Govor dubrovačkog biskupa Želimira Puljića

Kad je prije 25 godina, 16. listopada 1978. izabran za papu Karol Wojtyla – kardinal iz Krakova – koji je uzeo ime Ivan Pavao II., bio je to događaj stoljeća. Prvi put, naime, poslije 450 godina (Nizozemac Hadrijan VI 1522-1523) na Petrovoj stolici je netko izvan Italije. Poljska poklanja Crkvi svog najboljeg sina. Teško je bilo predvidjeti što će za povijest i Crkvu značiti ovaj događaj. No, činjenica je kako ovaj čovjek «iz daleka» («da un paese lontano», kako se predstavio s lođe svetog Petra) nije mogao ne gledati daleko. Zato su natrpana njegova misijska putovanja, vrlo istaknuta misionarska tjeskoba, a vapaji za spasenjem veoma glasni. Ovaj je Papa čovjek duboke, osobne molitve i pobožnosti, ali i čovjek velikih nastupa i masovnih okupljanja.

U tijeku 25 godišnjeg pontifikata obišao je 129 zemalja svijeta u sklopu 102 međunarodna putovanja, 142 putovanje po Italiji, a u rimskoj biskupiji posjetio 274 župe (od 328 koliko ih biskupija ima). Uz 14 enciklika, 12 apostolskih pobudnica, 37 apostolska pisama i 10 apostolskih konstitucija, 1983. odobrio je Kodeks kanonskog prava, a 1992. novi Katekizam Katoličke Crkve. Objavio je dvije knjige: “Prijeći prag nade” (1994) i “Dar i otajstvo” (1996) povodom 50-te obljetnice misništva, te prošle godine knjigu pjesama «Rimski triptih».

Održao je 120 svečanosti beatifikacija i 38 svečanosti kanonizacija na kojima je proglasio 1.241 blaženika i 478 svetaca. Ivan Pavao II je predsjedao 15 sinoda, 9 konzistorija na kojima je imenovao 187 novih kardinala, a među imenovanim i četvoricu Hrvata: Kuharića, Puljića, Uhača i nedavno Bozanića. Njegovu aktivnost, putovanja i susrete najbolje ćemo shvatiti u kontekstu njegovih riječi koje je izgovorio na samom početku svoga pontifikata: «Želim svima doći, sve posjetiti, i mjesta gdje se moli i ljude koji mole; beduine u pustinji i karmelićane i cistercite u samostanima; bolesnike u krevetima i radnike u tvornicama. Htio bih vidjeti i sve one koji su poniženi i obespravljeni. Htio bih zaviriti i iza kućnih pragova vaših kuća, posvuda bih htio doći». Iako je već u odmakloj dobi života – na putu prema 84. godini, on se ne umara i ne boji. Djeluje kao “Božji general” koji predvodi vojsku u borbi sa zlom, zasjedama i napastima ovoga svijeta. Stalno je u pokretu i među ljudima, a njegov mač uperen je protiv idola našeg vremena, protiv svijeta koji bježi od Boga. Obilazi svijetom i brani ljudska i božanska prava moleći i vapijući. Ivan Pavao II. jest Papa osobnih susreta koji duboko proživljava sve što se oko njega događa. Poslušajmo samo nekoliko crtica.

Brat po pozivu
Mjesto mog primanja svetog reda bila je privatna kapelica krakovskog nadbiskupa Sapiehe u koju sam često dolazio kako bi u jutarnjim satima služio svetu Misu. Sjećam se kako je stanovito vrijeme dolazio još jedan tajni bogoslov Jerzy Zachuta. Jednog dana nije došao.. Kad sam poslije Mise navratio njegovima, doznao sam kako ga je te noći odveo gestapo. Uskoro se njegovo ime našlo na popisu Poljaka određenih za strijeljanje. Primajući sveti Red u toj istoj kapelici, nisam mogao ne sjetiti se toga moga brata po svećeničkom pozivu, kojeg je Krist na drugačiji način sjedinio s otajstvom svoje smrti i uskrsnuća. (str. 63). Svako je svećeničko zvanje velika tajna, dar koji nadilazi čovjeka.. Stoga kad u prigodi jubileja govorimo o svečeništvu, dužni smo to činiti vrlo ponizno svjesni kako nas je Bog «pozvao pozivom svetim, ne po našim djelima, nego po svojem naumu i milosti» 2 Tim 1, 9 (str. 35).

