Prvoga dana obnove fra Ante je predvodio Novozavjetni križni put tijekom kojega molitva i postaje slijede zapise u Novom zavjetu koji opisuju Isusove zadnje dane. Uz čitanje ulomaka iz Novog zavjeta, fra Ante je iznosio prigodna razmatranja aktualizirajući životne situacije ljudi. „U klasičnom križnom putu neke postaje su više tradicija, ali nisu potvrđene u Novom zavjetu. U križnom putu je najvažnije da dođemo u blizinu Isusa, u blizinu njegove reakcije, da vidimo kako se on odnosi prema patnji, što je Isusu važno. Da u njegovom reagiranju prepoznamo sebe, da vidimo kako mi reagiramo i da nas Isusova blizina oblikuje“ potaknuo je fra Ante. U noći s petka na subotu održano je i cjelonoćno klanjanje pred Presvetim u župnoj crkvi. Cjelodnevni subotnji dan obnove počeo je molitvom Jutarnje i blagoslovom s Presvetim, a završio je euharistijskim klanjanjem. U nedjelju je fra Ante predvodio dva misna slavlja od četiri mise koje se služe u toj župi.

Teme fra Antinih nagovora bile su duhovna i tjelesna djela milosrđa, Milosrdni otac, a krepost milosrdnog srca odjelotvorio je i Josip egipatski. U tom je nagovoru fra Ante pojasnio teret iskustva kad je neko dijete u obitelji više voljeno od drugoga, s kojim predbacivanjima se susrećemo u životu, što potvrđuju riječi djece poput: ‘Njemu si sve dao, on ti je bio važniji, on je dobivao više pažnje’.

Jakov je volio sina Josipa više nego druge svoje sinove „jer je bio dijete njegove starosti“. Ali, dublji razlog je da je Jakov bio dijete žene koju je Jakov volio, Rahele. Naime, Jakovu je za ženu bila podmetnuta Rahelina mlađa sestra, Lea, jer je bio običaj da se mlađa sestra ne može udati prije starije. „Lea je htjela da je Jakov zavoli, ali on voli Rahelu. A Rahela nema djece. To je mučno. Jedna sestra jako hoće ljubav čovjeka i ne može je dobiti. Drugu sestru Jakov jako voli, a ona ne može imati djecu. Na kraju, Rahela je dobila dijete i Jakov ga je zavolio više od druge djece koju je imao s Leom, jer je to dijete njegove ljubavi, Rahele, a ne Lee“ rekao je fra Ante, istaknuvši da se „muka dvije sestre koje čeznu za ljubavlju, za djecom, a dobiju samo komadiće, nisu dobili sve – preselila na njihovu djecu te se njihova djeca sukobljavaju oko toga koga otac više voli. To su naše priče“ poručio je Vučković.

Otac voli Josipa više nego druge i zato ga braća ne podnose, žele ga se žele riješiti. ‘Milosrđe’ je da ga nisu ubili, nego su ga prodali za 20 srebrnjaka. „To je praslika Kristova. Njega isto Otac ljubi, a druga braća će ga odbaciti za 30 srebrnjaka. Josip pravedni je praslika Kristova“ istaknuo je fra Ante. Josip je bio uspješan u Egiptu, prevladao je sve nevolje, zatvor, bio je na vrhuncu u egipatskoj vlasti, imao je moć davati narodu hranu da preživi. „Kad god je Josip bio u nevolji, Bog bijaše s njime“ kaže Sveto Pismo. Zato je uspio prevladati sve nevolje.

Kad su Josipu došla braća u Egipat, nisu ga prepoznala, a Josip je njih prepoznao te im je rekao da je on njihov brat kojega su oni prodali u Egipat. Braća su na to zanijemila, a Josip ih je tješio da sebi ne  prigovaraju zbog toga i da ne misle da će ih Josip kazniti. Josip kaže braći: „Trebate znati da je Bog to napravio da ja dođem prije vas u Egipat, da naša obitelj preživi“.

„Josip lošem djelu koje su oni napravili daje sasvim drugi okvir i značenje. Misli, ‘u Božjim očima to je bio put da se naša obitelj spasi, a ne da ste me predali’. Pravednik pretvara njihovo zlo u Božji plan. Vidi da Bog može krivnju njegove braće pretvoriti u put spasenja njihove obitelji“ istaknuo je fra Ante. Unatoč tome, u braći je ostao osjećaj krivnje, sumnjali su da im je oprošteno. Strahovali su da će im se Josip osvetiti kad njihov otac Jakov umre i htjeli reći Josipu da je otac prije svoje smrti poručio da im se Josip ne osvećuje.

