Govor nadbiskupa Kutleše prigodom uvođenja u službu mons. Štironje

Draga braćo i sestre, poštovani gosti i uzvanici.

1. Čast mi je i zadovoljstvo pozdraviti vas danas u prigodi uvođenja u službu novog porečkog i pulskog biskupa.

U prvom redu pozdravljam i čestitam biskupu Ivanu na preuzimanju ove časne biskupije. Preuzvišeni gospodine biskupe od srca Vam izričem dobrodošlicu u ovu drevnu biskupiju koja sada postaje Vaša biskupija.

Pozdravljam apostolskog nuncija, sve domaće nadbiskupe i biskupe kao i one koji su došli iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Slovenije, sve svećenike, redovnike, redovnice i bogoslove.

Pozdravljam, također, izaslanicu predsjednika RH, izaslanika predsjednika Hrvatskog državnog sabora kao i izaslanika vlade RH, župana, gradonačelnike i načelnike, kao i sve druge predstavnike političkog, kulturnog, prosvjetnog života u Istri.

Pozdravljam i svu rodbinu našeg novog biskupa kao i sve hodočasnike koji su došli iz biskupija i župa u kojima je biskup Ivan djelovao.

2. Danas se, dragi vjernici Porečke i Pulske biskupije opraštam od vas kao biskup i apostolski upravitelj te službeno završavam svoju službu u ovoj časnoj biskupiji. Bila mi je čast i neizmjerno sam zahvalan za svaku priliku koju mi je Bog dao među vama i po vama. Opraštam se od vas s jednakim osjećajem strahopoštovanja prema Bogu od kojega je sve i po kojemu je sve te sa istom sviješću odgovornosti za upravljanje Božjim otajstvima, za svjedočenje evanđelja o milosti Božjoj i za službu Duha i pravednosti (usp. LG 21, 1), koje sam imao kad sam k vama došao. S vama vjernik a za vas biskup, dijelio sam vaše radosti i nade, muke i tjeskobe, prinoseći Bogu molitve i žrtve kako bismo jednom svi zajedno prispjeli k Njegovoj slavi. Hvala svima koji ste ustrajnim svjedočenjem vjere ohrabrivali i moje korake.

Posebna hvala vama biskupe Ivane, dragi svećenici, redovnice i redovnici, koji ste mi bili oslonac i pomoć u proteklom razdoblju. Hvala svim ljudima dobre volje čija otvorenost, pomoć i suradnja nisu izostali kad god je to bilo potrebno kako u pastoralu, tako i u ostvarenju važnih projekata od općeg interesa.

Iskrena srdačnost i širina duše istarskoga čovjeka, kultura prihvaćanja i ophođenja, učinili su da sam se među vama doista osjećao vašim biskupom.

3. Dragi biskupe Ivane, velika mi je radost danas, u ovoj drevnoj Eufrazijevoj bazilici, predajom biskupskog štapa, na simboličan način predati Vama upravu nad Porečkom i Pulskom biskupijom.

Porečka biskupija je najstarija u Istri, dok je Pulska nešto mlađa. Prvi biskup Porečke biskupije,  sv. Mauro, podnio je mučeništvo u trećem stoljeću. Obije biskupije, od prvih stoljeća kršćanstva, obilježila je krv mučenika. Baština vjere vjerno se prenosila do današnjih dana, pa i po cijenu krvi, o čemu svjedoči i mučenička smrt bl. Miroslava Bulešića i Francesca Bonifacia. Sada Vi stupate na čelo ove biskupije da hrabro i s pouzdanjem u Boga nastavite taj neprekinuti niz vjernosti Bogu, Crkvi i Petrovu nasljedniku.

Istra je tijekom čitave svoje povijesti bila mjesto dodira i prožimanja kultura; ona je to i sada. Svojom prisutnošću, radom i običajima svaka je povijesna etapa i svaka njezina generacija ostavila trag kojeg valja razumjeti, sačuvati i nastojati oplemeniti. I ovo vrijeme u kojemu živimo donijelo je svoje. Otvorilo je nove prilike i obogatilo nas mnogim postignućima, ali je istovremeno donijelo mnogo sumnje i nepovjerenja, predstavilo neke nove ideje koje snažno odudaraju od duha Evanđelja i kršćanske tradicije. Drugim riječima, izazova je puno, a naše su ljudske snage ograničene. U ovoj svetoj misi, dok zahvaljujemo Bogu na Vašem dolasku na čelo ove mjesne Crkve, istovremeno molimo Boga da Vam dade duha razboritosti, kako biste znakove vremena prepoznavali i mudro, snagom Duha Svetoga, na njih odgovarali.