Crkva u Huti
Sjećam se prvih početaka tog teškog i rizičnog djela koji su bili vezani za vjeronaučnu dvoranicu i na nju dodanu nadstrešnicu nad oltarom. Do dana današnjeg pamtim dramatičnu otvorenu borbu s državnim vlastima oko njezine gradnje. Sjećam s s kolikom količinom vjerničkog žrtvovanja i predanosti ona je plaćena. Izgrađivao sam se tada na njihovoj vjeri i stavu. Za Božje mjesto u životu naroda trebalo se tada boriti, jer to su pravo Bogu ondašnje državne vlasti sustavno uskraćivale (str. 115).

Teško je ostaviti Krakovo, moje je srce bilo – i nije prestalo biti – vezano za Krakov, za njegovu baštinu. Stoga vjerujte mi nije bilo lako ostaviti Krakov. Tu sam e rodi, proveo veći dio godina svoga života, doživio milost svećeničkog zvanja; tu sam primio biskupsko posvećenje.. tu sam radio u kamenolomu i kemijskoj tvornici, ali i sudjleovao u stvaranju župe u Novoj Huti.. Neizmjerno sam zahvalan svom narodu, poljskoj školi, sveučilištu, poljskoj Crkvi i povijesnom iskustvu.. Sin sam naroda koji je proživio strašno poviejsno iskustvo agresije i progona. To mi je pomoglo dublje razumjeti zemlje trećeg svijeta i različita izrabljivanja, te sam odmah stao na stranu siromašnih, razbaštinjenih, ugnjetavanih i odgurnutih na marginu.. (str. 131–133)

Ubojici opraštam
17. svibnja 1981., četiri dana nakon atentata, Papa upućuje kratku poruku svijetu okupljenom na Trgu svetog Petra. «Znam kako ste ovih dana, posebice u ovu uru molitve «Kraljice neba» sjedinjeni sa mnom. Vrlo dirnut zahvaljujem na molitvama i sve vas blagoslviljem. Posebice sam blizu dvjema osobama koje su sa mnom ranjene, te se molim za brata koji me ranio i kojem iskreno opraštam. Sjedinjen s Kristom, Svećenikom-Žrtvom, prinosim svoje muke na dar Crkvi i svijetu. Tebi Marijo ponavljam: Totus tuus ego sum!» (str. 153)
Kad smo u siječnju ove godine čuli kako Papa kani po treći put posjetiti našu Domovinu te tom zgodom ovdje u Dubrovniku proglasiti blaženom Mariju Propetog Isusa Petković, zapjevali smo od radosti riječi psalmiste: Neka je blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje! I pri tom se sa zahvalnošću prisjećali njegovih dosadašnjih pohoda hrvatskom narodu: one veličanstvene “Mise stoljeća” na hipodromu u Zagrebu 1994., znakovite liturgije na Koševu u Sarajevu, s prirodnim izmjenama snijega, oblaka, sunca i studeni, u travnju 1997., kao i nezaboravnih susreta s Gospinim Papom u našim svetištima: Mariji Bistrici i u Solinu početkom listopada 1998. godine.

Dva tjedna nakon stotog putovanja po Hrvatskoj (od Dubrovnika preko Osijeka i Rijeka do Zadra) Papa je opet pošao u napaćenu zemljicu Bosnu, u Banja Luku gdje je proglasio još jednog hrvatskog viteza blaženim, mladića Banjalučanina Ivana Merza. Svojim pohodom Dubrovniku i Bosni Ivan Pavao II. je ostvario san i plan pape Pia II. koji je još 1464 bio pripravan doći i pomoći Dubrovčanima obraniti se od turske opsade, a onda krenuti i osloboditi kršćane Hrvate u Bosni od turskog osvajača. Ali, papa Pio II. u Anconi se razbolio i te godine uoči Velike Gospe preminuo. Bog sam zna kako bi krenula povijest Europe da se ostvario taj planirani pohod Pia II., da kršćanska Europa nije bila tada razjedinjena, te da se zaustavio prodor Turaka u Bosnu i Srednju Europu.