„Koliki strah i muka od krivnje koju su osjećali!? Josip je davno izašao iz povrijeđenosti da su ga braća odbacila. U njegovom srcu nema prigovora. Sve je oprostio. Ali braća koja su učinila zlo ne mogu se osloboditi krivnje. Zato Krist kaže da je bolje podnijeti zlo nego činiti  zlo. Ako učinim zlo, i kad mi se oprosti i kad se promijenim, u mom srcu stoji krivnja. Onda za sve loše što mi se dogodi, a nosim krivnju, mislim – sad me Bog kažnjava, svijet me kažnjava. Koja laž! Stvari ne stoje tako kako vam zlo sugerira, kako vam krivnja sugerira. Stvar stoji onako kako ih Bog vidi“ poručio je fra Ante Vučković.

Propovjednik je rekao da je Krist čvrsta stijena na kojemu možemo osloniti i graditi svoj život. „U nevolji otkrijemo na što oslanjamo svoj život. Josipu je Bog bio blizu i kad su ga snašle nevolje, on je kroz nevolje prošao na dobar način. Tko nema taj oslonac i blizinu Krista u nevolji, on će doživjeti krah i lom. Susreti sa živim Bogom su nam dani da možemo biti otvoreni za njegovu riječ, da možemo učiti kako graditi na čvrstoj stijeni, susresti se s Mudrošću koja dolazi s neba i tako oblikovati život“ potaknuo je Vučković.

Među snažnim razmatranjima fra Ante bilo je i o vrijednosti i značenju istinske slobode u kontekstu Božjih zapovijedi. „Vjerojatno u nama ljudima nema ništa tako dragocjeno za čim žudimo, kao što je sloboda, da cijelu povijest ljudskog roda možemo promatrati kao borbu za slobodom. Židovstvo je moglo opstati samo zato što je otkrilo da iz odnosa sa svojim Bogom ima više slobode. Kršćanstvo se moglo proširiti po cijelom svijetu samo zato što su ljudi otkrili da iz odnosa s Kristom imaju više slobode. To vrijedi i za nas danas“ poručio je fra Ante, istaknuvši kako i danas prevladava mišljenje kako je deset Božjih zapovijedi negativno intonirano, u smislu zabrana: Ne smiješ ovo, ne smiješ ono.

„Nama negativni prizvuk tih zapovijedi nije znak slobode, nego zabrana. Veliki dio vjernika živi kršćanstvo kao da je više slobode vani, nego unutar kršćanstva, s  osjećajem da je u kršćanstvu skučeno. S time se treba susresti, jer tu leži nešto vrlo krupno“ upozorio je Vučković, poručivši: „Ukoliko čovjek osjeća da mu odnos s Bogom krade slobodu, da mu pripadnost kršćanstvu znači manje slobode, on je, htio ili ne htio, nesretan u svom odnosu s Bogom i sa svojim kršćanstvom“.

Fra Ante je podsjetio kako na početku Knjige Izlaska u prvoj rečenici Bog definira sebe da je on onaj koji je narod izveo iz kuće ropstva. „Dakle, sve počinje s otkrićem da ljudi nemaju slobodu. Tako se on objavljuje Mojsiju u grmu koji gori: ‘Vidio sam muku i nevolju svoga naroda’. Narod je u muci ako nije slobodan. I Bog ga želi izvesti u slobodu. Onda ga je izveo iz Egipta, prošli su kroz puno muka prije nego su izašli, pa je rastvorio Crveno more i eto ih izvan Egipta, u pustinji. Sinajska pustinja je važna ne samo zato što tamo nemaju od čega živjeti, što nema vode, hrane, travke, pa žive u milosti Božjoj. Nego prvenstveno zato što u pustinji nema faraonovog carstva i njegovih zakona. Nema nijednog kralja u pustinji. Oni koji su živjeli kao robovi našli su se bez ikakvog zakona, u mjestu gdje njima nitko ne vlada. Trebat će im dugo vremena, to je duga škola – da nekoga tko je samo naučio što znači biti rob, da naučimo kako biti slobodan. To je najvažnija životna lekcija i najteža životna lekcija“ poručio je fra Ante.

Propovjednik je preporučio da Božje zapovijedi treba razumjeti u smislu: „Ako hoćeš biti slobodan, ako želiš slobodu ti koji si naučio samo robovski život, onda pazi na to da sam ja Gospodin Bog tvoj“.

