"Hodočašće u Veliki jubilej 2000"

Papinsko vijeće za dušobrižništvo selilaca i putujućih predstavilo je 28. travnja ove godine svoj novi dokument “Hodočašće u Veliki jubilej 2.000”. Zbog opširnosti dokument je objavljen u posebnom prilogu uz “L#!Osservatore Romano” 30. travnja. U Tiskovnom uredu Svete Stolice su ga 28. travnja prikazali predsjednik i tajnik toga Papinskoga vijeća te glavni tajnik Odbora i Vijeća predsjedništva Velikog jubileja 2000. Prenosimo ta izlaganja:

Kardinal Giovanni Cheli, predsjednik Papinskoga vijeća za dušobrižništvo selilaca i putujućih:
1. Papinsko vijeće za dušobrižništvo selilaca i putujućih ima čast predstaviti danas “Hodočašće u Veliki jubilej 2000”.
Već je u naslovu jedan od glavnih razloga koji su doveli do objavljivanja ovoga dokumenta. Ali nije jedini. Mogućnost ponuditi tu pomoć u opsegu priprave za Veliki jubilej 2000. proizlazi iz trajnog rada koji je Papinsko vijeće promicalo i nadahnjivalo ovih posljednjih godina.
2. Dušobrižnička pozornost glede onih koji putuju “iz pobožnih razloga”, jedna je od zadaća koju je apostolska konstitucija Pastor Bonus povjerila našem Papinskom vijeću. Smijemo reći da je hodočašće, doista, očitovanje ljudskoga kretanja. Ono je prisutno u velikim religijama čovječanstva i, u povijesti spasenja, ističe se kao nit vodilja koja povezuje njegova različita razdoblja, mijenjajući se tako u specifičnoj slici te iste povijesti.
U suvremenom svijetu, u kojem je kretanje poprimilo najšire razmjere i postalo gotovo oznakom samoga čovjeka, nemiri koji muče čovjekovo srce potakli su mnoge osobe na putovanja, ako ne sve iz posebno “pobožnih razloga”, kako kaže Pastor Bonus, ipak iz vjerskih i duhovnih razloga.
3. To je živa stvarnost koja se svakodnevno utvrđuje u svetištima, velikim ili malima, raspršenima u svim dijelovima svijeta. Pohodi svetištima, osobito hodočašća, danas su počelo crkvene životnosti, povlašteno mjesto naviještanja Evanđelja, najdjelatniji način sakramentske obnove i pokretač u izgradnji crkvenih zajednica.
Stoga nije čudno što su toliki koji dušobrižno djeluju na tom području osjetili potrebu imati odgovarajuća ustrojstva koja bi olakšala razmišljanje i razmjenu. U različitim narodima stvorene su stoga Udruge rektora hodočašća i rektora sveučilišta. Neka svetišta, s druge strane, kao svetište Naše Gospe u Lurdu ili Nacionalne bazilike u Washingtonu, promiču te udruge među različitim biskupijama ili mjestima koja redovito poduzimaju hodočašće u neko svetište. Sve je to pridonijelo umnažanju susreta, proučavanja i časopisa i knjiga o tome pitanju.
4. U veljači 1992. Papinsko je vijeće sazvalo Prvi svjetski kongres o dušobrižništvu za svetišta i hodočašća. Bila je riječ o izvanrednoj prigodi za utvrđivanje velike zadaće koju hodočašće i svetišta vrše u životu mjesnih Crkava. Bila je to, nadasve, dobra prigoda za poticanje svih nazočnih pojačati zajednički rad.
Slijedećih je godina zapažen znatan porast toga zajedničkog rada: povećan je broj udruga i radnih skupina, bili su proslavljeni kongresi latino-američkih svetišta, 1996. okupio se Prvi europski kongres, a priprema se drugi, koji će se održati u Pompejima krajem tekuće godine.
5. U tu istu vrstu rada možemo uključiti Peti svjetski kongres o dušobrižništvu turizma koji ćemo, uz pomoć Božju, otvoriti u Efezu/Kusadasi, u Turskoj, 4. svibnja. Kongres, predmet kojega je “Putovi hodočasničkog čovječanstva na pragu 2000.” bit će usredotočen na dvije osobite mogućnosti dušobrižništva turizma. S jedne strane razmišljat ćemo o prilikama u zemljama za koje se može reći da su turizmom ugrožene, kao što su toliki narodi u Aziji, Polineziji, Karibima, itd. U tim zemljama provale turizma bile su praćene društvenim, ljudskim i ekološkim problemima pred kojima dušobrižničko djelovanje Crkve ne može ostati besposleno.