Papi je posebno na srcu Europa. Poslije pada Berlinskog zida on je dva puta okupio europske biskupe da razmisle o njezinoj ulozi u svijetu. Europa je za Papu kontinent koji seže od Portugala do Urala i ima svoje kršćanske korijene, koje valja ponovno otkriti. U tom vidu zanimljiv je njegov «vapaj» iz Santiago de Compostella (9. 11. 1982) u kojem je sadržajno izrekao svoju viziju Europe: «Ja, biskup Rima i pastir sveopće Crkve obraćam se tebi, stara Europo, i vapim glasom punim ljubavi: Pronađi sebe, budi svoja. Otkrij svoje religiozne korijene i oživi ih. Oživi autentične vrednote koje su te učinile slavnom i na drugim kontinentima. Ti si kadra još uvijek biti svjetlo civilizacije i poticaj ljudskog napretka».
Ivan Pavao II je Papa vizionar, s jakim osjećajem za povijest. Odmah poslije izbora neki je novinar zapisao: «Imamo Papu koji zna ophoditi s masama. Imamo papu koji je jasan, čvrst i hrabar, kome se valja pokoravati». Ovaj «čvrsti i hrabri papa» izlazi na ulice. Ide po svijetu. Posebno su zapaženi njegovi susreti s mladima na stadionima i velikim trgovima, gdje se liturgijske svečanosti pretvaraju u velika slavlja mladosti. Mladi uzvikuju njegovo ime i poklicima i aplauzima prekidaju njegov govor. On u susretima dopušta mladima da ga pitaju. Uspostavlja lako dijalog i odgovara na pitanja. U njegovom projektu budućnosti mladi igraju odlučnu ulogu. Zato im se obraća, piše pisma, poziva na susrete.
Čini se kao da je san ovog Pape popeti se jednog dana kakvim svemirskim brodom u nebeska prostranstva pa doviknuti preko svih planeta da kraljuje Gospod Bog. On je doslovno shvatio Kristovu zapovijed «idi i ućvršćuj braću svoju», pa se osjeća kao «glasnik Velikoga Kralja, poslan na raskršća života». Mi, ovdje u Dubrovniku, zahvalni smo Svetom Ocu što je želio doći i posjetiti nas. Posebice nam je bilo drago čuti kako je on sam «dugo vremena želio posjetiti Dubrovnik» i kako mu se «ta želja ispunila». Stoga je bila radosna i raspjevana gruška luka što su Papine noge stupile na tlo naše biskupije. Radostan je bio i okupljeni Božji puk što su Papine ruke blagoslovile ne samo ljude i obitelji našeg kraja, već i mučeničkom krvlju natopljeno tlo dubrovačke biskupije i čitave domovine. Posebno nam je bilo drago što je uz blagoslov obitelji, djece i bolesnika uputio poticaj našim mladima i rekao neka idu kroz život «hrabro», a nas pozvao zaploviti punim jedrima prema Isusu Kristu, jedinom otkupitelju čovjeka.

Prebirući dosadašnjih pet susreta Pape s Hrvatima: Zagreb (1994), Sarajevo (1997), Marija Bistrica, Split i Solin gdje su naši vjerski i narodni korijeni (1998), te ove godine od Dubrovnika, Osijeka, Rijeke i Zadra do Banja Luke (2003), osjećamo duboku zahvalnost za veliku pažnju i ljubav koju nam je Papa očitovao. Ali, i veliku znakovitost koju valja iz toga iščitavati. Čini se kako nas Ivan Pavao više cijeni i ima povjerenje u nas, nego mi sami u sebe imamo. Neki hrvatski povjesničari (Mandić i Draganović) govoreći o našem «povijesnom etnikumu», često upotrebljavaju izraze kako su Hrvati smješteni u “panonskom” (sjevernom), “zagorskom” (srednjem) i “jadranskom” (južnom) prostoru. Bogu zahvaljujemo što je Ivan Pavao II. u svojih pet povijesnih pohoda i susreta s Hrvatima obuhvatio sjeverni-“panonski”, (Zagreb 1994, Osijek 2003.), srednji-“zagorski” (Sarajevo 1997., Banja Luka 2003.), i južni-“jadranski” prostor (Split i Solin 1998., Dubrovnik, Rijeka i Zadar 2003.). To bi se onda moglo smatrati znakovitim “zaokruženjem” pastoralnog pohoda Ivana Pavla II hrvatskom narodu u njegovom «povijesnom etnikumu». Stoga, ovom akademijom radosnom i dubokom zahvalnošću pridružujemo se brojnim čestita-rima u povodu njegove 25. obljetnice pontifikata. Ivanu Pavlu II, papi i odvjetniku siromašnih, neumornom graditelju nove Europe, istinskom prijatelju svakog čovjeka i naroda, zauzetom pro-micatelju mira i pravde u svijetu, nasljedniku sv. Petra koga je Providnost pozvala voditi Crkvu u ovom povijesnom trenutku prijelaza u treće tisućljeće, naše iskrene čestitke i molitve: “Neka ga Bog i Gospodin čuva zdrava i nepovrijeđena svetoj Crkvi svojoj!” Vivat, crescat et floreat!

Mons. Želimir Puljić, biskup dubrovački
Dubrovnik, 25. listopada 2003.