Predstavljeni rezultati i aktivnosti projekta „Moja obitelj ili mobitel“

U projektu su sudjelovale ravnateljica Caritasa Riječke nadbiskupije Marijana Medanić, voditeljica projekta s. Šarbela Miočić, voditeljica radionica za krizmanike Zorica Janković te suvoditeljica radionica za roditelje s. Gabrijela Dodić.

Riječki Caritas je prvi u Hrvatskoj koji je ostvario projekt takve vrste, rekla je Medanić. Dodala je da Caritas nije mjesto gdje se pruža samo materijalna pomoć, nego se promišlja i o drugim načinima pomoći. Napomenula je da su projektom prvenstveno bili usmjereni na obitelji, djecu i mlade. Najavila je i kako će u Caritasu Riječke nadbiskupije u budućnosti nastojati promišljati što više o takvim projektima i uključiti što više volontera.

„Caritas može pružiti ‚lijek‘ za ovakve izazove, kroz ovakve susrete u kojima se može pomoći mladim ljudima u osvješćivanju svojih problema i stjecanju boljih komunikacijskih i životnih vještina. To mogu dobiti u Caritasu“, kazala je Medanić.

S. Šarbela, istaknula je da je projekt nastao kao plod želje da se pokrene jedan projekt koji bi obuhvatio temu štetnih posljedica korištenja modernih tehnologija kod mladih na psihološkoj i posebice duhovnoj razini.

„Obitelji i mladi koji su dolazili po pomoć u Caritas, često su dolazili zbog problema psihičke naravi, poput povlačenja u sebe, prisilnih i suicidalnih misli, samoranjavanja, depresije, manjka koncentracije, nemogućnosti učenja i sl. Tako se često govorilo o teškim psihičkim poremećajima i kod jako mladih ljudi. Nekoliko djece pokušalo je suicid ili je imalo problema s prisilnim mislima ili samoranjavanjem“, dodala je. Projekt je prilagođen želji da se o toj temi progovori na drugačiji način, donoseći duhovnu dimenziju u temu te malo drugačiji pristup rada s mladima i roditeljima, rekla je voditeljica projekta.

Projekt je proveden u sedam dekanata Riječke nadbiskupije, a sudjelovalo je 600 krizmanika i roditelja. Program se sastojao od dvije odvojene radionice  – jedne za krizmanike, druge za roditelje, te zajedničke radionice. Između radionica organizirane su animacije kao i duhovni program u kojemu su sudionici zajednički slavili misu.

Radionicu za djecu vodila je psihoterapeutkinja i rehabilitatorica Zorica Janković, a radionice za roditelje dr. sc. Sanda Smoljo Dobrovoljski. Animaciju prije i između radionica vodio je povjerenik za mlade Riječke nadbiskupije vlč. Ivan Seletković. U izvedbu radionica, animaciju i svjedočenje bile su uključene s. Gabrijela Dodić i s. Serafina Dizdarević iz zajednice Omnia Deo.

Govoreći o ciljevima radionica za krizmanike, Janković je istaknula da su mlade htjeli potaknuti na promišljanje o motivima korištenja društvenih mreža, potrebama koje te mreže djeci zadovoljavaju i postoji li mogućnost nekog drugog povezivanja mladih, a da to nisu društvene mreže, kao i povezivanje mladih s članovima uže i šire obitelji.

„Bilo je divno vidjeti da su djeca bila vrlo otvorena i iskrena. Svjesna su poteškoća, ali se ne znaju tome oduprijeti. Naš cilj bio je pomoći im razumjeti kako dolazi do ovisnosti ili tko je od njih u tom riziku. Neki rizici su dužina vremena korištenja društvenih mreža (i igrica) koje provode, a to je od četiri sati nadalje.“ Janković je istaknula da su mladima na radionicama uvelike pomogla svjedočanstva njihovih vršnjaka koji nisu na društvenim mrežama i slobodno vrijeme koriste u sportskim ili drugim aktivnostima. Djeca zbog osjećaja samoće koriste društvene mreže, odgovore o pitanjima identiteta traže na društvenim mrežama, prenijela je Janković neke od odgovora mladih.

Odaziv roditelja na radionice bio je izuzetno velik što pokazuje njihovu zainteresiranost za tu problematiku. S. Gabrijela kazala je da su roditelji priznali da su i oni ti koji moraju mijenjati navike i korištenje mobitela. Priznali su da ne znaju koliko vremena njihova djeca provode na društvenim mrežama, kao i da su malobrojni oni koji imaju nadzor nad djecom. Rekla je da su roditelji otvoreni i spremni za suradnju. Govoreći o budućnosti, kazala je da nije pitanje treba li ili ne treba nastaviti s projektom, jer je on imperativ. Taj rad mora biti i s roditeljima i s djecom. Roditeljima je danas više nego ikada potrebna psihološka i duhovna pomoć.

Na kraju je naglasila da je to bila i svojevrsna duhovna obnova jer psihološki pristup bez duhovnog ne bi polučio rezultate.

Vrijednost projekta prepoznao je i Ured za obitelj Hrvatske biskupske konferencije koji je izrazio zanimanje da ga primijeni i u drugim biskupijama.