Drugo o čemu ćemo govoriti je sve brojnije kretanje osoba koje putuju prema mjestima od duhovnoga i vjerskog značenja. Smatramo potrebnim stvoriti neka dušobrižnička mjerila koja će pomoći razabrati odnose među tim putovanjima i onim što je specifično kršćansko hodočašće.
6. Izložene polazne točke potakle su objavljivanje ovoga dokumenta i odredile, na neki način, ustrojstvo njegova sadržaja. Dokument želi biti jeka plodova razmišljanja i hodočasničke prakse, a osim toga pružiti neke dušobrižničke savjete za pomoć biskupijama i svetištima.
Kako sam rekao, čitava se povijest spasenja događa u koracima prostranoga i mnogolikog hodočašća. Dokument preuzima njegova tri velika razdoblja u tri poglavlja: hodočašće Izraela, Kristovo hodočašće i hodočašće Crkve.
Priprava Velikog jubileja 2000. tema je četvrtog poglavlja, budući da hodočašće ima važnu ulogu u proslavi toga događaja.
Kršćansko hodočašće, koje dokument naziva “očitovanjem vjere”, navještaj je stvarnosti spasenja ponuđenog čovječanstvu. Zbog toga je to poziv svim muževima i svim ženama koji, idući različitim putovima i načinima, traže dobro, mir, Boga. Peto poglavlje upućuje na dušobrižničko vrednovanje i na pozornost tih “hodočašća”.
Šesto, najopširnije područje, podsjeća na najvažnije mogućnosti hodočašća i predstavlja brojna dušobrižnička obilježja. To su poticaji koji, nadasve, skupljaju crkvena iskustva ovih posljednjih godina i koji utvrđuju hodočašće u koncilski nauk i u učiteljevanje Vrhovnoga svećenika. Iz tih poticaja mjesne Crkve i pojedina svetišta moći će voditi brigu u svom dušobrižničkom djelovanju.
7. Dokument koji danas predstavljamo može iznenaditi svojom opširnošću. Ali smatramo da sadržaj to zahtijeva. Doista, moramo se vratiti u daleku 1936. godinu da nađemo drugi dokument isključivo posvećen hodočašću: dekretu tadašnje Konzistorijalne kongregacije.
Neka mi bude dopušteno istaknuti činjenicu da je Njegova Svetost Ivan Pavao II. htio brzo odobriti objavljivanje tog dokumenta. U mnogim je prilikama Sveti Otac bio hodočasnik u mjesne Crkve i išao ususret muškarcima i ženama našega svijeta, kao što je to i sam mnogo puta istaknuo. On je onaj koji vodi Crkvu u njezinu hodu prema Trećem tisućljeću. Želja nam je da taj dokument podrži poslanje Svetoga Oca i pomogne svim hodočasnicima slijediti njegov poziv.

Nadbiskup Crescenzio Sepe, glavni tajnik Odbora i vijeća predsjedništva Velikog jubileja 2000:
“Temeljni cilj sadašnjega povijesnog hodočašća Crkve je Veliki jubilej 2000. prema kojemu se vjernici upućuju u svjetlu Trojstva”.
Ta se tvrdnja nalazi na početku broja 23 u Dokumentu koji upravo predstavljamo, objavljenog od Papinskog vijeća za dušobrižništvo selilaca i putujućih.
Riječ je o dokumentu ne samo teološki i pastoralno zbijenom nego i providnosnom za hodočašća Velikog jubileja 2000, koja će na ovim stranicama naći vrijednu duhovnu pomoć za snažno življenje jubilarnog događaja.
Jubilej i hodočašće su nedjeljivo sjedinjeni, kao što su s njima sjedinjeni pojmovi – koje vjernik treba provesti u život – obraćenja, koje je stvarnost što proizlazi iz srca pojedinaca i širi se na razinu naroda, naroda Božjega, sa svim također društvenima mogućnostima koje se lako naslućuju.
S druge strane svaka duhovna činjenica ima uvijek društvenu vrijednost, budući da kršćanska vjera nije nešto privatno. Ona rađa uljudbu; daje mjesta izboru i djelima koja slijede dobro određenu antropologiju, poimanje čovjeka koja potječe od Isusa Krista; izražava se također u jasnom nacrtu života.
Vjera je stoga sastavni dio civilizacije i istinskog napretka. Dosta je pomisliti na činjenicu da se sloboda savjesti objašnjava tako da cara treba slušati ali samo se Bogu klanjati. I kako su, uostalom, pokazali životi svetaca, svih svetaca, također pustinjaka i klauzurnih: od svetoga Benedikta do svetoga Franje, od svetoga Dominika do svete Terezije Avilske i do svetog Ignacija, sve do najnovijih likova, doista znamenitih, kao što je Majka Terezija iz Kalkute.
