Kardinal Parolin izrazio je zahvalnost brojnim svećenicima koji „svakodnevno daruju svoje živote za evanđelje, a koji se često nalaze u tišini ponizne i strpljive sjetve, a ponekad i u bolnoj samoći nerazumijevanja“.

Misa je slavljena na oltaru Katedre vatikanske bazilike u utorak ujutro, 6. veljače, prigodom otvaranja međunarodne konferencije o trajnoj formaciji svećenika. Susret koji će završiti u subotu 10. u organizaciji je Dikasterija za kler i Dikasterija za evangelizaciju te Dikasterija za Istočne Crkve.

U svojoj homiliji Kardinal je primijetio kako mnogi svećenici u nekim kontekstima doživljavaju „čak i ravnodušnost ili neprijateljstvo progona, ali uvijek u svojim srcima nose zadivljenost vjere koja se, svaki dan, obnavlja na izvoru Kristove ljubavi da bi zatim potekla i širila se kao živa voda u vršenju dušobrižničke službe“.

Svećenik je, istaknuo je državni tajnik, „učenik koji je krenuo slijediti Gospodina“ i, nakon što radosno prihvati njegov poziv, „uranja u povijest Božjeg naroda kao njegov zagovornik“. Prateći one koji su mu „povjereni, postaje za njih živo Evanđelje, znak i oruđe milosrdne ljubavi Očeve“. Nije slučajno što je Ratio fundamentalis institutionis sacerdotalis u br. 61, „potvrđuje da je svećenik učenik na putu, a u isto vrijeme i misionar i svjedok Evanđelja“.

U tom smislu Kardinal je istaknuo potrebu za svećenicima koji „na tragu Dobrog Pastira, u jedinstvu s biskupom i međusobno“ provode svoj život „u služenju vjeri svoje braće i potrazi za njima“. Ujedinjeni s Kristom, dodao je, svećenici su „pozvani živjeti poput njega“, to jest da se „ne hvale privilegijom poziva i primljenom ulogom, nego da se spuste u srce ranjenog, potlačenog i potrebitog čovječanstva“. Kardinal Parolin je primijetio kako svećenici, dok mole Oca u ime naroda, imaju „ruke podignute prema nebu, a istodobno su sagnuti prema zemlji kako bi oprali noge svojoj braći, navješćujući im tako Riječ koja spašava, lomeći za njih kruh vječnog života, prateći ih i vodeći na njihovu putu“.

Državni tajnik je zatim podsjetio na govor pape Franje svećenicima u katedrali svete Terezije u Jubi, 4. veljače 2023., tijekom apostolskog putovanja u Južni Sudan: „To mora biti specijalnost pastira, hodati u sredini: usred patnje, usred suza, usred gladi za Bogom i žeđi ljubavi prema braći i sestrama“. I, to nije „jednostavna zadaća“ te stoga nikada ne treba zaboraviti „da su i svećenici ljudi, sa svojim slabostima, svojim umorom, svojim strahovima, starim i novim izazovima koji pritišću njihovu službu“.

Zbog toga postoji potreba, rekao je Državni tajnik, „s oduševljenjem obnoviti zalaganje za trajnu formaciju“, koja se prije svega temelji „na brizi za osobni odnos s Gospodinom i uvijek je hod u zajedništvu“. Zapravo, dodao je, u svečanoj Salomonovoj molitvi, preuzetoj iz Prve knjige o Kraljevima, sam monarh može posredovati kod naroda samo zato što „podiže ruke prema Bogu, priznajući ga Gospodarom neba i zemlje“. Slično, u Evanđelju po Marku, Isus „preporuča da se ide dalje od vanjske religioznosti, tako da postoji koherentna veza i intimna korespondencija između usana i srca, to jest, između kulta kojeg ispovijedamo i onoga kojeg nosimo u sebi“. Poziv je to da nadvladamo „iskušenje religioznosti kojoj, iza odjeće i uloge koju igramo, nije stalo do autentičnog odnosa s Gospodinom i stvarnog prihvaćanja Evanđelja“.

Naposljetku, podsjećajući na temu konferencije: „Raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi“ (2Tim 1,6), Kardinal je objasnio kako je ovim riječima apostol Pavao ohrabrio mladog Timoteja da se „ne prepusti bremenu proturječja i mogućih izazova vrlo teškog crkvenog i društvenog konteksta, potičući ga da oživi ljepotu i životnost milosti Božje primljene na dar na dan posvećenja“.