Vama, preuzvišeni oci biskupi Petre i Ratko,
mnogopoštovani provincijale fra Jozo,
braćo svećenici ovdje prisutni,
kao i svima do kojih ove riječi dopru iskren pozdrav i mir Božji!

U ovoj sam dvorani više puta i na više načina uzimao riječ, jednako radilo se o službenim sjednicama biskupijskih vijeća, radnim sastancima ili prigodom raznih primanja, posebno svećenstva i redovništva. S godinama glas mi se pročišćavao a koljena jačala. A evo me danas pred vama drhtava glasa i klecavih koljena dok vam javno izričem ono što sam prije nekoliko dana usmeno i pismeno pred predstavnikom Svete Stolice u Sarajevu prihvatio. Prihvatio da po Odluci ili Dekretu pape Franje budem biskupom časne Banjolučke biskupije. Stoga i na samom početku ovoga obraćanja pred svima vama želim izraziti duboku zahvalnost Presvetomu Trojstvu na novoj zadaći: Ocu koji nas uzdržava, Sinu koji nas jača i Duhu Svetomu koji nas prosvjetljuje. Izričem iskrene riječi zahvale papi Franji na iskazanu povjerenju te sve vas pozivam da me u ovoj odgovornoj službi pratite svojim molitvama.

Izražavajući crkvenu poslušnost i osobnu zahvalu Svetom Ocu u isto vrijeme pozdravljam i Crkvu u Banjoj Luci s biskupom Franjom na čelu i pomoćnim biskupom Markom. Pozdravljam sve svećenike, redovnike, redovnice i narod Božji Banjolučke dijeceze. Dok sam u darovanu vremenu promišljao o novom pozivu koji primam od Crkve, često sam ponavljao prvi dio iz Isusove molitve u Getsemanskom vrtu: „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša” (Mt 26,39). Osjećao sam se, naime, i osjećam se nedostojnim ući u zbor nasljednika apostola i pod krov mučeničke banjolučke Crkve. No, u ovim danima često sam u srcu čuo: Ova Isusova molitva u Getsemaniju ne smije se raspoloviti nego cjelovito moliti. A cjelovita molitva glasi: “Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša! No neka ne bude kako ja hoću, nego kako ti hoćeš.” Tako tri puta, sve usrdnije i usrdnije. S vjerom u Oca nebeskoga, da Gospodin ravno piše i po krivim crtama našega ljudskog umovanja – In nomine Domini – dolazim k vama u duhu riječi Poslanice Hebrejima: „Svaki veliki svećenik, zaista, od ljudi uzet, za ljude se postavlja u odnosu prema Bogu da prinosi darove i žrtve za grijehe. On može primjereno suosjećati s onima koji su u neznanju i zabludi jer je i sam zaogrnut slabošću. Zato mora i za narod i za sebe prinositi okajnice. I nitko sam sebi ne prisvaja tu čast, nego je prima od Boga, pozvan kao Aron“ (Heb 5, 1-4).

S ovim mislima, molim vas, časni oci biskupi, braćo svećenici, redovnici, sestre redovnice i svi vjernici da već danas, započnemo naš zajednički put jačanja u vjeri i rasta u nadi do Božje volje. Ova objava na svetkovinu Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije dodatna je obveza da biskupsku službu Gospi posvetim i njezinu majčinskom zagovoru kod Sina Isusa Krista sinovski preporučim.

Dok se lomilo srce moje i duša umirala, kako kaže jedna naša duhovna pjesma, pred oči su mi dolazile riječi sv. Bernarda, velikoga Gospina štovatelja, kojega je papa Benedikt XVI. u jednoj katehezi prikazao i ovako završio njegovim riječima:^[1]

“U opasnostima, u tjeskobama, u nesigurnostima misli na Mariju, zazovi Mariju. Neka ti njezino ime ne silazi nikada s usana, neka se ne izbriše iz tvoga srca; a pošto želiš da ti ona pritekne u pomoć svojim molitvama nikada ne zaboravi primjer njezina života. Ako je slijediš, ne možeš skrenuti s pravoga puta; ako se njoj moliš, ne možeš očajavati; ako misliš na nju, ne možeš pogriješiti. Ako ti je ona oslonac, nećeš pasti; ako te ona štiti, ne trebaš se bojati; ako te ona vodi, nećeš se umoriti; ako ti je njezino društvo milo, prispjet ćeš k cilju”.^[2]

Ovom prigodom želim izreći svoju najdublju zahvalnost i svima onima koji su me do sada, kao i onima koji će me od ovoga dana pratiti svojim molitvama. Iskrena hvala mojim roditeljima, pokojnom ocu Mihovilu Bog udijelio vječni mir, a živoj mami Matiji dao svoj blagoslov; mojoj braći i sestrama s obiteljima, rodbini i prijateljima, pastirima ove mjesne Crkve, blagopokojnim biskupima Petru Čuli i Pavlu Žaniću te ovdje nazočnima: Petru Paliću mjesnom ordinariju i Ratku Periću biskupu u miru, te svoj braći svećenicima, redovnicima i redovnicama, jednako pokojnima i živima, i svim vjernicima s kojima sam se na životnim i svećeničkim putovima u raznim službama i mjestima susretao, euharistijski kruh blagovao i Riječ Božju navješćivao, koji su mi bili potpora, snaga i nadahnuće. Svima vama iskrena hvala i molba za oproštenjem za one trenutke kada na ljubav nisam ljubavlju uzvratio, kada sam vas u ljudskoj slabosti i razočarao.

Kada je blagopokojni biskup Pavao Žanić predao upravu svom nasljedniku biskupu Ratku i povukao se u zasluženu mirovinu (1993. godine), onda je u intervju Crkvi na kamenu rekao:

“Samo službeno napuštam biskupiju. Napuštam upravu, ali ne prestajem moliti za biskupiju. Molim i molit će svaki dan krunicu Srca Isusova za svoga nasljednika za sve svećenike, redovnike, redovnice, njihov duhovni pomladak, za puk kršćanski”.^[3]

Tako i ja, dok službeno i fizički napuštam ovu dragu mjesnu Crkvu, obećavam duhovno zajedništvo i svagdanju molitvu. Volio bih uz pomoć Božju, svakoga dana kao i do sada, moliti krunicu Božjeg milosrđa za ovu mjesnu Crkvu s njezinim Pastirom na čelu. Neka nas molitva jednih za druge još više snaži i drži u duhovnom zajedništvu kako bi Kristova Crkva u Banjoj Luci, Mostaru, Trebinju i Sarajevu uvijek bila blagoslovljena novom snagom vjere u kojoj će isklijati nove mladice iz panja Jišajeva i Crkvu na ovom prostoru i sve narode obasjavati Mlado sunce s visine.

Svima još jednom iskren pozdrav i iskrena zahvala, kao i usrdna molitva Duhu Božjemu da nas, po zagovoru Blažene Gospe Bezgrješno začete, sv. Josipa, sv. Mihovila, sv. Bonaventure i bl. Ivana Merza, nadahnjuje i po ravnu putu vodi.

[1] Vatikan, audijencija srijedom, 21. listopada 2009.

[2] Hom. II super “Missus est”, 17: PL 183, 70-71.

[3] Crkva na kamenu, 8-9/1993., str. 5.