Draga braćo i sestre!

Sve vas s ljubavlju pozdravljam. Sretan sam što ću svoj posjet Malti zaključiti tako što ću biti neko vrijeme s vama. Zahvaljujem p. Dioniziju na dobrodošlici, a osobito sam zahvalan Danielu i Sirimanu na njihovim svjedočanstvima: otvorili ste nam svoje srce i svoj život, a istovremeno ste bili glasnogovornici tolike braće i sestara, prisiljenih napustiti svoju domovinu u potrazi za sigurnim utočištem.

Kao što sam prije nekoliko mjeseci rekao na Lezbosu, “Ovdje sam da vam kažem da sam vam blizu… Ovdje sam da vam vidim lica, da vas pogledam u oči” (Govor u Mytileni, 5. prosinca 2021.). Od dana kada sam otišao na Lampedusu, nikad vas nisam zaboravio. Uvijek vas nosim u svom srcu i uvijek ste prisutni u mojim molitvama.

U ovom susretu s vama migrantima, u potpunosti na vidjelo izlazi smisao gesla mog putovanja na Maltu. Riječ je o citatu iz Djela apostolskih koji kaže: “iskazivahu nam nesvakidašnje čovjekoljublje” (28,2). To se odnosi na način na koji su Maltežani dočekali apostola Pavla i sve one koji su s njim u blizini otoka doživjeli brodolom. Prema njima su se odnosili “nesvakidašnjim čovjekoljubljem“, s “rijetkom ljudskošću”. Ne samo s ljudskošću, nego s nesvakidašnjom ljudskošću, posebnom brigom, koju je sveti Luka htio ovjekovječiti u knjizi Djela apostolskih. Želio bih da se Malta uvijek na ovaj način odnosi prema onima koji pristižu na njezine obale, da im Malta uistinu bude “sigurna luka”.

Ono s brodolomom iskustvo je koje su tisuće muškaraca, žena i djece doživjeli posljednjih godina na Mediteranu. I, nažalost, za mnoge od njih to je bilo tragično. Jučer su se pojavile vijesti o spašavanju samo četvorice migranata, koje se dogodio kod obala Libije, iz plovila u kojem se nalazilo njih devedesetak. Molimo za ovu našu braću i sestre koji su umrli u našem Mediteranskom moru. A molimo također da se spasimo od još jednog brodoloma koji se događa dok se dešavaju te činjenice: to je brodolom civilizacije, koji prijeti ne samo izbjeglicama, već i svima nama. Kako se možemo spasiti od ovog brodoloma koji prijeti potopiti brod naše civilizacije? Ponašajući se s čovjekoljubljem. Gledajući na ljude ne kao na brojeve, već na ono što jesu – kako nam je rekao Siriman – to jest: lica, priče, jednostavno muškarci i žene, braća i sestre. I misleći da bi umjesto te osobe koju vidim na barci ili u moru na televiziji, ili na fotografiji, da bih umjesto te osobe mogao biti ja, ili moj sin, ili moja kćer… Možda i u ovom trenutku, dok smo ovdje, neke barke teglenice prelaze more od juga prema sjeveru… Molimo za ovu braću i sestre koji riskiraju svoje živote u moru u potrazi za nadom. I vi ste proživjeli ovu dramu i došli ste ovdje.

Vaše priče podsjećaju na priče tisuće i tisuće ljudi koji su posljednjih dana bili prisiljeni pobjeći iz Ukrajine zbog tog nepravednog i divljačkog rata. Ali i na priče mnogih drugih muškaraca i žena koji su, u potrazi za sigurnim mjestom, bili prisiljeni napustiti svoj dom i zemlju u Aziji, Africi i Americi, mislim na Rohindže… svima njima idu moje misli i moje molitve u ovom trenutku.

Prije nekog vremena dobio sam još jedno svjedočanstvo iz vašeg Centra: priču mladića koji je ispričao bolan trenutak u kojem je morao napustiti svoju majku i svoju obitelj iz koje potječe. Ovo me ganulo i natjeralo na razmišljanje. Ali i ti Daniele, i ti Siriman, i svatko od vas je doživio ovo iskustvo: krenuti na put odvajanjem od svojih korijena. To je trganje. Trganje koje ostavlja trag. To nije samo trenutna, emocionalna bol. Ostavlja duboku ranu na putu rasta mladića, djevojke. Potrebno je vrijeme da ova rana zacijeli, potrebno je vrijeme i prije svega potrebna su iskustva bogata čovjekoljubljem: susret s gostoljubivim ljudima koji znaju slušati, razumjeti, pratiti; i također biti zajedno s drugim suputnicima, međusobno dijeliti, zajedno nositi težinu… To pomaže zacjeljivanju rana.