To nam daje bolje shvatiti duh Jubileja, koji je izvrsna duhovna činjenica, ali koji zahtijeva materijalna ustrojstva potpore, ustrojstva koja odgovaraju onim potrebama prihvaćanja i pokretljivosti koje su povezane uz hodočašće na grobove svetih apostola Petra i Pavla, Katedri svetoga Petra, svetim mjestima rimskih prvomučenika, toj rimskoj Crkvi koja je temelj kršćanskoga jedinstva i koja predsjeda sveopćoj djelatnoj ljubavi.
Problemi, stoga, povezani uz ljudsku pokretljivost, (“Svijet u pokretu”) imaju kao pozadinu narav same Crkve, koja je hodočasnička stvarnost u svom zemaljskom razdoblju, i dolaženje odasvud u Grad (Urbi) koji tako postaje glavnim gradom svijeta (orbi).
I samo kršćansko življenje je hodočašće – kako s pravom ističe naš dokument. Drugi vatikanski koncil (Lumen gentium, 8) naučava da “Crkva nastavlja svoje putovanje između progona i Božje utjehe”.
Kako vidite, već hodočasnički izrazi – hodočašće – idu ukorak s koncilskim naukom. Ali upravo čitav biblijski nauk, Novoga i Staroga zavjeta, podsjeća na temeljni doseg vjernika: biti u hodu prema konačnom cilju koji je Bog.
Iz tih dubokih korijena rađa se hodočašće, kao hod koji je u mnogim stoljećima imao veliku zadaću u kršćanskom životu i iskustvu.
Danas nam suvremeno društvo i uljudba pomažu hodati, ići, s druge strane nas samih, da otkrijemo podrijetlo svoga života i cilj svoga hodočašća. Osobito “lansiranje”, ako se tako može reći, hodočasničke prakse, sa svim njezinim bogatstvom molitve, obraćenja i svijesti naroda u hodu, izvršio je sveti otac Ivan Pavao II. Stoga je hodočasničko obzorje uvijek povezano sa svojim duhovnim i kršćanskim počecima.
Veliki jubilej je povlašteni trenutak one nove evangelizacije koji usredotočuje sve crkvene snage u prolaženju kroz vrata Trećega tisućljeća. To nam daje potom shvatiti, ako je još potrebno, da je događaj za koji u punom zamahu radimo, posve duhovne naravi. To hodočašće u Rim, životno središte kršćanstva i – spomenimo to – ne samo monumentalno-umjetničko, jača osjećaj pripadnosti Crkvi, osjećaj crkvenoga zajedništva koje se izražava u snažnoj pripadnosti, to jest doživljavanju Crkve kao nečega što je u nama i unutar čega smo mi. Nije riječ o izvanjskoj vezi, djelomičnoj i prigodnoj, nego životnoj, blisko i duboko stvarnoj.
Rim, čija također poganska povijest providnosno prethodi kršćanstvu, bit će tom prigodom meta doista velikih hodočašća.
Bilo bi doista važno da hodočasnici, ukoliko dođu bez drugih razloga osim “vidjeti Petra”, s vjerom pohode uspomene apostola, mučenika, itd. Oni koji dođu s tom nakanom, mogu nalaziti Boga upravo usred velike suvremene metropole. Najveći je izazov, ali držim da će imati golemi pastoralni učinak, pomoći svima koji će doći udahnuti ozračje katolištva, da se doista osjete u središtu toga katolištva u boravištu Kristova namjesnika i Petrova nasljednika, i također, običnijim riječima, pokazati im da kršćanska vjera može biti pokretačka i odlučujuća, ne samo na rubovima, nego također u srcu suvremenoga glavnog grada, suvremene životne stvarnosti.
To je posebno značenje Velikoga jubileja 2000. koje Ivan Pavao II. ističe, ne slučajno, “najvećim od svakoga drugoga”.

Nadbiskup Francesco Gioia, tajnik Papinskoga vijeća za dušobrižništvo selilaca i putujućih:
Neke misli koje se mogu smjestiti u pravi psihološki i teološki sadržaj toga dokumenta.
1. Čovjeku je potrebno hodočašće
U čovjeku svih vremena postoji snažna potreba hodati. Čovjek je u biti nomad (selilac) u vremenu i prostoru. “Cesta je život”: riječi su kojima započinje roman “Na cesti” (1957) Jacka Kerouaca (1922-1969), teoretičara potpunog iskustva, koji je skovao termin beat generation (koji označuje “umornu generaciju”) i koje ponovno izražavaju drevno geslo čovjeka putnika ili poruku velikog svjedoka ruske duhovnosti Ivana Kronstadta (1828-1908): “Što je naš život? Hod putnika”. Francuski filolog Joseph Bedier (1864-1938) s pravom je rekao: “Au commencement etait la route” (“U početku bijaše cesta”), parafrazirajući početak Ivanova evanđelja: “U početku bijaše Riječ” (Iv 1,1).