„Za slobodu to znači – u trenutku kad ti svoje srce okreneš prema bilo čemu i počneš mu se klanjati, izgubit ćeš svoju slobodu. Mi ljudi možemo se klanjati milijardama malih bogova. Svatko može sebi izabrati svoga boga: to može biti sportaš, glumica, novac, žena, moć, politika. U trenutku kad nađeš nekog drugog boga, ti ćeš početi gubiti svoju slobodu. Ako se počneš klanjati politici, uzet će ti jer ti moraš dati svoju snagu toj moći. Ako se hoćeš klanjati novcu, sve će učiniti da tvoja pozornost, snaga tvog duha bude iščupana i da sve ode u novac. Jedini način da budeš slobodan je da se klanjaš jedinom Bogu. Jer On jedini ne živi od tebe. On jedini ne treba tvoju snagu, tvoju pomoć, tvoju pozornost i tvoje vrijeme, da bi on bio Bog. On je Bog neovisno o tome kakav si ti. Ali tebi nije isto. Ti ćeš gubiti svoju slobodu ako se budeš klanjao ikome drugome, osim Njemu“ poručio je fra Ante, istaknuvši da je prva Božja zapovijed, dakle, zaštita.

„Ja se klanjam Bogu da me zaštiti od svih drugih bogova. U trenutku kad zaboravim na Njega, ugrabit će me. To je Dostojevski mislio kad kaže: ljudi jedva čekaju slobodu. Ali čim je dobiju, ne znaju što s njom i jedva čekaju koga će naći da mu je predaju. Jer im je preteška, jer se ne snalaze sa slobodom, jer su navikli biti robovi, jer im je lakše biti rob“ upozorio je fra Ante.

Slobodu gubimo i ako ne sačuvamo razliku između Boga i sebe, ako prijeđemo granicu i mislimo da smo mi bog, da se imamo pravo služiti Bogom i Njegovim imenom. „Ti koji si smrtno biće, stavljaš u sebe da si bog. U tom trenutku gubiš slobodu. Imaš privid da si slobodan, velik, ali to te kad tad učini zarobljenim čovjekom. Nama nije toliko problem što mislimo da imamo ropstvo i slobodu, pa onda znamo da ćemo izabrati slobodu. Nama je veliki problem što mi imamo iluziju slobode, a zapravo upadamo u ropstvo. Stoga, tko hoće biti slobodan, mora razlikovati privid slobode od istinske slobode“ poručio je Vučković.

Božja je zapovijed i da čovjek svetkuje Dan Gospodnji. Čovjek zaboravlja da nam je po strukturi stvorenosti potreban ritam, da jedan dan u tjednu bude posvećen Gospodinu. „Mi smo to zaboravili i ne znamo više što to znači. Mi mislimo da je dan posvećen Gospodinu ako nedjeljom odem sat vremena na misu, a ostalo bude kako ja želim. Ta zapovijedi je dublja.

Mi smo djeca suvremenog svijeta u kojem su ljudi prvenstveno mišljeni kao radnici. Radnici rade šest dana i sedmi dan trebaju se odmoriti. Zašto? Da mogu raditi još šest dana. I tako uvijek iznova. Dakle, odmor služi radu. Ovdje je stvar obrnuta, ovdje rad služi odmoru. Ovdje, šest dana radim, da sedmi dan budem kralj. Da sedmi dan mogu uživati život, sjediti s bližnjima, imati vremena za njih, razgovarati s njima, slaviti život, kušati najbolje od života. Šest dana radim da mogu taj dan, sedmi, imati dan koji je proslava života u hrani, razgovoru, biću, u onome što tvori ljudski život“ poručio je fra Ante, upitavši: „Razumijete li što znači šest dana raditi i sedmi dan se odmarati? To živina radi. Razumijete li što znači šest dana raditi da sedmi dan mogu imati svečani dan, svečano se obući, susresti se sa svojim Gospodinom, s najbližima? Ne raditi, nego imati odmor u duši i tijelu. To smo zaboravili. Prije dvije i pol tisuće godina bila je zapovijed da magarac treba imati jedan dan slobodan u tjednu. Pogledajte Zapadnu Europu u ovom trećem mileniju, kada ima ljudi koji ne znaju što je slobodan dan. Tko je slobodniji? Židovski magarac ili današnji ljudi po Europi? Mi zaboravljamo da je sloboda u tome da ja mogu uživati život“ poručio je Vučković.

Fra Ante je istaknuo da su nam Božje zapovijedi dane „da testiramo gdje smo zarobljeni i da naučimo kako biti slobodan. Ne učini preljuba, ne ukradi, ne svjedoči lažno – to su nama vrlo jasne zapovijedi koje provodimo i u našim europskim zakonima. Jer tko god ubije, on je rob. On je zarobljen svojim ubojstvom, ne može ga se osloboditi, to je u njemu. Nije to samo ubijeni čovjek izvana. Čovjek je iznutra zarobljen, nije slobodan u mislima, u odnosima, ne može misliti slobodno. Zarobljen je grijehom. Isus kaže: ‘Tko god čini grijeh, rob je grijeha’. Znamo po sebi – kad učinimo neki grijeh, nešto krivo, dio naše slobode je nestao. Kao da nas je netko zavezao. Ima ljudi koji su grijehom zavezani tako da ne mogu govoriti o tome, da im preko usta ne može izaći riječ što su napravili. Ima ljudi koji su iznutra opterećeni mukama koje ih drže zavezanima. Um je zavezan, srce je zavezano, emocije i jezik budu zavezani – zarobljenost“ konstatirao je fra Ante iskustvo mnogih ljudi pogođenih grijehom.