Možda Vam u tome može pomoći poticaj pape Franje: „Sveti Božji narod i dalje govori: treba nam biskup koji će nad nama bdjeti odozgor; potreban nam je onaj koji će nas vidjeti puninom Božjeg srca; ne treba nam menadžer, glavni izvršni direktor tvrtke, niti onaj tko ostaje na razini naše sitničavosti i malih interesa. Potreban nam je netko tko se zna uzdići u visine Božjeg pogleda kako bi nas doveo do Njega. Naša budućnost je u Božjim rukama. Potreban nam je netko tko nas, zahvaljujući svom većem poznavanju širokih Božjih prostranstava nego granica vlastitog uskog vrta, može uvjeriti da ono čemu naša srca teže nije uzaludno obećanje. Ljudi se muče u ravnicama svakodnevnog života i trebaju ih voditi oni koji su u stanju vidjeti stvari odozgor. Stoga nikada ne smijemo izgubiti iz vida potrebe pojedinih Crkava za koje se brinemo“ (Franjo, Obraćanje članovima Kongregacije za biskupe, 7. veljače 2014).

Stoga je važno imati na pameti da je u susretu s bilo kakvim problemom, inicijativom, bilo kakvom crkvenom stvarnošću ili pojavom u društvu bitno ne zaboraviti dvostruku perspektivu – perspektivu vjere i perspektivu zajedništva i suradnje. U protivnom, čovjek promatra stvarnost samo u naravnoj dimenziji, ljudskim očima, pa lako može postati plijenom svakoga prolaznog trenda, jer „sam se sotona prerušava u anđela svjetla“ (2Kor 11,14); a „samo Duh umije prodrijeti u ono što je tamno i skriveno u svakoj situaciji i dokučiti sve njezine nijanse, tako da može zasjati novost evanđelja“ (Gaudete et exultate, 173).

Bog ne progovara samo pojedincu, on progovara tamo gdje su dvojica ili trojica sabrana u njegovo ime (usp. Mt 18,20). Progovara ondje gdje se njeguje zdravi duh zajedništva, suradnje i suodgovornosti za poslanje na koje nas je sve Krist pozvao. Ali za duh suradnje i zajedništva potrebna je zrelost sviju uključenih u dijalog, dobra volja i otvorenost: klerika i laika, vjernika i nevjernika, ljudi svih generacija, staleža i svih profila. Za istinski dijalog je sposoban samo čovjek koji sebe ne stavlja u središte.

Sv. Ivan Pavao II., tumačeći simboliku preuzimanja biskupskog štapa opisuje kakva bi trebala biti narav biskupskog upravljanja: „Biskup, naime, mora služiti vladajući i vladati služeći. Zoran primjer te dvostruke vrline nalazimo u samome Kristu. On je neprestano služio, ali je u duhu služenja Bogu također znao istjerati trgovce iz hrama kada je to bilo potrebno.“ (Ivan Pavao II., Ustanite, hajdemo!, 41-42)

Nažalost, možda se i u vršenju službi u Crkvi ponekad potkradu kriva shvaćanja pa se autoritet ne razlikuje od autoritarnosti, milosrđe od popustljivosti, umjesto služenja, ljudima se prilazi dodvoravanjem i servilnošću, a umjesto suočavanja s problemima ulazi se u komoditet osobne indiferentnosti. Biskupska služba je služba ljubavi, sebedarja, ali istovremeno i bratskog opominjanja i ispravljanja. U tom duhu, sv. Ivan Pavao II. zapisuje: „Unatoč otporu na koji sam u sebi nailazio kod opominjanja, poduzimao sam sve što je bilo potrebno.“ (Ivan Pavao II., Ustanite, hajdemo!, str. 42.)

Dragi biskupe Ivane, neka Vam dobri Bog da snage da u svakom trenutku poduzmete sve što bude potrebno na dobro ovog naroda Božjeg i ove mjesne Crkve! Ad multos annos!