Mislim na prihvatne centre: kako je važno da su to mjesta ljudskosti, čovjekoljublja! Znamo da je teško, postoji toliko čimbenika koji potiču napetost i krutost. Pa ipak, na svakom kontinentu postoje ljudi i zajednice koji prihvaćaju izazov, svjesni da je stvarnost migracije znak vremena u kojem se propituje društvo. A za nas kršćane na testu je i vjernost Isusovu Evanđelju, koji je rekao: “Stranac bijah i primiste me“ (Mt 25,35). Ovo se ne odrađuje u jednom danu! Za to je potrebno vrijeme, potrebno je puno strpljenja, potrebna je prije svega ljubav koja se iskazuje blizinom, nježnošću i suosjećanjem, kao što je takva Božja ljubav prema nama. Smatram da moramo reći veliko “hvala” onima koji su prihvatili ovaj izazov ovdje na Malti i stvorili ovaj Centar. Učinimo to uz pljesak, svi zajedno!

Dopustite mi, braćo i sestre, da izrazim svoj san. Da vi migranti, nakon što ste doživjeli prihvaćanje obogaćeno ljudskošću i bratstvom, osobno postanete svjedoci i animatori prihvaćanja i bratstva. Ovdje i gdje Bog bude htio, tamo gdje će Providnost voditi vaše korake. Ovo je san koji želim podijeliti s vama i koji stavljam u Božje ruke. Jer ono što je nama nemoguće, nije nemoguće Njemu. Vjerujem da je jako važno da u današnjem svijetu migranti postanu svjedoci ljudskih vrednota bitnih za dostojanstven i bratski život. To su vrednote koje nosite u sebi, koje pripadaju vašim korijenima. Nakon što rana od trganja iz korijena zacijeli, moći ćete iznijeti ovo bogatstvo koje nosite u sebi, vrlo dragocjeno nasljeđe ljudskosti, i podijeliti ga sa zajednicama u kojima ste prihvaćeni i u sredinama u koje se ugradite. Ovo je put! Put bratstva i socijalnog prijateljstva. Ovdje je budućnost ljudske obitelji u globaliziranom svijetu. Sretan sam što danas mogu s vama podijeliti ovaj san, kao što i vi, u svojim svjedočanstvima, dijelite svoje snove sa mnom!

Čini mi se da je ovdje i odgovor na pitanje koje leži u središtu tvojega svjedočanstva, Siriman. Podsjetio si nas da oni koji moraju napustiti svoju zemlju odlaze sa snom u srcu: snom o slobodi i demokraciji. Ovaj san se suočava s grubom, često opasnom, ponekad strašnom, neljudskom stvarnošću. Dali ste glas ugušenom apelu milijuna migranata čija se temeljna prava krše, nažalost ponekad uz suučesništvo nadležnih vlasti. I to je tako, a ja to želim reći ovako: nažalost ponekad uz suučesništvo nadležnih vlasti. I skrenuli ste pozornost na ključnu točku: dostojanstvo osobe. Ponavljam to tvojim riječima: vi niste brojevi, nego ljudi od krvi i mesa, lica, snovi koji su ponekad slomljeni.

Od ovoga možemo i moramo krenuti iznova: od osoba i njihovog dostojanstva. Neka nas ne zavaraju oni koji govore: “Nema se što raditi”, “to su veći problemi od nas”, “Ja radim svoj posao, a drugi neka se snalaze”. Ne. Nemojmo upasti u ovu zamku. Na izazov migranata i izbjeglica odgovorimo stilom ljudskosti, zapalimo vatru bratstva, oko koje se ljudi mogu zagrijati, oporaviti, ponovno zapaliti nadu. Ojačajmo tkivo socijalnog prijateljstva i kulturu susreta, počevši od ovakvih mjesta koja sigurno neće biti savršena, nego su “laboratoriji mira”.

A budući da ovaj centar nosi ime svetoga pape Ivana XXIII., drago mi je podsjetiti na ono što je napisao na kraju svoje spomena vrijedne Enciklike o miru: “Neka [Gospodin] udalji iz srca ljudi ono što može ugroziti mir; i preobrazi ih u svjedoke istine, pravde, bratske ljubavi. Neka prosvijetli odgovorne u narodima, tako da, uz brigu za pravednu dobrobit svojih građana, jamče i brane veliki dar mira. Neka rasplamsa volju svih da se prevladaju prepreke koje razdvajaju, da se pojačaju veze međusobne ljubavi, da se razumiju drugi, da se oprosti onima koji su prouzročili uvrede. Po njegovu djelovanju, neka se svi narodi na zemlji okupe i neka u njima uvijek cvjeta i vlada toliko željeni mir” (Pacem in terris, 91).

Draga braćo i sestre, uskoro ću zajedno s nekima od vas zapaliti svijeću pred slikom Blažene Djevice Marije. Jednostavna je to gesta, ali s velikim značenjem. Taj je plamenčić u kršćanskoj tradiciji simbol vjere u Boga, a ujedno je i simbol nade, nade koju Marija, naša Majka, podržava u najtežim trenucima. Nada koju sam danas vidio u vašim očima dala je smisao vašem putovanju i navodi vas da idete naprijed. Neka vam Blažena Djevica pomogne da nikada ne izgubite ovu nadu! Njoj povjeravam svakoga od vas i vaše obitelji, i nosim vas sa sobom u svom srcu i u svojim molitvama. I vi također, molim vas, ne zaboravite moliti za mene. Hvala vam!