Onaj tko hoće biti slobodan treba maknuti sve što drugi misle i suočiti se s onim na što ga Bog upućuje, jer Bog jedini hoće čovjeka slobodnoga, rekao je fra Ante.

„Što to znači za kršćanstvo u našem svijetu i u Europi? Kršćanstvo će opstati ako otkrijemo da s Kristom i sa svojim Bogom imamo više slobode. Tko god misli da nema slobode u Crkvi, kad tad će biti frustriran ili će kad tad otići iz Crkve. Jer u nas je usađena čežnja za slobodom. Ali mi ne znamo kako biti slobodni i potpadamo pod iluzije, pod obmane, varke i uvijek iznova gubimo svoju slobodu“ poručio je fra Ante, poželjevši da iz susreta s Bogom izrastemo u Njegovu slobodnu djecu, naučimo biti slobodni ljudi koji znaju tko su, što žele i koji znaju svoje granice.

Župnik fra Bojan Rizvan zahvalio je fra Anti na darovanom vremenu vjernicima i razlamanju Božje riječi, „jer kroz Riječ Gospodnju jasnije vidimo svoje odnose, jasnije prepoznajemo svoje zarobljenosti, uočavamo svoja ropstva. U snazi Božje riječi krije se ono što nas može istinski osloboditi i učiniti Božjima“ poručio je fra Bojan. Prisjetio se kako je bio među fratrima koji su u pripremi za svečane zavjete imali sedmodnevne duhovne vježbe na Buškom jezeru koje je predvodio fra Ante Vučković.

„Tada nam je najveća muka bila što smo prvog dana morali svoje mobitele staviti u neku kutiju. Mislili smo, pa kako ćemo mi izdržati sedam dana bez mobitela? Ali, izdržali smo. I upravo nam je odmak od toga pomogao da se susretnemo sa svojim slabostima, i milošću fra Antinog razlamanja Božje riječi da jasno vidimo svoj život i stvorimo odluke, kako bismo Gospodina slijedili u predanju vlastitog života i u zajedništvu bratstva onima kojima smo poslani“ rekao je fra Bojan.

Zahvalio je fra Anti što je i u župnoj zajednici Srca Isusova „uspio svojom riječju u nama probuditi ono što svi nosimo. Meni je čudesno kako je lijepo kad netko zaodjene u riječi ono što mi nosimo u sebi. Svi to negdje ćutimo, znamo da je tako. A kad netko to izrekne, kažeš: ‘E, to je to, doista!’. To se događalo u Kristovoj riječi, to se događa u riječima onih koji Isusovu riječ naviještaju i danas. Zahvalni smo fra Anti na svakoj riječi, neka po Božjoj milosti urodi plodom u našem životu“ poželio je fra Bojan.

Župnik Rizvan rekao je da se odlučio za obnovu u župi na sredini korizmenog puta, jer „to je i vrijeme umora, možda i preispitivanja odluka, ponekad i odustajanja. Zato smo baš u ovom tjednu organizirali korizmenu duhovnu obnovu, kako bismo oko Kristove punine po euharistiji mogli biti istinski obnovljeni ljudi“ rekao je fra Bojan.

Rizvan je najavio da je u četvrtak, 11. ožujka, u župnoj crkvi Presvetog Srca Isusova na zadarskoj Voštarnici 37. godišnjica posvete te župne crkve koju je zadarski nadbiskup Marijan Oblak posvetio 11. ožujka 1984. g. Voštarnica je jedna od najvećih gradskih župa koju vode franjevci te je fra Bojan podsjetio na brojne milosti koje su tijekom skoro četiri desetljeća dobivene u toj crkvi, po slavlju i dijeljenju brojnih sakramenata koji su ljudima donosili Božju milost u životu.

Godišnjica posvete župne crkve je značajan dan za župu, rekao je fra Bojan te će toga dana biti svečano misno slavlje u zahvalnosti Bogu za brojne duhovne, molitvene, karitativne susrete i sakramentalne milosti brojnim vjernicima koji pohode tu crkvu u duhu štovanja Presvetog Srca Isusova.