Izrazi “Cesta je život” i “U početku bijaše cesta” izražavaju one psihološke mehanizme koji potiču čovjeka ići, staviti se u hod u traženju susreta s tajanstvenim, s onostranim što oplođuje svagdašnje prevaljene putove. Te su mehanizme provjeravali antropolozi ne samo u profinjenim europskim i američkim uljudbama te nekim azijskim zemljama, nego i u onim primitivnim i zastarjelim.
2. Znakovitost hodočašća
Treba razlikovati turizam od hodočašća.
Turizam je u temelju bijeg (bez da se tom izrazu dade negativno značenje). Doista, ta je pojava nastala uz proces blagostanja koje je postiglo neko društvo i neka kategorija osoba. Sve do prije nekoliko desetljeća, ljudi nisu išli na ljetovanje, nije bilo turizma. Potom, u društvu blagostanja, započeo je elitni turizam i napokon masovni turizam.
Društvo blagostanja postaje jednolično, s jedne strane, i turizam nastoji prekinuti tu jednoličnost, s druge strane, tražeći razonode, novosti koje osvježuju ili obogaćuju dušu, veze s drugim ljudima, drugim narodima, drugim uljudbama.
Hodočašće nije bježanje, nego hod prema cilju bremenitom znakovitošću. Ide se prema svetištu, smatranom “domom Božjim”, ili prema znakovitom domu Božjem, koje je, izvan znakovitosti, Nebo u kojemu živi Bog.
Specifično počelo koje razlikuje hodočašće od turizma je znakovitost. Znak sadrži u sebi dvije istine: jednu na razini stvarnoga i drugu na razini naumljenoga. Tri komada tkanine: bijeli, crveni, zeleni – naprimjer – imaju svoja stvarna svojstva, ali kad se stave zajedno, postaju talijanska zastava, to jest istovjetnost koja upućuje na talijanski narod.
Hodočašće je upravo stvarnost koja je označena znakovitim hodom prema Bogu: “Kao zemlja suha, žedna, bezvodna u svetištu sam tebe motrio gledajuć ti moć i slavu” (Ps 63,2-3).
Onima koji vjeruju u Boga život je hodočašće: oni provode život koji je i prianjanje uz stvarnost, to jest povijest, ali također hod, hodočašće prema spasenju.
3. Hodočašće u različitim religijama
Hodočašće je snažan trenutak vjerskog doživljavanja, prisutan u svim religijama.
Povijest hebrejskog naroda bila je čitava epopeja hodočašća: veliki izlazak iz Egipta, prijelaz preko Crvenoga mora, pustinje, napasti i grijeha, ulazak u obećanu zemlju; potom hodočašće-progon u Babilon s naknadnim povratkom; zatim također bogoštovna i spomen-hodočašća s tri godišnja “uzlaska” u Jeruzalem: za Pashu, Pedesetnicu i Sjenice; napokon, hodočašće velike dijaspore.
Sinovi Izraelovi nadahnuli su sinove Jišmaelove, to jest muslimane, koji nalaze zapisano u Kuranu: “Izvršite hodočašće i pohod svetim mjestima iz ljubavi prema Bogu” (Kuran, II,196). I tako se milijuni i milijuni muslimana svake godine upućuju u Meku.
Sljedbenici hinduizma upućuju se prema Gangesu, svetoj rijeci koju zovu “majkom”, izvoru koji pere njihove grijehe; budisti idu u mjesta koja podsjećaju na najvažnije događaje iz Budina života; hramovi kamo se upućuju hodočašća šintoista utopljeni su u šutnju šuma, što olakšava molitvu.
Meta kršćanskih hodočašća su različita mjesta gdje se očitovao Bog ili sveci. Evo nekih podataka glede hodočašća u velika svetišta 1996, koje je izdalo Papinsko vijeće za dušobrižništvo selilaca i putujućih, točnost kojih očito ne možemo jamčiti: Rim: 7.000.000; Asiz, Loreto, Sv, Ivan Rotondo: 5,000.000; Padova: 4,500.000; Pompeji: 2,000.000; Italija ima 30.000 povijesnih crkava, 1.500 svetišta, 400 samostana, 700 biskupijskih muzeja.
Glede hodočašća u inozemna svetišta: Naša Gospa od ukazanja (Aparecida) (Brazil): 5,827,000; Lurd: 5,500.000; Gospa Čenstohovska (Poljska): 4,000.000 (od kojih 80% mladih i također 200.000 pješaka na 600 kilometara); Naša Gospa od Lujana (Argentina): 1,000.000 (najvećim dijelom mladi).