staroj osobi obvezuje me još jednom podići glas protiv svih onih postupaka skraćivanja života pod imenom eutanazije.
Nasuprot ozračju u kojemu ništa nije sveto, koje nema poštovanja prema životu osobito kad je on slab, moramo istaknuti da je on dar Božji koji smo svi dužni zaštititi. Ta se dužnost osobito tiče zdravstvenih djelatnika, čije je posebno poslanje biti “služiteljima života” u svim njegovim razdobljima, osobito onima koja su označena slabošću i bolešću.
“Napast za primjenom eutanazije jedna je od najalarmantnijih simptoma #!kulture smrti#! koji se širi napose u društvima blagostanja” (usp. Evanđelje života”, 64).
Eutanazija je atentat na život koji ni jedna ljudska vlast ne smije ozakoniti: jer je život nedužnoga čovjeka dobro s kojim se ne smije raspolagati.
Starost označena vedrom radošću
9. Obraćajući se sada svim starim osobama svijeta, htio bih im reći: predraga braćo i sestre, ne gubite hrabrosti: život ne završava ovdje, na zemlji; štoviše, on ovdje tek započinje. Moramo biti svjedoci uskrsnuća! Radost mora biti oznaka stare osobe; smirena radost, jer vremena dozrijevaju i približava se nagrada koju je Gospodin pripravio svom vjernom sluzi. Kako ne pomisliti na dirljive riječi apostola Pavla? “Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov Pojavak” (2 Tim 4,7-8).
S tim osjećajima podjeljujem vama ovdje nazočnima, vašim dragima, a nadasve starim osobama, srdačan blagoslov.

(Prema “L#!Osservatore Romano” od 1. studenoga 1998.